Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa (A) – nacrt za homiliju
Čitanja: Sir 3,2-6.12-14; Ps 128; Kol 3,12-21; Mt 2,13-15.19-23
Prvo čitanje: Sir 3,2-6.12-14
Knjiga Sirahova pripada mudrosnim knjigama Biblije. Njezin se hebrejski original bio zagubio i dugo je vremena bio poznat samo grčki prijevod. Zbog toga Židovi i protestanti ovu knjigu ne prihvaćaju kao kanonsku, tj. ne smatraju je dijelom Svetoga pisma. Međutim, Katolička Crkva i sve istočne Crkve je prihvaćaju kao svetu knjigu. Hebrejski je original nastao koncem 2. st. prije Krista. Zanimljivo je da je još sveti Jeronim imao hebrejski original u svojim rukama. U međuvremenu su otkriveni neki dijelovi ove knjige na hebrejskom. Knjiga sadržava mudrost i pouke koje žele vjernike očuvati od poganskih običaja i načina gledanja na život i život u vjeri.
Slobodno možemo reći da ovaj odlomak koji se čita u nedjelju Svete Obitelji tumači ono što stoji u četvrtoj Božjoj zapovijedi: Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Zanimljivo je kako se u poslanici Efežanima zamjećuje. Veli: Poštuj oca svoga i majku – to je prva zapovijed s obećanjem: da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji (Ef 6,2). Ostale zapovijedi bezuvjetno zapovijedaju, odnosno zabranjuju, a ovdje se nudi i nagrada i to – ovozemaljska. Ja bih ovdje naglasio upravo ovu prvu riječ. Poštuj. U ovome se čitanju veli: štuje i časti. To je bezuvjetno. Ne kaže se štuj svoga oca ako je vrijedan i marljiv i ako ide u crkvu. Ne veli se časti svoju majku ako ona to zavrjeđuje. Čak se u današnjem čitanju veli o poštovanju oca: Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi. Mi spo pozvani ljubiti sve svoje bližnje. Pa ipak, evo, Božja riječ od svih bližnjih izdvaja oca i majku. Njih se časti jer su roditelji, bez obzira na vrline koje imaju ili nemaju.
No, s druge strane, ne veli zapovijed: Slušaj! Dijete ima pravo na samostalnost, na vlastite izbore i na vlastiti život. Konačno, smisao odgajanja i jest u tome da se pomogne mladom čovjeku da se osamostali. Njega se upućuje, usmjerava, savjetuje… Međutim, roditelj nema prava očekivati da ga njegov sin ili kći u svemu slušaju i nakon što su se ovi osamostalili i počeli voditi samostalan život.
Ipak, danas su ljubav i poštovanje u obitelji prilično poljuljani. Sa svoje strane djeca smatraju da baš i ne moraju poštovati svoje roditelje jer, po njihovu mišljenju, oni toga ne zavrjeđuju. Time se teško ogrješuju o Božju zapovijed. S druge strane, koji put roditelji kao da ne dopuštaju svojoj djeci da odrastu i guše ih u njihovoj osobnosti i slobodi i time se protive Bogu koji je čovjeka obdario slobodom i koji poziva, uvjerava, moli, ali čovjeku nikad ne oduzima slobodu. Ne možemo se postaviti iznad Boga.
Drugo čitanje: Kol 3,12-21
Izraz “zaodjenuti se” krasna je slika koju Pavao uzima za kršćanina. Po krštenju smo se “zaodjenuli” u Krista. Postali smo dionici njegove božanske naravi. Postajemo novi ljudi. Zato tako trebamo i postupati. Pa onda Pavao konkretno podsjeća da to znači dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, odnosno, da se i u našem životu Krist treba očitovati, baš kako Pavao na drugom mjestu veli: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. (Gal 2,20). Istaknuo bih da Pavao kaže Podnosite jedni druge. Nije ljubav samo u nekim nježnim izljevima nježnosti. Voljeti toliko puta znači biti strpljiv, upravo podnositi nekoga, baš kao što mati koji puta upravo podnosi svoje dijete.
