Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa
U nedjelju nakon Božića (ili, ako Božić pada u nedjelju, 30. prosinca) Crkva slavi blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa, a riječ je o relativno novijem blagdanu, koji je 1893. god. ustanovio papa Lav XIII., dok ga je na cijelu Crkvu proširio papa Benedikt XV. 1921. god. i tada odredio da se slavi u nedjelju u osmini Bogojavljenja. Pobožnost prema svetoj Obitelji pokrenuo je kanadski biskup François de Laval u 17. st., s ciljem da se istakne svetost i posebnost Obitelji Isusa, Marije i Josipa, kao i da se potakne sve kršćanske obitelji na nasljedovanje svete Obitelji. S liturgijskom reformom 1969. god. dan slavljenja Svete Obitelji prebačen je u božićnu osminu i tvori skladnu cjelinu s otajstvom Božića.
U ikonografiji se Sveta Obitelj obično prikazuje likovima Bogorodice, Isusa (kao dječaka ili maloga djeteta) i Josipa, dok iznad njih lebdi golub kao simbol Duha Svetoga, a s neba ih blagoslivlja Bog Otac. Također, češće se Sveta Obitelj zna u slikarstvu i kiparstvu prikazivati tako da su sve troje okupljeni u kući ili u tesarskoj radionici Isusova poočima sv. Josipa. Upravo te slike sklada i međusobne ljubavi između Isusa, Marije i Josipa pokazuju smisao i značenje blagdana, a svoje izvorište crpe iz zapisa Svetoga pisma.
Iako su, istina, ti zapisi Svetoga pisma o Svetoj Obitelji šturi, oni nam baš po nenametljivosti i jednostavnosti njezinih članova pokazuju u čemu bi se sastojala važnost razumijevanja potrebe da kršćanske obitelji uvijek imaju za uzor Svetu Obitelj. Iako je jasno da su zajedništvo i ljubav unutar Svete Obitelji, kao one koja je obdarena posebnim milostima, daleko uzvišeniji od bilo koje ljudske obitelji i u tom ju je smislu nemoguće nasljedovati u punini, ipak smo svi pozvani nastojati postajati što sličniji Isusu, Mariji i Josipu. Naime, ljubav unutar obitelji slika je ljubavi unutar Presvetoga Trojstva i kao takva vlastita je samo Svetoj Obitelji, a nedokučiva ljudskim obiteljima, no upravo po razumijevanju uzvišenosti života Svete Obitelji i po nastojanju da se postane što sličniji njoj, i vjerničke obitelji mogu osjećati milinu Božje ljubavi i tako imati udio u silini sebedarja između Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga.
Evanđelja nam prikazuju Blaženu Djevicu Mariju kao poniznu službenicu Božju, odnosno kao onu koja je spremno prihvatila vlastito poslanje, a Josipa kao pravednog i samozatajnog čovjeka koji u svemu slijedi Božje zapovijedi. To su vrline koje se stavljaju za uzor svim roditeljima i koje nam pokazuju koliko je važno da u svakom obiteljskom životu bude Bog na prvom mjestu, jer samo se na takav način i svi ljudski odnosi unutar obitelji mogu posvećivati.
Vjerojatno su to imali na pameti pape Lav XIII. i Benedikt XV. kada su stavili naglasak na važnost blagdana Svete Obitelji, jer su u njihovo vrijeme obitelji živjele vrlo zapuštenim životom, s obzirom da su roditelji veliki dio dana provodili radeći teške poslove, a djeca su nerijetko bila prepuštena sama sebi i odgoju ulice. Stoga je razumljivo da je blagdan Svete Obitelji bio tada poseban poticaj da se vrati vjera u obitelj i da se iz primjera Svete Obitelji crpi snaga za svakodnevno napredovanje u svim krepostima.
Slično se može reći i za današnje vrijeme, jer su obiteljske vrijednosti bitno ugrožene i zanemarene, pa nam svakako samozataja, bogobojaznost i ljubav Svete Obitelji može i treba biti uzor u svakom životnom trenutku.
