Sveta Stolica i Stepinčevo suđenje 1946.

Mostar – Hrvatski dom herceg Stjepan Kosača, 4. X. 2023. Osvrt na knjigu don Bojana Ivešića, Nastanak i uporaba vatikanske verzije „navodnoga Stepinčeva pisma“ iz 1943. sa referencijalnim dokumentima, Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije, Sarajevo, 2023.


 


U ožujku i travnju 1941. iz Beograda oluja zakovitlala cijelom državom:

– 25. ožujka Kraljevina Jugoslavija potpisuje (u Beču) pristup Trojnomu paktu – silama Osovine: nacističkoj Njemačkoj, fašističkoj Italiji, militarističkom Japanu;

– 27. ožujka srpski general Dušan Simović izbija na čelo državnog udara: smjenjuje i protjeruje namjesnika kneza Pavla Karađorđevića, a Aleksandrova sina Petra II. (1923.-1970.), maloljetnika, proglašava punoljetnim. Već

– 6. travnja njemačko zrakoplovstvo u četiri naleta bombardira Beograd i u neobjavljenu ratu do 17. travnja glavni se grad predaje, a Jugoslavija raspada.

Hitler, pod vodstvom Milana Aćímovića (1898.-1945.) uspostavlja marionetsku vladu (1.V. – 29.VIII. 1941.). Nasljeđuje ga Milan Nedić (1877.-1946.), imenjak (29.VIII. 1941. – 4. X. 1944.).

Apostolska nuncijatura Svete Stolice, koja u Beogradu djeluje od 2. ožujka 1920., ustrajava, po svojem diplomatskom običaju, u odnosima s izbjegličkom kraljevskom vladom u Londonu sve do početka 1946., iako nema nuncija pri vladi. Posljednji predstavnik Svete Stolice u Kraljevini Jugoslaviji, nadbiskup Ettore Felici (1881.-1851.), od 1938., vodi se doduše kao nuncij[1] i nakon državnoga puča sve do 15. siječnja 1946. iako on stvarno napušta Beograd potkraj svibnja 1941. tek 1949. imenovan nuncijem u Irskoj.

U ND Hrvatskoj poglavnik Ante Pavelić 1941. traži od Svete Stolice apostolskoga nuncija. Ona šalje Giuseppea R. Marconea (1882.-1952.), opata benediktinske opatije Montevergine kao apostolskoga vizitatora pri Hrvatskom episkopatu (1941.-1945.).

Godina 1945. Pavelić u 4 godine (1941.-1945.) uzdiže i konačno prepušta svoju državnu tvorevinu komunistima, bježi u inozemstvo. Hitler hitleruje 12 godina (1933.-1945.) te 1945. završava životom i svojim i svoga Reicha. Benito Mussolini fašízio 18 godina (1925.-1943.) i strijeljan 1945., a fašističke mu se Italije nasljednici odriču.

Novi komunistički režim Staljinova kova iz Beograda 1945. poručuje msgr. Nikoli Moscatellu (1885.-1961.), savjetniku Poslanstva Kraljevine Jugoslavije pri Svetoj Stolici (1922.-1946.), svećeniku Hvarske biskupije, da Vatikan zatraži odreknuće zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca (koadjutor od 1934., ordinarij od 1937.) kako bi se izbjegao državni sudski proces protiv njega zbog navodna kolaboracionizma s ustaškom vladom. Moscatello odgovara da nema nikakva izgleda o uklanjanju Stepinca.[2] Nadbiskup kao pravi pastir želi ostati sa svojim narodom.

Zagreb, 4. lipnja 1945. Tito – Stepinac: nakon Stepinčeva istražnog pritvora (15.V.- 3.VI.’45., gdje mu ne nađoše nikakve krivice), u razgovoru Nadbiskup pred komunističkoga diktatora iznosi nekoliko općevažećih načela u odnosima između Crkve i države:

– Važno je državu uspostaviti, ali je još važnije dovesti je u red;

– Mudri državnici poštuju vjerske osjećaje i slobodu savjesti državljana;

– Bivša je Kraljevina uredila položaj Srpske pravoslavne Crkve, ali ne i Katoličke Crkve, “strahovita pogreška”;

– Za katolike je u ovom slučaju mjerodavna Sveta Stolica, a najbolja je forma konkordat (koji se, usput rečeno, izrađivao od 1923. do 1935., potpisan u Vatikanu 25. srpnja 1935., izglasan u Skupštini 1937., ali nikada nije dospio u Senat na odobrenje, te tako neslavno propao, pa i zalaganjem S. P. Crkve);

– Uspostava diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom znači međunarodni prestiž za novu državu.

