Utorak, 17 svibnja

Sveta Bogorodica Marija – homilija


Uvod i pokajnički čin


Danas, kada se u svijetu slavi Nova godina, u Crkvi se spominjemo Marije Bogorodice. Ona nam je najbolji i najsvjetliji primjer kako valja ići Božjim putem da bi čovjek postigao mir duše i da bi taj mir širio u svijetu.

Pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste da bismo mirno, sabrano, s Bogom pomireni, mogli poslušati Božju riječ i proslaviti ova lijepa otajstva Kristove smrti i uskrsnuća.

  • Gospodine, ti si prije svih vjekova i ostaješ dovijeka. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si savršena slika Boga nevidljivoga. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš da vjerom, nadom i ljubavlju vjerno odražavamo tvoje spasenje u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Noćas su potekle litre i litre pića, sve u dobrim željama za novu godinu. Izgovoreno je mnoštvo čestitki, računala i mobiteli prepuni su dobrih želja… Svi se nadamo boljim i uspješnijim danima. Svi želimo puno zdravlja, radosti, uspjeha, novaca… A evo, na današnji dan Crkva se spominje Marije Bogorodice. Ona je kao mlada žena i majka gledala svoje novorođeno čedo i sama bila puna lijepih želja za svoje dijete. Međutim, za razliku od naših čisto ovozemnih želja, Marija se znala radovati višim darima, onima koji dolaze samo do Boga jedinoga.


Pastiri pohite u Betlehem…


Veli današnje evanđelje (Lk 2, 16-21): Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Samo je Marija svojim čistim srcem mogla shvatiti i razumjeti što je značio dolazak pastira. Oni su bili, kao što je poznato, krajnje siromašni. Ništa nisu posjedovali, nego su kao najamnici čuvali tuđa stada. Sin se Božji rodio skroman i siromašan, u tome trenutku siromašniji i nezaštićeniji i od samih pastira. U ljudskim je očima to maleno dijete bilo posve nevažno, očima ovoga svijeta to je dijete bilo daleko od svake veličine. Bili su već tada spremni narugati mu se i odbaciti ga. Ali evo, ti Božji siromasi, ti pastiri, prepoznali su ga. Doista ovdje se u potpunosti pokazuje ono što će kasnije Pavao zapisati: lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom (1 Kor 1,27-29). To je Božji naum. Bog i danas tako postupa unatoč svih silnih, mudrih jakih i moćnih. I to je Marija razumjela. Znala je da Bog prebiva u skrovitu i poniznu srcu. Znala je ona da Bog gleda u srce. Veli Pismo: Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gosodin gleda što je u srcu (1 Sam 16,7). Zato nije žudjela ni s kraljevskim odajama, ni za klicanjem naroda, ni za poklonom svjetskih velikaša, ni za počasnim mjestom koje bi ona trebala zauzeti… Ona je bila sretna da je neznatna službenica Gospodnja, da čini ono što je njemu milo. Dovoljno joj je bilo da se uklapa u Božje planove i namisli. Zato se od srca radovala tim siromasima koji su je pohodili, jer je u njihovim očima i srcima prepoznala čistu radost i veliku vjeru u Boga koji pohađa siromahe.


Divili se tome što su im pripovijedali pastiri


Veli danas evanđelje o pohodu pastira: Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. Prisjetimo se što je to pastirima bilo rečeno o novorođenom Isusu. Čuli smo to izvješće na misi ponoćki. Anđeo je pastirima rekao: Javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama. Velika je vjera pastira, a još veća Marijina. Velika je prostodušna radost pastira, a još je dublja radost Marijina! Evo, u svojoj čistoj vjeri pastiri su prihvatili da je to maleno, slabo, siromašno i u ljudskim očima neznatno dijete zapravo njihov Spasitelj i Mesija, Gospodin! Marija je, sa svoje strane, iz usta pastira dobila potvrdu onoga što joj je anđeo navijestio još prije Isusova začeća: da će njezin Sin biti velik i da će se zvati Sin svevišnjega. I sada Marija još jasnije vidi da se Božja veličina rado skriva u onome što je neznatno, maleno i prezreno u ljudskim očima. To je ono što grešan čovjek, čovjek ovoga svijeta ne razumije i ne može shvatiti: da prava Božja snaga nije ni silan vjetar ni snažan potres, nego ljubav, dobrota, milosrđe, strpljivost. Sve će na ovome svijetu proći. Uminut će i cijeli svemir. Nestat će čak vjere i nade. A kad Bog bude sve u svemu preostat će samo čista ljubav. Jedina sila i veličina koja ostaje i preostaje. Zato Ivan u svojoj poslanici radosno i smireno zaključuje: Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu (1 Iv 4,16).


Marija u sebi pohranjivaše


Kad opisuje zgode iz Isusova djetinjstva, baš kao što je to slučaj i u današnjem evanđelju, Luka redovito o Mariji veli sljedeće: Marija u sebi pohranjivaše sve ove događaje i prebiraše ih u svome srcu. Time je Marija uspijevala Božjim očima gledati ono što se odvijalo pred njezinim očima. Bila je službenica Božja i u ushitu pastira, ali i u nevoljama progonstva, sve do smrti svojega Sina na križu. Marija je ustrajala sve do konca i zato je ona u Crkvi oduvijek nenadmašan primjer vjere, nade i ljubavi.

Tim bismo putem i mi trebali ići. Naša je nevolja što toliko puta motrimo sebe i svoj život ljudskim očima, što ne zapažamo Božju ruku i Božju misao vodilju. Naša je nevolja što mislimo da naš život ovisi o nama, o uspjehu izlaska iz krize, o izviješću europske komisije, o zbiru brojeva u igrama na sreću, u tome koliko će nas podržati naši prijatelji i naša obitelj, o tome kakvo je naše zdravstveno stanje i kolika nam je mirovna… A prava se mudrost sastoji u tome da u molitvi, razmišljanju i razmatranju, prosvijetljeni Božjom riječi i naukom Crkve, osnaženi Kristovim otajstvima, sagledavamo naš život i svekoliku povijest Božjim očima.

Dao Gospodin da tijekom cijele ove godine svakodnevno u Božjem svjetlu promatramo svoj život, da u molitvi neprestano tražimo Božju volju, da molimo od njega snagu da bismo, poput Marije, odvažno tražili volju Božju i vršili je, baš kao onaj mudri čovjek koji je sagradio kuću na stijeni.