Nije lako govoriti o ljubavi, a da taj govor ne bude preobičan, namješten, isprazan. Doista, što je ljubav za svetoga Pavla. Iz ovog teksta vidimo da je ona pokretač i osnova svega. Ona je začin hrani, ona je vatra koja sve grije, ona je sunce koje svemu daje život. Sva dobra djela učinjena iz osjećaja dužnosti i pravednosti, doduše, bila bi dobra djela, međutim, naše kršćansko ponašanje iziskuje i više od pravednosti i dužnosti. Bez ljubavi nema kršćanstva ni evanđelja. Bi li netko mogao praštati bez ljubavi? Upravo po ljubavi smo slični Bogu jer, veli Ivan apostol, Bog je ljubav.
No, kako razumjeti kada sv. Pavao piše: „Žene, pokoravajte se svojim muževima…“ Ili: „Muževi, ne budite osorni prema ženama“… Taj je odlomak posebno lijep, iako površnom čitatelju može stvarati stanovite poteškoće. Kao prvo, neozbiljna je krilatica da smo mi slobodni ljudi i da se nikome i ničemu ne bismo trebali pokoravati. Budimo malo duhoviti. Itekako se pokoravamo prirodnim zakonima pa uporno dišemo, uporno jedemo i pijemo. Pokoravamo se prometnim znakovima, pokoravamo se pozitivnim zakonima ove zemlje, prema kojima, na primjer, u javnim prostorima ne pušimo, koliko god se netko bunio da je to protiv njegove slobode. Pokoravamo se školskom sustavu. Nama su nametnuti i domovina i roditelji i materinji jezik. I nesvjesno, tome smo se pokorili. Pođimo dalje: Krist se pokorava svome Ocu u svemu. Rekao je, znamo: Ne moja, nego tvoja volja.
No, vratimo se ovom tekstu. U ono vrijeme u društvenom, pa i u obiteljskom životu žene nisu imale ista prava kao muškarci. Kršćani nisu u tome smislu htjeli dizati socijalnu revoluciju, nego su prihvatili društvo kakvo je bilo, ali su u isto vrijeme to društvo nastojali iznutra oplemeniti. I evo nam odgovora već u sljedećoj rečenici: Pavao muževe poziva da ljube svoje žene. U poslanici Efežanima još će dodati da muževi trebaju ljubiti svoje žene kao i Krist Crkvu, jer je Krist dao svoj život za nju. Opet je ljubav mjerilo svega. Muž ljubi svoju ženu kao svoje tijelo, spreman je položiti svoj život za nju. Tamo gdje je ljubav, služenje nije ropstvo, nego kraljevanje.
Evo još jednog primjera. Možemo li reći da žena robuje svojem malenom djetetu, iako se oko njega puno trudi i svaku mu želju ispunjava? Ljubav od robovanja stvara radosno služenje u kojem se ne zna tko više dobiva: onaj koji služi ili onaj kojemu se služi.
U tom svjetlu treba gledati i roditelje kao uzor u vjeri. Djeca, naime, nasljeduju roditelje htjeli to oni ili ne. Prema tome, jedna od temeljnih odlika roditelja i jest u tome da djeci daju dobar primjer. Djeca upijaju kao spužve i – svjesno ili nesvjesno – nasljeduju svoje roditelje. Roditeljski i kućni odgoj i primjer jedna je od najvažnijih odrednica odrastanja mladog čovjeka. Prema tome, uzaludno će biti govoriti djeci da ne smiju lagati, ako djeca primijete da njihovi roditelji lažu. Tako je sa svakom vrlinom ili manom. Naravno, i svi ostali u tome imaju udjela. Zato bismo trebali ozbiljno uzeti u obzir Isusove riječi: Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more (Mk 9,42).
Evanđelje: Mt 2,13-15.19-23
Postoje nedvojbena povijesna svjedočanstva da je kralj Herod bio veoma okrutan i da je dao posmicati sve svoje stvarne i zamišljene takmace. Tako je i sveta Obitelj morala pobjeći iz Betlehema, jer je stvarno postojala opasnost da dijete Isus bude ubijeno. Matej kasnije opisuje da se upravo to dogodilo betlehemskoj djeci.