Ali svih tih pet razumnih i iskustvom provjerenih prijedloga samo prohuja pokraj ušiju vuka koji dođe u janjećem runu nagovarati Stepinca da pristane na vlastito uklanjanje s biskupske stolice. U susretu sa Stepincem Maršal ističe da Sveta Stolica nije sklona Slavenima. Nadbiskup to dokumentirano opovrgava primjerima Dalmacije, Istre i Međimurja, gdje, upravo zaslugom Papinom, katoličke strukture ne izlaze iz hrvatskoga konteksta i kanonskoga korpusa.[3]

Maršal nadbiskupa Stepinca ostavlja u miru sve do sredine rujna 1946. godine, više od 16 mjeseci. Nakon što je Svetoj Stolici dano do znanja da Jugoslavija ne želi Talijana u beogradskoj Nuncijaturi, Apostolska Stolica imenuje „oficijalom“ Nuncijature, regensom ad interim, msgr. Patricka Hurleya (1894.-1967.), biskupa dijeceze Sveti Augustin na Floridi od 1940., bivšega diplomata Svete Stolice. On se vodi u Beogradu od 15. siječnja 1946. do 17. prosinca 1952.[4] Mr. Ivešić zbog njegove stvarne uloge naziva ga pro-nuncijem, iako nije bio imenovan ni nadbiskupom ni nuncijem. Pomoćnik mu je njegov osobni tajnik s Floride, don Donald Dailey, u službi Nuncijature.[5]

Beograd, 8. veljače 1946. msgr. Hurley uručuje vjerodajnice i ostaje u razgovoru s Maršalom. O tom susretu Regens šalje dva dokumenta Državnom tajništvu u Vatikan, 10. veljače ’46.: memorandum[6] i zapamćeni tijek razgovora kao prilog.[7] Veći dio razgovora odnosi se na nadbiskupa Stepinca. Regens Hurley primjećuje tri stvari kod Broza s obzirom na Stepinca:

Prvo, Tito želi ukloniti hrabroga i dostojanstvenoga Stepinca sa zagrebačke nadbiskupske katedre, a imati valjda nekoga plašljiva dodvoricu s crven-kapicom na glavi.

Drugo, komunistički Staljinov vazal (do 1948.) želi udariti po katoličkim pastirima da im se stado prepadne i raspadne.

Treće, Maršal je – veli Hurley – osobno „zavidan“ Stepincu što ga narod poštuje i voli. Zato bi komunistički vođa bio voljan da Sveta Stolica povuče nadbiskupa Stepinca i da mu ona sudi. Pitamo se: kakva je to logika? Ako je kriv, zašto ga ne sudi; a ako je prav, zašto ga ne pusti! Ovdje je na djelu komunistička šumska antilogika. Ova se treća točka o „zavisti“ slaže s evanđeoskom činjenicom da su Židovi predali Isusa rimskoj vlasti, Ponciju Pilatu, „iz zavisti“ (Mt 27,18; Mk 15,10). U ovom bi Stepinčevu slučaju trebalo vraške zavidnjake nagraditi tako da se uklone svi kojima su oni zavidni, da bi ti zavidnjaci ostali na svojim visokim službama. Regens Hurley stječe dojam da je uvjet svih daljnjih razgovora između predstavnika Crkve i države da se Stepinca udalji sa zagrebačke nadbiskupske službe. Čak je komunistički državni lider spreman dati svećenicima neku mjesečnu plaću za njihovu službu i uslužnost. Regens mu jasno daje do znanja da je Svetoj Stolici stalo do evanđeoskih vrijednosti mira i jedinstva Crkve, a ne do novčanica.[8]

Budući da su u startu, i u Zagrebu i u Beogradu, propali Titovi pokušaji s uklanjanjem nadbiskupa Stepinca i sa stvaranjem nacionalne Crkve mirnim pregovorima, i to zbog odlučna odbijanja nadbiskupa Stepinca iza kojega je stajala Sveta Stolica, prelazi se na javno suđenje.

Zagreb, 18. rujna 1946. Stepinac je uhićen i nalazi se u drugom istražnom pritvoru. Zahvaljujući Ivešićevu istraživanju, možemo pratiti kako iz Nuncijature u listopadu polazi šest brzojava u šest dana u Vatikan, a jedan iz Vatikana u Beograd prije same presude.

