Četvrtak, 7 srpnja

Sveti Bernardin Sijenski

20. svibnja Crkva liturgijski časti svetoga Bernardina Sijenskoga, franjevačkog sveca i pučkog propovjednika iz 14./15. st., koji je posebno njegovao pobožnost prema Presvetom Imenu Isusovu i svojom jasnoćom propovijedanja pokazivao koliko je za spas duša važno da se evanđeoski nauk prenosi jednostavnim i jasnim riječima.



Ponekad se zna dogoditi da netko bude, kako bi to naš narod rekao, na pravdi Boga, optužen, a onda se u nekim drugim prilikama pokušava ta nepravda ispraviti nuđenjem povlastica. To je možda iskušenje koje Bog daje čovjeku kako bi provjerio koliko ga doista ljubi, a oni koji se ne daju ni pokolebati zbog pogrda ni polakomiti radi povlastica, doista su Božji ljudi. Jedan od njih je i sveti Bernardin Sijenski. Bio je optužen da širi praznovjerje i krivovjerje, a triput se morao pravdati pred visokim crkvenim sudovima. Također mu je, kao naknadu za duševnu bol, triput nuđena biskupska stolica. Niti ga je prvo obeshrabrilo, niti se za drugim zamamio.

Rođen je u Italiji, nedaleko Siene, u rujnu 1380. god., iste godine kada je sveta Katarina Sijenska, crkvena naučiteljica, umrla. Doduše, sveta je Katarina umrla u Rimu, ali je to zasigurno morao biti veliki događaj i za njezin rodni grad, a takva veličina duha kojom je odisala svetica, morala je utjecati i na putove svetosti Bernardina. Živeći u malom mjestu nedaleko Siene, Bernardin je odrastao u okrilju bogate obitelji, uživajući materijalne plodove koje mu je priskrbio otac, posjednik rudnika. Ipak, kako i to češće zna u životu biti, sve ono što se lijepo razvija, zna u trenutku nestati. Tako je i Bernardin već kao malo dijete osjetio jad toga iskustva. Naime, već s četiri ili šest godina, ovisno o izvoru, izgubio je oba roditelja, ostavši u tom smislu siroče. Od tada je skrb nad dječakom preuzela njegova pobožna tetka iz Siene, gdje je nastavio život i školovanje. Završio je studij crkvenog i svjetovnog prava i stekao zavidnu naobrazbu.

Međutim u njegovoj dvadesetoj godini, tj. 1400., u Sieni je izbila kuga, a sveti se Bernardin odmah priklonio oboljelima, ne bježeći od pandemije, nego hrabro i s ljubavlju pomažući. I sam se razbolio, ali je milošću Božjom i ozdravio. Vjerojatno ga je to iskustvo krhkosti ljudskoga života i važnosti da se sve preda u Božje ruke i dovelo do ulaska u samostan, 1402. ili 1403. godine, tako što je najprije prodao sve svoje imanje i podijelio siromasima, te postao franjevac. Godinu ili dvije poslije ređen je i za svećenika. 

Čini se da je ipak još htio biti bliži Bogu, nego što je to mogao u svojoj franjevačkoj zajednici Reda manje braće, pa se pridružio opservantima. Naime, kako je već prošlo neko vrijeme od svetoga Franje Asiškoga, utemeljitelja reda, Božjega ugodnika i siromaška, njegovi su nasljednici izgubili onaj prvotni zanos, a kao posljedica javila se više briga oko vlastitih materijalnih dobara, nego želja za osobnim siromaštvom i posluživanjem drugima koji su u potrebi. Isto tako je popustila stega, pa se red raspao na dvije struje: konventualce, koji su bili skloniji lagodnijem životu, i opservante, koji su nastojali živjeti u strogoći i siromaštvu. Toj je opservantskoj struji, odobrenoj 1415. god., pristupio sveti Bernardin i dao joj, uz sv. Jakova Markijskog, sv. Ivana Kapistranskog i Alberta od Sarteana, značajan zamah. Njih četvorica su svojim umijećem propovijedanja i svojim životom postali stupovi opservanata, a sam će sveti Bernardin jedno vrijeme biti i generalni vikar reda. Također je bitno pridonio da broj redovnika znatno poraste, tako da je od početnih dvadesetak samostana ubrzo došlo do brojke 200, a neki kažu čak i 300. 

