Sveta Ivana Franciska de Chantal
Sveta Ivana Franciska de Chantal, djevojački Frémyot, rođena je u plemićkoj obitelji 23. siječnja 1572. god. u Dijonu [Dižon], u pokrajini Burgundiji na istoku Francuske. Otac joj se zvao André, a bio je predsjednik burgunskog parlamenta. Majka joj je rano umrla, kada je buduća svetica imala svega 18 mjeseci, dok je rađala Ivaninog mlađeg brata Andréa. Odgoj je uz oca preuzela dadilja. Bilo je to vrijeme velikih rana nastalih zbog reformacije Martina Luthera i vrijeme obnove Katoličke Crkve na zasadama Tridentskog sabora (1545.-1563.), a Francuska je posebno trpjela zbog hugenotskih ratova, između katolika i protestanata kalvinista (hugenota). Ti su vojni sukobi trajali od 1562. do 1598., štoviše i naredno cijelo stoljeće obilježeno je nemirima, a više je bila riječ o borbi za vlast između aristokratskih obitelji/država, a manje o stvarnom vjerskom sukobu. U takvim okolnostima otac Ivane Franciske činio je velike žrtve i često se izlagao opasnostima kako bi svoju djecu vodio na svetu Misu i osigurao im sakramentni život, a za to je dobio nagradu od Gospodina: sin je kasnije postao nadbiskup Bourgesa, a Ivana Franciska je došla i do časti oltara.
Godine 1972., kada je imala 20 godina, Ivana se udala za Christophea de Rabutina, baruna de Chantal, također pobožnog katolika s kojim je imala šestero djece. Prvo dvoje djece im je umrlo nedugo nakon poroda, a ni kasniji im život nije bio lagan. Nakon što joj je umrla i starija sestra Margaret, Ivana je preuzela skrb za njezino troje djece, a potom je i ona rodila četvero: jednog sina i tri kćeri. Njezini biografi kažu da nije bilo dana da s djecom nije bila na svetoj Misi, a svoju kršćansku ljubav pokazivala je prema bolesnima i siromašnima na mnoge načine. Kada je imala 29 godina (1601.) suprug joj je slučajno ubijen u lovu, a to je otvorilo veliku ranu u njezinu srcu. Poslije tog nesretnog događaja zavjetovala se da se više neće udavati i da će svoj život posvetiti brizi za siromašne i nemoćne kada joj djeca poodrastu. Koliko je bila čvrsta u vjeri svjedoči i podatak da je ne samo oprostila ubojici svoga muža, nego je njegovu djetetu postala i kuma. U narednim je godinama živjela povremeno kod svog oca u Dijonu, a povremeno brinući za svekra u dvorcu Monthelonu.
U to je vrijeme nadbiskup Ženeve bio sveti Franjo Saleški, koji je zbog protivljenja kalvinista živio u egzilu u Annecyju, gradu na jugoistoku Francuske, kojih 35 km južno od Ženeve. U Dijonu je 1604. držao korizmene propovijedi, a njih je slušala i Ivana Franciska i one su je duboko dirnule. Upoznali su se 5. ožujka te godine i tako je započelo njihovo duhovno druženje, posebno vidljivo u korespondenciji. Međusobno su se obogaćivali svojom duhovnošću, a Franjo joj je postao ispovjednik i duhovnik. On se već neko vrijeme bavio mišlju da utemelji ženski institut ili kongregaciju udovica, a čije bi djelovanje pronalazilo svoj smisao i cilj u Dvjema Božjim zapovijedima: ljubavi prema Bogu i ljubavi prema čovjeku. Maštao je o zajednici onih koje bi skladno živjele benediktinsko pravilo Ora et labora (Moli i radi), i to na način da njeguju prisan odnos s Bogom kroz kontemplaciju te da iz tog molitvenog života čine konkretna izvanjska djela ljubavi, posebno skrbeći o bolesnicima, siromašnima, starima i utamničenima. Vidio je, naime, da mnogi u svoja četiri zida pate i da nitko o njima ne brine, pa je htio da ih buduće sestre obilaze kako bi im pomogle i materijalno i duhovno. Prvotna mu je ideja bila da se zovu Kćeri svete Marte. Sve je te misli na Duhove 1907. god. povjerio Ivani Franciski i rekao joj da je vidi kao onu koja će to milošću Božjom nositi. Nakon toga njih su dvoje nastavili razmjenjivati zamisli, a one su konačno dovele do utemeljenja Reda Pohoda Marijina 6. lipnja 1610. god., na svetkovinu Presvetoga Trojstva. Tako je Ivana Franciska postala prva poglavarica male zajednice koja se smjestila u Annecyju. Bio je to prvi red koji nije bio isključivo klauzurnog karaktera, nego su sestre, počevši od 1612., izlazile izvan samostana i obilazile bolesnike i stare po kućama, utamničenike po tamnicama, a siromahe pronalazile i pomagale na ulicama. Red je poznat i po tome što je prihvaćao i one žene koje drugi nisu htjeli primiti zbog bolesti ili starosti.
