Nedjelja, 28 veljače

Svećenikovo dostojanstvo u javnom otkrivanju njegova grijeha bludnosti


Čitamo i slušamo posljednjih godina kako se Katolička Crkva, kako se to voli reći, obračunava s neurednostima unutar svojih redova, a posebno se u tom smislu ističu spolna zlostavljanja i važnost njihove transparentnosti. Primjećujemo kako sve veći broj biskupa brže-bolje izlazi u javnost s imenima onih svojih svećenika za koje se sumnjiči da su se okaljali grijehom bludnosti. Ponekad je riječ o aktualnim situacijama, a najčešće o onima koje su se zbile prije jednog ili više desetljeća. Posebno je u tom smislu uočljiv grijeh efebofilije, a koji se u javnosti, da bi se još više istaknula njegova težina, obično spominje kao pedofilija.

Motivi zašto to tako odjednom biskupi javno čine ostaju nedovoljno jasni, ali stječe se dojam da je najjčešće riječ o strahu pred svjetovnim medijima i mogućoj optužbi za prikrivanje. Zanimljivo je da isti ti mediji s jedne strane na sva usta hvale i promiču kao poželjno sve ono što Crkva sažima pod grijehom bludnosti, a s druge strane sami zataškavaju spolna zlostavljanja onih koji su im svjetonazorski bliski, ali se zato – s obzirom na iste čine koje u drugoj prilici hvale – nemilice obrušavaju na neistomišljenike, a posebno se iživljavaju na svećenicima. 

Rekli bismo da je tu stvar više nego jasna. Svećenik je kao član hijerarhijske Crkve odgovoran svojim crkvenim poglavarima i oni ga, ukoliko se pokaže da je kriv, imaju pravo i dužnost kazniti u okviru onoga što je predviđeno Zakonikom kanonskog prava. Riječ je o kaznama u rasponu od okajničkih čina do otpuštanja iz kleričkog staleža. Kakva god bila, crkvena kazna ide za popravljanjem grešnika i za njegovim spasenjem, imajući pritom u vidu Kristove riječi da je došao zbog grešnika, a ne pravednika. Time je stvar, u odnosu na samog počinitelja, na crkvenom području završila, a nijedan biskup ne samo da nema dužnost, nego nema pravo ime svoga grijehom okaljanog svećenika podastrijeti javnosti i dozvoliti njegov linč.

No, s druge strane, svećenik je i član društvene zajednice, a kao takav, kao i bilo koji drugi građanin, podložan svjetovnim zakonima, što znači da se i protiv njega može na svjetovnim sudovima pokrenuti parnica, kao i da može biti optužen. On, dakle, nije privilegiran, nego naprotiv mora svoju obranu iznijeti i na crkvenom i na svjetovnom području. Dozvoljavanje medijima da povrh i mimo crkvenih i državnih pravnih institucija provode svoju (ne)pravdu, nije nikakav znak transparentnosti i želje za istinom, nego naprotiv težak oblik gaženja ljudskog dostojanstva, prava na pravedno suđenje, prava na dobar glas, kao i povreda niza drugih prava, a jednako tako označava izostanak kršćanske ljubavi prema grešniku po kojoj se ostavlja 99 ovaca da se pronađe ona izgubljena – stota. Drugim riječima, nasuprot pravnom načelu da je svatko nevin dok se ne dokaže da je kriv, i nasuprot crkvenom načelu da uvijek treba osuditi grijeh, ali nikada grešnika, ovdje redovito viđamo obrnutu situaciju, po kojoj je svećenik kriv dok se ne dokaže da je nevin (čak i nakon toga), a pri tome se osuđuje on kao osoba, a ne samo njegov grijeh.

Primjećujemo da su mnogi svećenici izvrgnuti javnom sumnjičenju na temelju riječi jednog ili više svjedoka koji su odlučili progovoriti nakon deset ili dvadeset godina šutnje, a iako takve optužbe mogu biti istinite, a tolika duga šutnja opravdana, ipak se nameće pitanje nije li tu ipak češće riječ o zlonamjernosti i kleveti, pogotovo jer obično izostaje bilo kakav čvršći dokaz od samog iskaza onoga tko se naziva žrtvom. Ukoliko na sudu bude dokazana svećenikova nevinost, to mediji nikada neće objaviti, a on sam ostaje obilježen za sva vremena. Uz to, medijski linč potiče i same sudove na pristranost, kako se to moglo npr. vidjeti na bizarnom suđenju kardinalu Georgu Pellu, a jednako tako otvara prostor za unutarcrkvene obračune i uklanjanje neistomišljenika, kako to možemo vidjeti npr. u optužbama na račun njemačkog kardinala Rainera Woelkija, jer ne podupire njemački sinodalni put, kao i način kako iznuditi nepravednu transparentnost

Zato držimo da je takva već uobičajena praksa duboko nepravedna, a u tom poslu ljestve medijima nerijetko drže i biskupi koji tobožnjom transparentnošću pridonose ozloglašavanju svojih svećenika, kao i zakonodavac koji nema adekvatan odgovor za medijsko ometanje pravnog postupka i proglašavanje krivim i prije dovršetka suđenja. Iako kod nas još ni jedan biskup nije osumnjičen za seksualno zlostavljanje ili prikrivanje, možemo očekivati da će se i to ubrzo dogoditi, a put tome otvorili su pojedinci među njima navedenim transparentnim postupanjem prema svojim svećenicima.

Ostavljanje, naime, svećenika na milost i nemilost medijima, kako smo već napomenuli, vodi osudi njegove osobe, a ne samo (možda) učinjenog grijeha, jer onaj koga su ubili mediji ostaje zauvijek mrtav. A to nije Kristov pristup. Izvrstan nam je primjer ne samo sveti Pavao, koji je od ubojice postao Apostol, nego još više npr. sveti Augustin, koji je upravo od bludnika postao novi stvor, a nije daleko ni sveti Franjo, koji se nakon raskalašene mladosti cijelim svojim bićem dao u nasljedovanje svoga Učitelja. Štoviše, i toliki su drugi sveci tijekom povijesti Crkve jako dobro razumjeli što znači ljudski pad i da nema toga grijeha koji nismo u stanju učiniti. Onima pak koji misle da stoje, sveti Pavao razumno poručuje neka paze da ne padnu.

Sve to pokazuje kolika se nepravda nanosi onim svećenicima koji su pali, koji nisu imali snage oduprijeti se grijehu, kolika se nepravda po njihovoj javnoj osudi i generaliziranju nanosi svim svećenicima i cijeloj Crkvi, a kada su u pitanju krivo optuženi svećenici, onda je to doslovno u nebo vapijući grijeh. Jednako tako, takvim se načinom nipošto ne postiže prava zadovoljština koju zaslužuju žrtve, nego su i one tek iskorištene za neke druge ciljeve. Štoviše, na takav se način ne razlikuju ni predatori, oni koji su postali svećenici bez poziva i koji se bez skrupula odaju grijehu bludnosti, od onih svećenika koji nose svoj grijeh kao mlinski kamen oko vrata. Zato je dobro ne samo prisjetiti se današnjem naraštaju omiljene krilatice: Tko sam ja da sudim, nego još više razmisliti o pravom značenju kršćanske ljubavi po kojoj smo pozvani moliti i za one koji su potpali pod utjecaj grijeha – da ih Gospodin oslobodi njegovu robovanju, i za one koji su krivo optuženi – da imaju snagu strpljivo nositi svoj križ.