Sveti Euzebije i Polion
Najstariji spomen je u OP 1807:
Die XIII. maii in festo sancti Pollionis martyris ad Cibalum, seu Vinkovicium passi. Duplex. A. SS. D. N. Pio P. VII. die 11. Aprilis 1807. pro Diacesi Bosniensi seu Diakovariensi et Syrmiensi. Omnia de Com. Unius. Mart.[1]
U OP 1807, MP 1885, PO 1885 i MP 1919 sv. Polion se slavio 13. svibnja. MP 1932 iOP 1932 za slavlje određuje 28. travnja. MP 1967 i VM 1968 toga istoga dana zajedno slave sv. Euzebija i Poliona, dok se spomen ovih cibalskih mučenika u VM 1990 prebacuje na 29. svibnja.[2]
I. Povijest
Jeronimov martirologij za dan 28. travnja svjedoči: IV Kal. Mai: In Pannonia Eusebi episcopi et Vitalis, Pollionis.[3]Prethodni martirlogij za isti dan spominje samo Poliona: IV Kalendas Mai: In Pannonia sancti Pollionis Martyris, sub Diokletiano imperatore.[4]Važeći martirologij spominje Poliona za dan 27. travnja:
Cibalis in Pannonia, sancti Pollionis, lectoris et martyris, qui in poersecutione Diocletiani imperatoris apprehensus et a Probo praefecto interrogatus, cum Christum constantissime confessus esset et idolis sacrificare noluisset, extra moenia civitatis flammis exuri iussus est.[5]
U Cibalama u Panoniji [spomen] svetoga Poliona, čitača, koji je za progonstva cara Dioklecijana uhvaćen te od Proba upravitelja ispitivan. Budući da je odlučno ispovijedao Krista i nije htio prinijeti žrtvu kumirima, osuđen je da izvan gradskih zidina bude spaljen.
Vlastiti časoslov ovako sažima život ove dvojice mučenika:
Euzebije, prvi poznati biskup naših krajeva, mučen je u Aurelijevu progonu tridesetak godina prije sv. Poliona, predstojnika Lektora u Cibalama, gdje je on vodio lektorsku školu i bio nakon sjajnog apostolskog govora pred sirmijskom upraviteljem Probom spaljen na lomači na godišnjicu Euzebijeve smrti, 27. travnja 304. godine.[6]
PO 1885 za dan 13 svibnja[7] i OP 1932 za dan 28 travnja[8] donose vlastite antifone i čitanje iz pasije sv. Poliona.
Euzebije je bio prvi poznati cibalski biskup. Pretrpio je mučeničku smrt za Valerijanova progonstva 27. travnja vjerojatno 258. godine, a u Polionovim se aktima samo uzgredice spominje. Za Đakovačku i Srijemsku biskupiju kult je odobren 1966. Od 1972. ovi su sveci titulari župske crkve u Vinkovcima (do tada je to bio Ivan Nepomuk).[9] Za Poliona imamo sjajno svjedočanstvo iz Aktima gdje se jedino i spominje mučeništvo biskupa Euzebija.[10]Akta su autentična, to jest sastavljena na osnovu sudskog zapisnika, ali ih je pisac tako obradio – dodajući prikladan uvod i zaključak – da budu prikladna za liturgijsku uporabu, tj. da se čitaju u bogoslužju.[11] Opisuje se Polionovo sjajno držanje i svjedočenje za Krista pred upraviteljem Probom. Nakon što nije htio žrtvovati poganskim bogovima bio je pogubljen. Kult sv. Poliona proširio se ubrzo do Ravenne gdje je bio jedan samostan njegova imena.[12]
II. Misne molitve
1. Povijest
PM 1885,PM 1919 MP 1932 ne donose vlastite molitve nego upućuju na misu Protexisti iz zajedničkog slavlja jednog mučenika u vazmenom vremenu.[13]
Misne molitve (Misa Protexisti, molitve kao u misi Invirtute)
a) Zborna
Praesta, quaesumus, omnipotens Deus: ut, qui beati [Pollionis], Martyris tui natalitia colimus, intercessione eius, in tui nominis amore roboremur.[14]
Daj, molimo te, svemogući Bože, da mi koji slavimo godišnji spomen sv. Poliona po njegovu zagovoru ojačamo u ljubavi prema tvome imenu.[15]
Molitva je općenita, stereotipna i ne osobito bogata:[16] vjernici koji slave godišnji spomen mučenika mole da po njegovu zagovoru porastu u Božjoj ljubavi.
