Utorak, 25 siječnja

Sveta Marija Bogorodica – homilija


Uvod i pokajnički čin


Lijepo je da smo se danas okupili oko oltara Gospodnjeg. Noćas i danas se bučno slavila Nova godina. U kalendaru Crkve danas je svetkovina Marije Bogorodice. Opet su u središtu pažnje Marija i njezin sin Isus. I pravo je da na početak godine stavimo Isusa i Mariju. Oni su nam putokaz i snaga. Htjeli bismo danas poslušati, čuti i prihvatiti Božju riječ. Htjeli bismo dostojno proslaviti ovu euharistiju. Zato ćemo se na početku sabrati i zazvati na nas Božje milosrđe.

  • Gospodine, poslao si svoga Sina koji je tebi u svemu bio podložan, a mi tako rado želimo ići svojim putovima. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, otkupio si nas od ropstava grijeha, a mi se tako rado vraćamo starim porocima. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, učinio si nas baštinicima neba, a mi tako često ne dižemo svoga pogleda od ove zemlje. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Povijest spasenja započinje od stvaranja i grijeha prvih ljudi te preko patrijarha, izabranog naroda i njegovih proroka malo-pomalo vodi do Krista, koji je punina. U tome smislu poznata je Augustinova izreka: “Novi zavjet u Starom skriven, a u Novome Stari otkriven”.[1] Doista, rođenje Isusa Krista te njegova slavna muka, smrt, uskrsnuće i proslava vrhunac su Božjeg zahvata, predstavljaju onu puninu vremena. Međutim, bit će zanimljivo pogledati kako na dolazak Sina Božjega na ovaj svijet gleda Sveto pismo.


Zakonu podložan


U današnjem se drugom čitanju kaže: “Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan”. U čemu je posebnost Krista Spasitelja? On, koji je vrhunac Božje objave, jer je on Božji Sin, on koji je vrhunac Božjega spasenje – jer je on sam Spasitelj – on je prvenstveno podložnik. Sin Božji se podložio zakonima ove zemlje: rođen je od žene, kao što se rađa svaki čovjek. Nadalje, bio je podložan Zakonu, Mojsijevu zakonu. Valja zapaziti, iako je Mojsijev zakon svakako od Boga, ipak je on sadržavao mnoge elemente kulture ondašnjih naroda, a ti sami elementi nisu po sebi bili nužni da bi čovjek bio Božji čovjek. U to se mogu svakako ubrojiti židovski propisi o čistoj i nečistoj hrani. Međutim, Isus se podložio zakonima koji su u ono vrijeme bili normalni i koje su svi vjernici održavali. Osim toga, Isus se podlagao i građanskim zakonima, kao kad je npr. rekao Petru da plati porez Cezaru za sebe i za njega. Isus je bio podložan. Podložan svome nebeskom Ocu u prvom redu, ali također podložan uobičajenim vjerskim i građanskim propisima. Prisjetimo se. Pavao u Poslanici Rimljanima upravo to naglašava: prvi čovjek, Adam, pogriješio je upravo u tome što se nije htio podložiti Božjoj zapovijedi. Drugi “Adam”, Isus, spasio nas je upravo po svojoj podložnosti sve do smrti, smrti na križu. A mi, ljudi današnjeg vremena, tako rado želimo reći da smo slobodni od nekih starih propisa i okova, pa i “okova” Crkve, dok smo u isto vrijeme – i nesvjesno! – robovi potrošačkog društva koje nudi ovozemnu zabavu po svaku cijenu. Tako robujemo potrošnji, novim robnim markama, iscrpljujućim zabavama. A to nas sve na kraju ostavlja iscijeđenima, praznima, nezadovoljnima, kao kad se čovjek probudi poslije cjelonoćne pijanke.


Da podložnike Zakona otkupi


Poslanica dalje veli: “Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo”. Prisjetimo se. U Isusovo vrijeme pobožni su Židovi trebali obdržavati oko šest stotina što zapovijedi, što zabrana. Nije to bilo lako ni upamtiti, a kamoli vršiti. Zato je bogobojazan Židov doista mogao biti u tjeskobi. Ako je Božja volja sve to obdržavati, i ako je obdržavanje tih propisa nužno da bi čovjek stekao vječno spasenje, kako se onda čovjek može spasiti, pogotovo jednostavan i neuk čovjek? Ti su mnogobrojni propisi nekako zaklanjali one bitne i jednostavne zapovijedi.

I što je Isus učinio. Kao prvo, naglasio je u svoj jednostavnosti što je od tih zapovijedi stvarno važno, a to je, naravno, ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Ali ne samo to. Prije Isusa su ljudi nekako vjerovali da će se spasiti svojim trudom i naporom oko izvršavanja zapovijedi. Međutim, Isus je sama sebe za nas prinio i time nas besplatno spasio, u potpunosti otkupio. Oslobodio nas je robovanja slovu Zakona. O tome Pavao opširno govori u Poslanici Galaćanima, kada su ono neki kršćani iz židovstva počeli uznemirivati Galaćane (koji su bili pokršteni pogani) da i oni trebaju vršiti Mojsijev zakon, jer da im samo krštenje nije dovoljno. Pavao naglašava da smo besplatno spašeni po Isusu Kristu. On je za nas bio poslušan, on je sama sebe prinio jednom zauvijek, on je jedini Spasitelj, jedini posrednik između Boga i ljudi. Tako se i mi danas osjećamo slobodni izvanjskih okova. Bog nas spašava i ljudi po svome Sinu Isusu Kristu.


Više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu


Krist nas je, dakle, svojom podložnošću učinio sinovima Božjim. Zato poslanica lijepo zaključuje: A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: ‘Abba! Oče!’ Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu. Vrhunac našega spasenja jest u tome da smo postali djeca Božja. Naime, prvi su ljudi upropastili svoje prijateljstvo s Bogom. Isus Krist nas je spasio ne samo tako da je ponovno uspostavio prijateljstvo čovjeka i Boga, nego nas je još više uzdigao: postali smo djeca Božja. Zato drevna božićna molitva veli: “Bože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo, a još divnije ga obnovio”.[2]

Što onda? Budući da smo besplatno spašeni i uzdignuti, zar onda da taj dar upropastimo? Može izgledati ovako: kad čovjek nešto svojim naporom postigne, onda to čuva, a kad nešto besplatno dobije, onda se s time bahato odnosi. Međutim, gledajmo to ovako: nismo mi upravitelji Božjih dobara. Mi smo sinovi i kćeri. S tim divnim darom postupam kao sa svojim. Ako sam Božji, ako sam toliko uzdignut, zar da upropaštavam svoje “obiteljsko srebro”. Zato, vedro i radosno idemo u ovu novu godinu. Svjesni da smo Božji izabranici, da smo dionici nebeskih darova, da smo članovi Božje obitelji. Zato ćemo – tome se nadamo i za to molimo! – nastojati da ta silna Božja snaga i to veliko dostojanstvo koji su u nama svijetli ovome svijetu kao svjetlilo u noći. Bog po nama želi širiti mir, radost, milost, dobrotu pravednost, s iznad svega ljubav, koja je najveći Božji dar.


[1] AUGUSTIN, Quest. in hept., 2,73, prema: Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi “Dei Verbum”, br. 16, u: Drugi vatikanski koncil. Dokumenti, KS, Zagreb, 2008., 416.

[2] Zborna molitva, Božić, danja misa.