Prvi brzojav regensa Hurleya, 20. rujna 1946. Državnomu tajništvu, odnosno tajniku Kongregacije za javne crkvene poslove, msgr. Domenicu Tardiniju. Pruža mu neke sugestije:

– Na propagandni komunistički scenarij protiv Stepinca odgovoriti s pomoću katoličkih, pa i svjetovnih, medija na Zapadu, s točnim informacijama i statistikama progona u Jugoslaviji;

– Prezentirati liderski lik nadbiskupa Stepinca kao neustrašiva borca za vjerska i ljudska prava i građanske slobode;

– Objavljivati njegova herojska djela u korist Židova i pravoslavnih Srba.

Možda bi se na taj način mogla izbjeći moguća smrtna kazna koja prijeti Stepincu, misli Papin predstavnik.

– Regens na kraju upućuje preporuku da Sveti Otac razmisli o prikladnosti da se nadbiskupa proglasi kardinalom ako bude osuđen na robiju ili na smrt, a sam očekuje da će se Nadbiskup držati „dostojanstveno“.[9] I o tom držanju nije se prevario. Regens Hurley prisustvuje svim ročištima suđenja Stepincu, od čitanja optužnice 30. rujna do izricanja presude 11. listopada 1946.

Dne 28. rujna ’46. Vrhovni sud NR Hrvatske donosi odluku da objedini proces protiv ustaškoga pukovnika Eriha Lisaka i protiv Stepinca (da se istakne kolaboracionizam države i Crkve).

Dana 30. rujna državni tužitelj Jakov Blažević čita optužnicu protiv Stepinca.

Već 2. listopada ’46. među dokaznim materijalom za optužnicu navodi se Stepinčevo pismo papi Piju XII. od 18. svibnja 1943. Nadbiskup, začuđen, od tužitelja traži da vidi pismo/kopiju. I, nakon uvida, jasno niječe da je to uopće njegovo pismo. Premda je Stepinac više puta tražio da se dokaže da mu je on osobno auktor i potpisnik, to se Nadbiskupovo nijekanje pisma ne uvažava, nego se ono izbacuje iz svih sudskih i medijskih materijala o procesu.

Drugi brzojav, br. 97. iz Nuncijature u Državno tajništvo. Sutradan, 3. listopada brzojav iz Nuncijature u Vatikan o tom pismu iz kojega se ističe da su u pitanju vjerska obraćenja pravoslavnih Srba. Moli se Državno tajništvo da istraži arhive kako bi se našla Stepinčeva izvješća o toj temi.[10] Na ovo će se Regens više puta navraćati. A Sveta Stolica vrlo oprezna, ne otkriva dokumente više nego što treba.  

Treći brzojav, br. 98, iz Nuncijature u Vatikan, također 3. listopada, s osvrtom na sadržaj prvoga telegrama:

»Prema tužitelju pismo dokazuje nasilno obraćanje pravoslavnih Srba; sadrži teške… protiv Srba optužujući ih da su ubili velik broj Hrvata; završava molbom Svetoj Stolici da učini sve kako bi se spasila Nezavisna Država Hrvatska kao nužni preduvjet za opstanak katoličke vjere na Balkanu.«[11]

Četvrti brzojav, br. 99, iz Nuncijature u Vatikan, 4. listopada: tajnik Dailey prenosi Regensovu sugestiju da bi sporno pismo moglo imati utjecaja na definitivnu odluku, stoga se Državno tajništvo umoljava da istraži arhiv, da negira primitak [negata ricevuta] pisma i da to objavi. Istina, pismo još nije bilo nađeno, a jest Stepinac na suđenju više puta tražio da se autentično dokaže da mu je on auktor. Osim ova tri telegrama tajnik je Nuncijature po Regensovu nalogu sastavio opširnije izvješće na engleskom i poslao ga diplomatskom poštom. U tom izvješću čitamo da pismo nije pisano u kurijalnom stilu, da se Stepinac nikada nije potpisivao: „najodaniji u Presvetom Srcu“ i da Nadbiskup niječe autentičnost pisma. Tajnik nastavlja:

