Sveti Atanazije Aleksandrijski
2. svibnja Crkva liturgijski časti sv. Atanazija Aleksandrijskog, koji se poradi svoga velikoga teološkoga i crkvenoga doprinosa obično naziva Veliki, te je stoga i proglašen crkvenim naučiteljem. Rođen je u vremenima još snažnih progona kršćana, krajem 3. stoljeća, koje će kao dijete osjetiti na svojoj koži, ali će isto tako osjetiti i određenu gorčinu borbe između pravovjernosti i nasrtaja različitih krivovjerja, koji su obilježili nadolazeće vrijeme. Sam će podnijeti veliki križ u svojim nastojanjima bezuvjetnog očuvanja pravovjerja. Zato ga se nerijetko i naziva “ocem pravovjerja” ili “stupom Crkve”, kako ga je nazvao njegov suvremenik sv. Grgur Nazijanski.
Svoj vjerski idealizam pokazao je već u ranoj mladosti, kada je, oduševljen svetim Antunom Pustinjakom i njegovim povlačenjem u pustinju i sam postao učenik toga velikoga sveca. Od njega je upio osjećaj za askezu, jednostavnost i poniznost, što će obilježiti njegov cijeli život i davati mu dodatnu vjerodostojnost. Napisao je i životopis svetoga Antuna, kao trajno svjedočanstvo ne samo osobne duhovnosti i trapljenja toga opata, nego i novog oblika kršćanskog života koje se nakon zadobivanja slobode 313. god. počelo razvijati, a vidljivo je prije svega u samačkom životu u pustinji, kontemplativnoj molitvi i istinskom predanju Bogu.
Na njega će imati veliki utjecaj i sveti Aleksandar Aleksandrijski, veliki borac protiv nametanja krivovjerja koje je širio svećenik Arije i koji je tvrdio kako Krist nije bio pravi Bog, nego samo čovjek. Atanazije je bio Aleksandrov učenik, s kojim je, kao njegov đakon, sudjelovao na Nicejskom saboru 325. god., a kasnije će ga zamijeniti i na biskupskoj stolici u gradu Aleksandriji, te nastaviti njegovim stopama u neumornoj obrani pravovjerja.
Zbog svoje čvrstoće i ustrajnosti, a pred velikim nasrtajima arijanaca i filoarijanaca, koji su unatoč odlukama Sabora počeli prevladavati (ponajviše jer su imali podršku cara Konstantina, a kasnije i njegova sina Konstancija II.) i koji su mu radili o glavi, morat će čak pet puta bježati u progonstvo i ostavljati praznu biskupsku stolicu. Kada bi se stanje malo smirilo, vratio bi se nazad, ali bi opet ubrzo morao ići u progonstvo. Tako je od trideset godina biskupovanja čak sedamnaest proveo u progonstvu, podnoseći različite oblike torture.
Iza sebe je ostavio veliki broj različitih djela, mahom apologetskih, što je i razumljivo s obzirom da je vrijeme u kojemu je živio bilo obilježeno različitim kontroverzama i nasrtajima krivovjeraca, koji su, nakon prestanka izvanjskih progona, pokušavali Crkvu rastočiti iznutra. Stoga su njegova djela najvećim dijelom usmjerena protiv arijanizma, a u potvrdu zaključaka donesenih na Nicejskom saboru.
Umro je u Aleksandriji 2. svibnja 373. god. te je stoga taj dan u liturgijskom kalendaru i određen za njegov spomendan. Bio je vrlo čašćen poradi svoje duhovnosti i ustrajnosti u podnošenju nepravde odmah nakon smrti, a vrlo cijenjen poradi oštrine misli u obrani pravovjerja. Papa Pio V. ga je 1568. god. proglasio crkvenim naučiteljem te mu je na takav način Crkva priznala posebnu veličinu.
Crkvenim se naučiteljima proglašavaju samo oni koji su dali iznimno veliki obol Crkvi i s obzirom na svetost života i s obzirom na teološki nauk. Stoga je razumljivo kako je do danas svega 35 svetaca proglašeno crkvenim naučiteljima, a među njima se nalazi 31 svetac i 4 svetice. Prvo proglašenje crkvenih naučitelja bilo je 1298. god., a tada su tim naslovom počašćeni sv. Augustin, sv. Ambrozije, sv. Jeronim i sv. Grgur Veliki. Među onima koji su u drugom navratu proglašeni crkvenim naučiteljima (1568. god.), uz svetog Atanazija, bili su: sv. Ivan Zlatousti, sv. Bazilije Veliki, sv. Grgur Nazijanski i sv. Toma Akvinski. Iako se samo štovanje svetog Atanazija nije bitno raširilo na Zapadu, takvim proglašenjem dana mu je velika čast i priznanje za sve što je tako neumorno činio.
Sv. Atanazije nam i danas može biti silan uzor, jer se njegovo vrijeme, gledajući povijesne okolnosti i izravne nasrtaje na pravovjerni Kristov nauk, ne razlikuje bitno od našega, gdje svakodnevno možemo biti svjedoci kako bi mnogi nasilno htjeli mijenjati crkveni nauk i crkvenu disciplinu, te se u tome smislu itekako možemo ugledati u njegovu čvrstoću i postojano braniti u svakodnevnim situacijama svevremenske vrijednosti božanske objave.
