Sveti Ante, pronađi me!
Sve je tu. Na svome mjestu. I ljetne vrućine i opojni miris ljiljana i završetak nastavne godine i sveti Antun. Na njegov blagdan obično se sve to poklopi i mnogima je sveti Antun sinonim za ovu specifičnu mješavinu emocija. Ove godine ovom spletu emocija dodajmo i nogometno, crveno-bijelo kockasto ludilo i pun pogodak je među nama. I to bez obzira na rezultat utakmice.
Pa ipak, svatko od nas ima neko svoje viđenje i iskustvo svetog Antuna.
Kad pogledamo ispod tog šarenila i prigodnog kičeraja koji ide uz blagdan svetog Ante, možda se i iznenadimo što ćemo pronaći. Neki od mojih sugrađana toliko vole svetog Antu u osječkoj Tvrđi pa dok prođu sve štandove, popiju poneku čašu piva i susretnu drage ljude… do crkve niti ne stignu. Pohvalno je doista što je tome svojevremno doskočio drag, nizak tijelom a velik duhom, franjevac, p. Željko pa je uveo lijep običaj večernje svete mise, uočnice, za sve one koji nose ime Ante, Antun, Antonija, Tonka i ostale inačice ovog lijepog imena.
I nekako cijeli grad Osijek diše s blagdanom svetoga Antuna. Neki su toliko revni da na misno slavlje požure u crkvu Našašća svetog Križa već ujutro u 3 sata. I tako redovito su tamo svake godine, bez obzira rade li prvu ili drugu smjenu. Bez obzira je li dijete ove godine maleno s temperaturom ili je već u pubertetskoj dobi pa mu izlasci počinju otprilike u vrijeme kada je potrebno krenuti na spavanje. Jedno je sigurno: blagdan svetog Ante uključuje onu misu ujutro u 3 sata.
Nedavno susretoh dragu prijateljicu koja mi ispriča: Krenula sam na tu ranu jutarnju misu one godine kada sam hodala sa svojim dečkom. Dečko je bio perspektivan, mlad, ali u Savezu komunista. Došli smo skrivećki na tu misu svetom Anti. Pomalo tajno. Neka nas nitko ne vidi. Tako sam dolazila i nakon udaje. Bila su to teška vremena, kaže ona.
Dolazila je i kad su njihovi dječaci bili mali pa ih je baka čuvala kod kuće, a dolazili su i onda kada je to dečkima bila avantura i uzbuđenje noćnog ustajanja. Dolazili su i onda kada su se ‘vremena promijenila’. Bilo je kasno za traženje neke ‘prikladnije mise’. Navikli su dolaziti na tu misu u 3 ujutro.
Prošle godine je bila sva sretna i uzbuđena. Stariji se oženio i otišao od kuće. Opet je, kao i inače, bila na misi u 3 sata ujutro s mlađim sinom i mužem. Na kraju mise, netko ju je potapšao po ramenu, okrenula se i rasplakala. Iza nje je stajao njen sin i njegova supruga. Došli su svetom Anti na misu u 3 ujutro. Ona osjeća kako je uspjela u odgoju svoje djece! Dovela ih je svetome Anti! Istina, u 3 ujutro.
Pa što je tako zanimljivo u ovome svecu? Kad maknemo sve običaje i navike vezane uz ovaj blagdan, kad pokušamo zaboraviti sve što su nam pobožne bake ispričale o ovom svecu, što li će ostati?
Mene oduševljava vidjeti tko se sve okuplja oko ovoga sveca? Osobito na misi u 3 ujutro! Ako je vjerovati onoj: s kim si – takav si, onda se pitam kakav je taj sveti Antun kada oko sebe okuplja sve. Doslovno sve. I vjernike i one koji za sebe kažu da su ateisti. I rubne kršćane i one koji za sebe kažu kako su pravovjerni. One koji su svake nedjelje u crkvi, pa i na svetog Antu i one koji crkvu vide iznutra samo na blagdan svetog Antuna. One koji se ispovijedaju svakog prvog petka u mjesecu i one koji se ispovijedaju samo na blagdan svetog Antuna svake godine.
Sviđa mi se kada ga zazivaju ljudi koji gube stvari. Mole za pronalazak izgubljenih stvari. Naočala, na primjer. Sveti Ante, pomozi mi naći naočale! Sveti Ante, pomozi mi naći ključeve!
I dok se ove godine poklapa toliko toga, dok slavimo blagdan svetog Ante, pomolimo se.
Za pronalazak.
Za izgubljene ljude.
Sveti Ante, pomozi nam naći ljude!
Pomozi nam naći izgubljene ljude!
Sveti Ante, pronađi i mene!
Molimo li za izgubljene ljude?
Postoji li molitva svetom Antunu za izgubljene ljude?
Tko može za sebe sa sigurnošću reći kako nije izgubljen?
Eh, pa dok proživljavamo emocije koje se uklapaju u blagdan svetog Ante, zavapimo: Sveti Ante, pronađiiiii meeee!