»Unatoč tvrdnji mons. Stepinca da izvještaj nije vjerodostojan, pročitan je kao dokaz, a njegova rasprava zauzela je veći dio jedne od današnjih sjednica procesa. Branitelji smatraju da će to uvelike utjecati na odlučivanje predmeta. Oni će se boriti protiv njegove prihvatljivosti na temelju toga što nadbiskup poriče njegovu vjerodostojnost, a tužiteljstvo nije dokazalo autentičnost prije nego što ga je uvelo kao dokaz.«[12]

Peti brzojav, br. 101, iz Nuncijature u Vatikan, 6. listopada 1946., gdje se kaže:

»Regens drži neodgodivim opovrgnuti pismo iz šifrirane poruke br. 97, čini se učinkovitijim ako bude opovrgnuto od strane Vatikana s izjavom Vaše Prečasne Ekscelencije.«[13]

Bila je to prava utrka s vremenom. Jer ispitivanje je završeno 5. listopada, a 7. listopada branitelji počinju iznositi svoje dokaze.

Djelatnik u Državnom tajništvu, don Pietro Sigismondi, 7. listopada 1946. nalazi dokument u arhivu, sažima ga i predaje Državnom tajniku Tardiniju:

– nema naznaka navodnog odobravanja nasilnih obraćenja[14];

– radi se o nevjerodostojnu dokumentu te nabraja čak sedam elemenata koji to pokazuju.[15] Tako Sigismondi.

U Zagrebu 8. listopada, neovisno o brzojavima iz Nuncijature u Državno tajništvo, nego samo na temelju Stepinčevih izjava i analiziranja kontroverzna pisma, Stepinčev branitelj dr. Ivo Politeo donosi čak 14 dokaza o nevjerodostojnosti pisma.[16]

Šesti brzojav iz Nuncijature Državnomu tajništvu, 9. listopada: Regens moli odgovor s obzirom na šifriranu sugestiju br. 97.“[17] Ali već je odgovoreno dan prije:

Telegram prvi i jedini iz Vatikana u Beograd, 8. listopada, izvješćuje da je u arhivu pronađen dokument koji samo djelomično odgovara onome koji je pročitan na sudu; nepotpisan je, u potpunosti različit od drugih nadbiskupovih pisama.[18]

Približavamo se izricanju presude.

Državno tajništvo ide oprezno, ono ne želi učiniti krivi korak, izdaje priopćenje koje objavljuje L’Osservatore Romano već 10. listopada u 15.00 sati na kioscima, a dnevnik nosi datum 11. listopada 1946. Čitamo:

»Na raspravi održanoj 2. listopada [1946.] na suđenju u Zagrebu, javni je tužitelj pokazao, na teret preuzvišenoga monsinjora Stepinca, hrvatski prijevod pisma koje je nadbiskup navodno naslovio na Svetu Stolicu, 18. svibnja 1943. Ovlašteni smo izjaviti da su, nakon istraživanja provedenih u Arhivu Državnog tajništva, nađeni neki listovi, datirani 18. svibnja 1943., čiji sadržaj odgovara samo djelomično sažetku koji je čitao javni tužitelj. Osim toga, za razliku od svih pisama nadbiskupovih Svetoj Stolici, taj dokument – kojemu nije posvećena nikakva pozornost – sav je pisan strojopisom na papiru bez impressuma, u neuobičajenu obliku s obzirom na korespondenciju sa Svetom Stolicom, i bez pečata, i, što je još značajnije, nepotpisan.«[19]

Dana 11. listopada proglašena je presuda: Nadbiskup je osuđen na 16 godina zatvora i 5 daljnjih godina gubitka „političkih i građanskih prava“. Nikakve izjave Svete Stolice nisu i ne bi pomogle, jer je sve već bilo svezano i samo je trebalo razvezati na sudskoj farsi.

Biskupa Hurleya, 18. kolovoza 1949. Papa uzdiže na naslov nadbiskupa ad personam, pretpostavljamo i kao nagradu za dobro obavljen posao u Stepinčevu procesu. On odlazi iz Beograda već 1950., a msgr. Silvio Oddi, Talijan, koji je imenovan službenikom Nuncijature u Beogradu 1949., ostaje „otpravnik poslova“ do izgona.

Sveta Stolica 29. studenoga 1952., dan državnosti SFRJ, najavljuje uzdignuće nadbiskupa Stepinca na kardinalat. Jugoslavija prekida diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 17. prosinca 1952. i protjeruje otpravnika poslova iz Beograda.

