Ponedjeljak, 17 svibnja

Sveta Lucija [video]


O sv. Luciji malo toga znamo sa sigurnošću. Prema svemu sudeći, najstariji spis koji o njoj progovara su Djela mučenika. Radi se o popisu mučenih i proganjanih poradi vjere. I sâm taj spis je vrlo upitne vjerodostojnosti budući da se uopće ne radi o jednom spisu, već kolekciji popisa koji su pak plod raznih autora od kojih mnogi nisu bili svjedoci onoga o čemu pišu (usp. Bridge).

Jedan takav spis s konca 5. stoljeća spominje Luciju koja je već tada štovana među pukom (usp. Catholic Parish). Drži se da je ubijena 303. (usp. Bitno.net) ili 304. (usp. Majdandžić-Gladić; usp. Catholic Parish) godine što bi značilo da je stradala za vrijeme Dioklecijanovih progona. Na Sirakuzi je 1894. pronađen grob neke Lucije iz 4. st. što geografski odgovara našoj svetici koje je prema svemu sudeći živjela na Siciliji (usp. Dorn).

Prema najraširenijoj legendi sv. Lucija bila je plemkinja bogatih roditelja. Otac joj je umro kad je još bila dijete pa je majka Eutihija ostala udovica. Majka je s vremenom razvila hemofiliju. Biti bolesna udovica nije bilo bez opasnosti u to doba pa je zato Eutihija ugovorila brak između svoje kćeri i jednog bogatog poganina nadavši se da će tako zbrinuti svoju Luciju. Nije znala da se Lucija posvetila Bogu odlučivši zauvijek ostati djevica. Vjerojatno i pod utjecajem same Lucije, Eutihija je hodočastila na grob sv. Agate te je ozdravila. Zatim ju je Lucija uvjerila da svoje bogatstvo trebaju podijeliti sa siromašnima što su i učinile.

To se nije svidjelo Lucijinom zaručniku koji ju je zbog toga prijavio lokalnim vlastima. Pred guvernerom Sirakuze bila je primorana prinijeti žrtvu rimskom caru što je ona odbila. Stoga ju je guverner predao u javnu kući gdje je bila oskvrnjena, a potom i ubijena mačem. Kasnije se razvila priča o tome kako su joj tijekom mučenja iskopane oči, bilo od strane rimljana, bilo da si je to sama učinila te su joj pripisivana razna proročanstva i čudesa koja su se događala tijekom mučenja. O Luciji su svoje posebne priče i legende razvili Talijani, Skandinavci, a kasnije i Amerikanci (usp. Catholic Parish).

Bilo kako bilo, pouzdano znamo da je među pukom štovanje Lucije bilo jako rašireno od 6. st. Papa Grgur (I.) Veliki uvrstio ju je u misni kanon, a Honorije I. crkvu u Rimu posvetio je njoj u čast (usp. Dorn). Do gregorijanskog kalendara njen je spomendan bio na zimski solsticij. Taj najkraći dan vjerojatno je odabran jer Lucija na latinskom ima isti korijen kao i svjetlost, kao kod nas Svjetlana, pa na sv. Luciju tama pomalo prestaje vladati, tj. svaki dan će od solsticija biti sve duži i duži. Od reforme spomendan joj je 13. prosinca.

Uzima se za zaštitnicu slijepih, mučenih, trgovaca, pisaca i… grloboljaca. Ovako popularnu sveticu mnogi žele za svoju zaštitnicu pa stoga ne čudi da brojne crkve na mnogim mjestima u Europi tvrde da čuvaju neke njene relikvije, pri čemu se ponajviše ističe Venecija (usp. Popham). Lucijino ime kao znak pobjede svjetlosti nad tamom, njeno djevičanstvo, pomaganje siromasima i mučeništvo najvažniji su elementi pučkih običaja i priča. Zato se ona i danas shvaća kao jedna od triju svetaca koji nam nagovještaju istinsko svjetlo Božića. Zbog svoje pomoći siromasima i ljepote na njen se spomendan sadi pšenica kako bi u punoj ljepoti zasjala na Božić.

Zbog iskopanih očiju, čini se da Slavonci i Podravci imaju svoj odgovor na američkog Jacka od svjetiljke. Tako oni imaju Luciju tj. Luce, tikvu kojoj su izdubljene oči, usta i nos te se u nju stavlja svijeća pa se plaši djecu (usp. Dorn). Konačno, boje koje se s njom povezuju su crvena poradi mučeništva, bijela poradi čistoće te žuta poradi svjetlosti.