Sveti Aleksije Rimski i svetačke legende

Sveti Aleksije Rimski je svetac kojega časti i Istočna i Zapadna Crkva (u Katoličkoj Crkvi mu je spomendan 17. srpnja), a uz njegov život se vezuju različite legende, koje, gledano isključivo povijesnim očima, mogu zasjeniti smisao štovanja svetaca, ali gledano vjerničkim i pedagoškim očima, itekako mogu biti veliki poticaj za izgrađivanje vlastite vjere.

Legende o sv. Aleksiju

Postoje tri temeljne legende koje imaju sličnosti, ali i bitnih razlika, a svaka od njih ima nadpovijesnih elemenata. Riječ je o sirijskoj, grčkoj i latinskoj legendi, od kojih prva potječe iz 5. st. i napisana je u Edesi, druga potječe iz 6. ili 7. st. i geografski je vezana uz Carigrad, a treća je nastala u 10. st. u Rimu. Osim njih, postoje i druge srednjovjekovne legende, od kojih je najznačajnija francuska, iz 11. st.

I u najstarijoj, onoj koja datira iz vremena tek nešto poslije smrti svetog Aleksija, ima, gledano s povijesne strane, upitnih elemenata, a u narednima oni su još izraženiji.

Unatoč toj činjenici, valja naglasiti kako takve legende nisu nipošto bezvrijedne, s jedne strane iz razloga jer je sigurno postojao čovjek Aleksije svetoga života, a to potvrđuje činjenica kako je najstarija legenda nastala gotovo u svečevo vrijeme, a s druge strane jer takvi elementi koji se obično znaju dodavati u hagiografiji imaju pedagoški cilj, odnosno nije im naglasak na povijesnosti, nego se preko njih želi potaknuti što veći broj vjernika na svetost.  

Sirijska legenda

Sirijska legenda kaže kako je sveti Aleksije živio u prvoj polovici 5. st., da je bio sin bogatih roditelja, plemića iz Carigrada, te da je na dan svoga ugovorenog vjenčanja pobjegao u sirijski grad Edesu i ondje živio kao krajnji siromah, odnosno da je uvijek sjedio pred crkvenim vratima i prosio, ali je sve što je isprosio, osim onoga što mu je bilo potrebno za puko preživljavanje, podijelio drugim siromasima. Nitko nije znao tko je ni odakle dolazi. Nedugo nakon što se razbolio, umro je u ubožnici, ali je neposredno prije smrti sakristanu ispričao svoju životnu priču. Legenda zaključuje kako je sakristan otišao biskupu i sve mu ispričao, a kada su htjeli sahraniti svečevo mrtvo tijelo, ono je odjednom iščezlo.

Grčka legenda

Grčka legenda je najvjerojatnije nastala tako što se o životu svetoga Aleksije puno pričalo i što se njegovo štovanje širilo u druge krajeve, pa su iz želje da svetac postane još veći uzor vjernicima dodani neki novi elementi. Uz to, u Carigradu je već postojala slična priča o sv. Ivanu Kalybitu, te je iz tih dviju nastala jedna nova. Prema toj legendi, svečevi roditelji su bili rimski plemići koji nisu dugo mogli imati djecu, a konačno im se rodio sin jedinac – sv. Aleksije. Kad je bio stasao za ženidbu, pronašli su mu za zaručnicu neku kraljevnu, s kojom se oženio, ali umjesto prve bračne noći, pobjegao je u Edesu i ondje živio kao prosjak. Nakon što je ondje proveo dosta godina, progovorila je čudotvorna slika Majke Božje i rekla kako je Aleksije svet čovjek. Narod ga je počeo slaviti i nije mu dao mira, pa se vratio u Rim, i to u očinsku kuću (gdje su ga primili kao siromaha), ali ga nitko nije prepoznao. Živio je ondje narednih sedamnaest godina, a kada je umro, narod je čuo neobičan glas da u kući Aleksijeva oca Eufemija traže Božjeg čovjeka koji će spasiti Rim, te su se ondje uputili zajedno s obojicom careva i papom, a kad su došli, našli su mrtvog prosjaka kako u ruci drži papirić na kojemu je napisana tajna njegova života. Pokopan je u crkvi sv. Petra. S vremenom se ta legenda proširila po cijelom Bizantu i Siriji, gdje je ona prva nadopunjena novim elementima.