Veli Ivan apostol da Boga nikada nitko nije vidio. Prema tome, Bog se uvijek čovjeku obraća na čovjeku razumljiv način. Tako je objava Božja u snima razumljiva. U tom smislu treba razumjeti i Božju objavu Josipu. Međutim, ovdje ova objava u snu ima posebno značenje. Naime, Bog je Mariji po anđelu Gabrijelu navijestio Kristovo rođenje. Slično je bilo i u navještenju rođenja Ivana Krstitelj. Međutim, Bog se Josipu objavljuje isključivo u snu. S druge strane, kao što je poznato, u evanđeljima nije zapisana ni jedna Josipova riječ. U tome se na izvanredan način vidi Josipova poniznost, jednostavnost i poslušnost. On je svojim postupcima pokazao da i za njega vrijedi ono što je Marija rekla Evo službenice Gospodnje, kao i ono što je Isus rekao svome Ocu: ne moja, nego tvoja volja.
Matej u evanđeoskom odlomku navodi dva proroštva. Prvo proroštvo: Iz Egipta dozvah sina svoga. Prorok pod “sinom” razumije cijeli Izraelski narod, a Matej tu vidi navještaj o pravom Božjem Sinu. Drugo je proroštvo nešto kompliciranije. Matej spominje proroštvo: Zvat će se Nazarećanin. Ovakvog navoda u Starom zavjetu nema, štoviše u cijelom Starom zavjetu uopće se ne spominje grad Nazaret. Matej ovdje vjerojatno misli na nazirejca, Božjega sveca u najvišem smislu. U svakom slučaju, u evanđeljima se često naglašava upravo to da se u Isusu ostvaruju sva proroštva, da je cijeli Stari zavjet slika, najava početak spasenja koje se dogodilo u punini vremena po Kristu.
Upravo je to jedna od temeljenih poruka i ovog evanđeoskog odlomka i ovog blagdana. Tko može razumjeti svoj život? Tko može razaznati Božje putove? Tako veli Pavao: tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom? (Rim 11,34). Slično tako prenosi Božje riječi i prorok Izaija: Misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli (Iz 55,8-9). Josip i Marija pokazuju se kao izvanredni vjernici. S punim povjerenjem idu putovima koje im je Bog odredio. Ne znaju što ih sve čeka. Nisu mogli znati sve Božje planove i naume. Međutim, čvrsto su vjerovali da je Bog s njima. To im je bilo dovoljno. Tako su imali svoj mir i tako daju svima nama divan primjer vjernosti i ljubavi.
Mi smo, nažalost, ljudi male vjere i slabe ljubavi. Male vjere, jer svjesno ili nesvjesno živimo kao da sve ovisi isključivo o nama i našoj umješnosti. Pa smo onda tjeskobni, hoćemo li uspjeti… Imamo premalo ljubavi, pa onda ne prihvaćamo ni sebe, ni druge u njihovoj posebnosti, a ponajviše ne prihvaćamo Boga kao dobrog Oca koji stoji iznad svega i koji daje duboki smisao našem životu.
To je upravo dobra poruka svim našim obiteljima. Veli psalmist: Povjeri Gospodinu svu svoju brigu, i on će te pokrijepiti: neće dati da ikada posrne pravednik (Ps 55,23). To su činili Josip i Marija. Oni su radili svojim rukama i činili sve ono što brižni ljudi i roditelji čine. Međutim, svoje su pouzdanje posvema stavljali u Gospodina. To je i naš put. Vršimo svoje dužnosti, zarađujemo kruh svagdanji, ali znamo, da nam je najvažnije biti s Bogom i njegovu volju vršiti. Zato nas neće pokolebati poteškoće, nevolje i nesreće. Bog sve to vidi. Bogu je sve to poznato. Bog nam daje da idemo upravo tim putem. Baš kao što je njegov sin Isus Krist išao križnim putem, preko smrti i ukopa – do uskrsnuća i proslave.