A sve je krenulo “slučajno”. Slično kako je to bilo kod svetoga Antuna Padovanskog, i sveti Bernardin Sijenski svoju je učenost pokazao tako što je, igrom slučaja, zamijenio propovjednika, je je ovaj bio spriječen. Iako je dotad živio samozatajno, tada su svi uočili njegovu rječitost i unutrašnju snagu kojom je naviještao Božju riječ. Postao je putujući propovjednik i misionar. Jasno je propovijedao i tumačio Božju riječ, a pri tome se posebno služio pločicom na kojoj su se nalazila tri slova: IHS. Riječ je o prva tri slova imena Isus onako kako se pišu grčkim velikim slovima – IHΣ(OYΣ) – čit. Jes(us), a neki to tumače i kao prijevod latinske sintagme: Jesus Hominum Salvator – Isus Spasitelj ljudi.  

Pobožnost Imenu Isusovu kasnije će se razviti u Katoličkoj Crkvi, pa će nastati i blagdan Presvetoga Imena Isusova, koji se slavi 3. siječnja, a sve je započelo sa svetim Bernardinom, koji je blagoslivljao vjernike s četverokutnom pločom na čijoj su plavoj pozadini bila pozlaćena slova IHS i uokvirena zrakama Sunca, dok je iz gornjeg dijela srednjeg slova (H) proizlazio križ. Iz toga će se kasnije i razviti monstranca ili pokaznica, svečani liturgijski predmet u kojem se čuva i daje na štovanje posvećena hostija – Presveti Oltarski Sakrament.

Moglo bi se reći da je cijeli život svetoga Bernardina označen proslavom Imena Isusova, u razumijevanju da je Isus Alfa i Omega, Početak i Svršetak, da sve u njemu počinje, a da se na njegovo Ime prigne svako koljeno – nebesnika, zemnika i podzemnika. Zato i danas valja istaknuti kako je ne samo naglašavao važnost jasnoga tumačenja Božjih zakona, bez trunka zamagljivanja, nego i to da je Krist jedini Spasitelj svijeta, odnosno da se nikakva druga vjerovanja ne mogu ni na koji način uspoređivati s puninom koju imamo u kršćanstvu, točnije u Katoličkoj Crkvi. Upravo takva riječ koju je upućivao diljem Italije, bila je snaga koju je dobio po milosti Božjoj da obraća ljude, a rezultati su bili iznimni. Mnogi i mnogi su se obratili upravo po njegovoj jasnoći, koju je svjedočio i riječju i djelom.

Koliko je u svemu tome bio revan, a posebno jer je pomoću pločice sa slovima IHS nastojao pojednostavniti otajstvo Božjeg otkupljenja po Kristu, kako smo već naveli, svjedoči činjenica da je triput bio optužen, ali i triput oslobođen optužbi. Nije ga to slomilo, a nije mu udarilo u glavu ni kada su mu triput nudili biskupsku čast. Nastavio je djelo koje mu je Bog namijenio – jasno i čvrsto propovijedati Božju slavu.

Napisao je i niz teoloških djela, a posebno je njegovao pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji i svetom Josipu, ostavivši nam i na jednom i na drugom području divne zapise. 

Umro je 20. svibnja 1440., u 60. godini života, i to u Aquili, u talijanskoj pokrajini Abruzzo. Šest godina kasnije papa Nikola V. proglasio ga je svetim. Zaštitnik je onih koji boluju od bolesti grla, a također i onih koji se bave medijskim poslovima. U tom bi nam svjetlu svima i danas trebao biti uzor, prije svega u važnosti jasnoće prenošenja Evanđelja i života po Božjim zakonima. Naš narod lijepo zna započeti i dan i posao uz riječi: “U Ime Isusovo”, a koliko je to važno i koliko u tome ima duboke pobožnosti pokazao nam je sveti Bernardin.