Tako se ispunila želja svetog Franje Saleškog, ali je Ivana imala i odgovornost prema djeci, što je trebalo nekako uskladiti. Providnošću Božjom, jedna joj se kći udala za najmlađeg brata Franje Saleškog, jedna je nažalost umrla zbog bolesti u dobi od 10 godina, skrb za petnaestogodišnjeg sina preuzeo je Ivanin otac, a najmlađu kći je povela sa sobom u samostan. Uskoro se Ivani pridružilo još sestara koje su htjele, kao i ona, živjeti u poniznosti, blagosti, jakosti u duhovnosti, a neznatnosti u odnosu na druge, onako kako je Marija pohodila svoju rođakinju Elizabetu. Stoga je 1615. osnovan i drugi samostan, u Lyonu, a taj će događaj utjecati na promjenu smjera reda. Nadbiskupu toga grada nije se sviđalo što sestre idu po kućama i djeluju na ulici pa je tražio da i one budu klauzurne sestre, kao i sve druge. Zato su se umjesto posluživanja bolesnicima otada bavile odgojem djevojaka, a Red Pohoda Marijina od 1618. postao redovnička zajednica papinskog prava čije sestre polažu svečane zavjete.
Ivana je nastavila živjeti pobožnim životom, a u vrijeme kuge dala je na raspolaganje bolesnicima svu samostansku imovinu. Za svoga života osnovala je 86 samostana, od toga do smrti svetog Franje Saleškog 1622. god. 13. Umrla je na putu za Moulins, grad u središnjoj Francuskoj u kojem je utemeljila jedan od samostana, 13. prosinca 1641. Papa Benedikt XIV. proglasio je blaženom 21. studenoga 1751., a papa Klement XIII. svetom 16. srpnja 1767. Dotad je broj samostana porastao na 164. Od 1769. god. spomendan joj se slavio 21. kolovoza, a reformom kalendara 1969. prebačen je na 12. prosinca, kako bi bio što bliži danu smrti, na koji se slavi spomendan svete Lucije. Po odluci pape Ivana Pavla II. 2001. god. premješten je na 12. kolovoza, jer je tada uveden spomendan Gospe Guadalupske i datumski je zamijenio svetičin spomendan. Zaštitnica je udovica, djece odijeljene od roditelja i zaboravljenih ljudi. Iza nje su ostali vrijedni spisi, među kojima se posebno ističu pisma svetom Franji Saleškom.
Danas u svijetu ima preko 160 samostana Reda Pohoda Marijina, rasprostranjeni su na području 33 zemlje, a udruženi su u 18 federacija. Sestre su poznate i pod nazivom salezijanke, a djeluju i u Hrvatskoj od 1. rujna 1947., kada su došle u Zagreb na poziv biskupa Josipa Lacha. Tada im je povjerena briga za Dom Božje providnosti na Trešnjevci i unutar njega kapelu Corpus Domini, koja je izgrađena i blagoslovljena 1941. god., a riječ je o prvoj kapelici trajnoj klanjanja u Hrvatskoj. Prvu adoraciju započeo je bl. Alojzije Stepinac 1. listopada 1943., a kako bi kapelicu spasio od komunističkog uništavanja, biskup Lach ju je povjerio salezijankama. Red ima i svoj grb koji odražava njegovu karizmu: srce Isusovo probodeno dvjema ukriženim strelicama i okruženo trnovom krunom. Zato je i razumljivo da posebno njeguju pobožnost Srcu Isusovu i Njegovoj muci. Najpoznatija redovnica ovog reda je sveta Margareta Marija Alacoque (22. srpnja 1647. – 17. listopada 1690.), mističarka na temelju čijih viđenja je uveden blagdan Presvetog Srca Isusova.