Zaključak. – Komunistički diktator, nakon 36 godina (1945.-1981.) uprave, umire, a državu mu do 10 godina rastaviše na sedam nejednakih dijelova (BiH, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Slovenija, Srbija). A nadbiskupa Stepinca, koji osta na svome mjestu, jer njegov je i Zagreb, i Lepoglava, i Krašić i osobito katedrala, 38 godina nakon smrti, Bog kao prijatelja svoga čudesno uzvisi među blaženike glasom pape Ivana Pavla II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., jer „duše su pravednika u ruci Božjoj“ (Mudr 3,1).

Što je Ivešić vrijedna učinio?

Prvo, otkrio je i objavio vatikansku verziju pisma od 18. svibnja ’43. koje je pripisano Stepincu. Sam je dokazao i još jednom potvrdio da sporno pismo nije Stepinčevo. A za to je msgr. Tardini naveo 7 dokaza, branitelj Politeo čak 14, a Stepinac 8 puta tražio od suda da dokaže da je to njegovo, kako reče postulator msgr. Batelja neki dan u Krašiću.[20]

– Drugo, Ivešić smatra da je pismo pisano u Zagrebu i da pismopisca treba tražiti među svećenicima i laicima kao što su: dr. Kerubin Šegvić (1867.-1945.), dr. Ivo Guberina (1897.-1945.), dr. Krunoslav Draganović (1903.-1983.), Ivan Oršanić (1904.-1968.), dr. Petar Bareza (1905.-1960.), dr. Ivan Vitezić (1914.-1985.).[21] Isto tako naslućuje da je netko iz Ministarstva vanjskih poslova pismo poslao u Vatikan, gdje je protokolirano 20. lipnja 1943. Zašto je to učinjeno mimo Stepinca, nije jasno. 

Treće, vlč. Ivešić prvi je povezao i usporedio dokumentaciju iz Vatikana i iz Zavoda sv. Jeronima, neke dokumente iz Vatikana marljivo prepisao, a ostalo skenirao iz Draganovićeve kutije, transkribirao i objavio u izvorniku i prijevodu, oko 30 dokumenata vatikanske, originalne verzije. A upravo prema 16 stranica toga pisma Stepinac je ponajviše osuđen, i to na 16 godina zatvora, i to 16 mjeseci nakon završetka rata.

Don Bojanu naše iskrene čestitke na monografiji, i bilo mu blagoslovno i u životu i u radu!


[1] https://www.catholic-hierarchy.org/bishop/bfelic.html – Ettore Felici (1881.-1951.) imenovan 20. travnja 1938. apostolskim nuncijem u Kraljevini Jugoslaviji. Otišao iz Beograda, 29. svibnja 1941., boravio u Zavodu sv. Jeronima od 2. lipnja 1941. do kraja 1942. Vodi se kao nuncij u Jugoslaviji do 15. siječnja 1946.

[2] Ž. Majić, Ljubav koja ne prestaje, Mostar, 2019., str. 241.

[3] J. Batelja, Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2017., str. 28; Ljubav koja ne prestaje, str. 100.

[4] https://www.catholic-hierarchy.org/bishop/bhurleyj.html

[5] https://digital.library.duq.edu/digital/collection/pc4/id/16865/rec/17 – The Pittsburg Catholic, 26.II.1948., str. 5.

[6] B. Ivešić, nav.dj., memorandum na engleskom: str. 169-172.

[7] Isto, nav. dj., tijek razgovora Hurleya s Brozom, engleski: str. 176-180, hrvatski prijevod: 181-184.

[8] Isto, str. 173-175.

[9] Isto, str. 16-18. Sve citate mr. Ivešić donosi u hrvatskom prijevodu i u talijanskom ili engleskom izvorniku.  

[10] Isto, str. 19.

[11] Isto, str. 20.

[12] Isto, str. 21-22.

[13] Isto, str, 22.

[14] Isto, str. 22.

[15] Isto, str. 23.

[16] Nada koja ne postiđuje, Mostar, 2018., str. 248-249.

[17] B. Ivešić, nav. dj., str. 23.

[18] Isto, str. 23.

[19] L’Osservatore Romano, 11. X. 1946., str. 1. Vidi talijanski original u: Nada koja ne postiđuje, str. 249.

[20] https://ika.hkm.hr/novosti/govor-mons-batelje-na-predstavljanju-knjige-bojana-ivesica/

[21] B. Ivešić, nav. dj., str. 31-33.