Latinska legenda

Sveti Aleksije se do 10. st. štovao samo na Istoku, a o njemu nisu ništa znali na Zapadu. Tek kad je krajem 10. st. u Rim došao nadbiskup Damaska (jer je odande protjeran iz političkih razloga) zajedno s velikim brojem grčkih redovnika, donio je sa sobom i štovanje svetog Aleksija. Vjerojatno je kako su poticaj za nastajanje latinske legende bili upravo grčki redovnici, a možda ju je netko od njih i sastavio. Ona se u načelu ne razlikuje bitno od grčke, nego je samo riječ o ispravci nekih historiografskih krivih podataka vezanih uz papu, a također se navodi kako je sv. Aleksije sahranjen u crkvi sv. Bonifacija, a ne sv. Petra.

Francuska legenda

S vremenom su nastajale i nove legende, koje su dodavale i nove elemente, a jedna od najpoznatijih je francuska legenda, nastala polovicom 11. st., koja se proširila i u našim krajevima. I prema njoj roditelji svetog Aleksija su bili rimski plemići koji su nakon više godina iščekivanja konačno dobili sina, a kasnije su ga oženili za jednu plemkinju. Kako ne bi razočarao roditelje, on se oženio, ali čim je ostao nasamo sa ženom, rekao joj je kako ne može tako živjeti i želi odmah poći služiti Bogu. Iste je noći otišao i živio kao prosjak u Edesi, kako to spominju i druge legende. I u ovoj se navodi kako je progovorila čudotvorna slika i kako Aleksije više nije imao svoga mira, te je htio otići dalje, ali ga je put odveo ravno za Rim. Kad je u Rimu naišao na svoga oca, odmah ga je prepoznao (ali ne i otac njega) i zamolio ga da ga kao prosjaka primi da spava kod njegova kućnog stubišta, što je otac i učinio, smjestivši ga u malu izbicu. Nitko ga nije prepoznao, nego su njegovi roditelji i žena nastavili tugovati za njim, dok su ga sluge, osim jednoga, stalno pogrđivale i ismijavale. Nije im se htio otkriti jer je znao kako bi mu se tada život bitno promijenio, odnosno ne bi mogao služiti Bogu kako želi. Tako je proveo 17 godina. Kad je bio na samrti, i ova legenda kaže kako se čuo glas da traže Božjeg čovjeka, te su oba cara i papa, zajedno s narodom, došli u Eufemijev dom. U to je vrijeme, dok su oni bili u kući, umro Aleksije, a sluga koji ga je volio odmah je dojavio vijest ocu i rekao mu kako misli da je Aleksije taj sveti čovjek. Kad su došli do prosjaka, našli su mu papirić u ruci, na kojemu je pisao njegov život. Roditelji i žena su mu sada bili još više shrvani tugom jer ga nisu prepoznali, a narod ga je odmah počeo slaviti kao sveca, te ga je sa svim počastima sahranio u crkvi svetog Bonifacija.

Francuska legenda je sačuvana u narodu kao spjev, a na hrvatski ga je 1942. god. preveo prof. Andrija Ilić, te se kao reprint izdanje u elektroničkom obliku (iz 2009. god.) može naći ovdje: Život svetog Aleksija.

Zaštitnik mnogih…

Sveti Aleksije je, unatoč manjkavim povijesnim i biografskim podacima, svetac koji se u ranijim, napose srednjovjekovnim vremenima puno štovao u narodu, a o tome svjedoče i mnoge legende. Njegov život prosjaka nadahnjivao je mnoge znane i neznane pisce i umjetnike, a dodavanje različitih detalja u njegov životopis treba gledati u tom svjetlu poticaja na nasljedovanje u svetosti i predanju Bogu. U tom smislu valja istaknuti i dramu našeg komediografa svećenika Tituša Brezovačkog – “Sveti Aleksij”.

Iako se sv. Aleksije danas znatno više slavi u Istočnoj Crkvi, ipak ga se i u Katoličkoj Crkvi zaziva u mnogim potrebama. Tako je on zaštitnik prosjaka, putnika, bolničara, hodočasnika, dadilja, ljevača zvona itd., a također je zaštitnik mnogih crkava, naselja i ustanova diljem svijeta.

Valja istaknuti kako postoje i redovnici aleksijanci, koji djeluju u Njemačkoj, Mađarskoj, Irskoj, Engleskoj, Belgiji, SAD-u i na Filipinima. Aleksijanci su nesvećenički redovnici, a imaju svoje bolnice u kojima se skrbe za bolesnike i psihički oboljele osobe. U svijetu danas ima svega oko 75 redovnika aleksijanaca, a od toga ih je najviše u Njemačkoj, gdje u tri samostana živi tek 20 redovnika.