b) Darovna
Muneribus nostris, quaesumus, precibusque susceptis: et caelestibus nos munda mysteriis, et clementer exaudi.[17]
Primio si, Gospodine, naše darove i molitve: očisti nas nebeskim otajstvima i milostivo usliši.[18]
Vjernici mole da, nakon da ih Bog, nakon što je primio njihove darove i molitve po tim otajstvima očisti, a molitve usliši. Molitva je pomalo dvojbena (u skladu s pristupom dosadašnjeg misala): vjernici su tek donijeli (pripravili) dar za euharistiju, ali ga još – po Kristu – nisu prinijeli (što se događa tek kasnije). Prema tome, molitva da vjernike Bog po (misnim) otajstvima očisti jest nešto preuranjena.[19]
Da, quaesumus, Domine Deus noster: ut, sicut tuorum commemoratione Sanctorum temporali gratulamur officio; ita perpetuo laetamur aspectu.[20]
Daj, molimo, Gospodine, Bože naš, kao što se vremenitom službom radujemo spomenu tvojih svetih, daj da se i u vječnosti veselimo gledajući ih.[21]
Ni ova molitva nama sretan teološki izričaj. Slaveći vremenitom službom svece, vjernici mole da i u vječnosti gledaju njihovo lice. Međutim, Božja riječ radije govori o vječnom gledanju Božje slave: Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest (1 Iv 3,2).[22]
2. Današnje molitve[23]
Deus, qui beatum Pollionem, Eusebio Pontefice auctore, tua imbuisti doctrina: nobis, martyrium eorum grata memoria prosequentibus, concede, ut ad exemplum eorum conformemur.[24]
Bože, ti si po djelovanju biskupa Euzebija blaženog Poliona prožeo svojom naukom. Daj nama, koji zahvalnim sjećanjem slavimo njihovo mučeništvo, da se po njihovu primjeru oblikujemo.[25]
U ovoj je molitvi vrijedno istaknuti dvoje. Prvo, Bog je prožeo Poliona svojim naukom djelovanjem svetoga Euzebija. S jedne se strane naglašava kako čovjek ( u ovom slučaju biskup Euzebije) može biti na spasenje drugome čovjeku (ovdje Polionu), a s druge strane je vidljivo da je sve to, u konačnici, Božje djelo. Dakle, Bog uzima čovjeka za suradnika u djelu spasenja. Inače, izraz imbuisti doctrina nadahnut je iz pasije gdje Polion veli da će ostati vjeran onome što je od otaca primio: Me autem piscoporum, Presbyterorum et omnium patrum , quorum doctrina imbutus sum, sequi tota veritate.To je prelijepo u kršćanskom životu: silna djela možemo činiti, ali pri tome uvijek trebamo imati na umu da ništa od toga nije našom zaslugom ili snagom, nego da se Bog proslavlja po nama. Drugo, kako vidimo i iz opisa Polionovog mučeništva, on je slijedio naputke biskupa i svećenika kao Kristove. Poštujući oca i majku, poštujući crkvene pastire vjernik poštuje Boga od kojega je svaka vlast.[26]
Hostias, quaesumus Domine, placatus assume: intervente pro nobis beato Pollione, Martyre tuo, qui, Eusebii Pontificis vestigia seqens, cum gaudio vitae obtulit sacrificium.[27]
Po zagovoru blaženoga Poliona, tvoga mučenika, koji je slijedeći stope biskupa Euzebija s radošću prinio žrtvu života, molimo, Gospodine, primi milostivo ove žrtve.[28]
I ovdje bismo istakli dvoje. Prvo, ponavlja se da je u svome mučeništvu Polion zapravo slijedio stope biskupa Euzebija (kako sam svjedoči u navedenim Djelima). Drugo, ova molitva donosi osnovni nauk glede euharistijskog prinosa. Naime, u Euharistiji se prinosi sam Krist Gospodin u svojoj smrti i uskrsnuću, a vjernici zajedno s njime prinose same sebe, svoje duhovne žrtve ukoliko vrše volju Božju. Predajući svoj vlastiti život u mučeništvu, Polion na najizravniji način pokazuje što znači prinijeti sama sebe Bogu. Tako je postao sličan Kristu koji život svoj polaže za svoje prijatelje.
c) Popričesna
Mensae caelestis virtute satiatis: tribue nobis, domine; ut beatorum Pollionis et Eusebii exemplo,[29] dulcedinem eorum gustemus, quae permanent.[30]
Podaj, Gospodine, nama, koji smo se nasitili nebeske hrane, da po primjeru blaženih Euzebija i Poliona uživamo ugodnost neprolaznih dobara.[31]
U prethodnoj verziji (MP 1967 i VM 1968) stajalo je da vjernici žele prezirati prolazno (caducadespicere). U M 291 ovaj se izraz nalazio, ali da u M 2002više nema. Naime, teološki nije ispravno da bi vjernici trebali prezirati zemaljske darove, kako veli Pavao: Svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom (1 Tim 4,4-5). To je, zacijelo, razlog da je ova sintagma ispuštena u VM 1990.[32] Ova molitva naglašava nebesku proslavu Euzebija i Poliona. Kao što su oni, Krista radi, trpjeli i tako dospjeli u vječne radosti, tako bismo i mi, koji smo kušali nebesku hranu (po kojoj postajemo dionici Kristove smrti i uskrsnuća), htjeli dospjeti do trajnih i neprolaznih dobara. Nažalost, ispuštanjem onoga nespretnog caduca despicientesipak se izgubila snaga izričaja koji neprolazno suprotstavlja prolaznome. Možda bi umjesto caduca despicientesmoglo stajati npr. nosmetipsos abnegantes (kao na spomen sv. Većeslava, 28. rujna).
III. Misna čitanja
Budući da sadašnji Vlastiti misal ne donosi vlastita čitanja, nego upućuje na zajedničko slavlje mučenika, predstavit ćemo čitanja koja se donose u prethodnom Vlastitom misalu iz 1967.
a) Prvo čitanje: 1 Pt 4,13-19
Predragi, radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh Slave, Duh Božji u vama počiva. Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego slavi Boga zbog tog imena. Ta vrijeme je da započne Sud – od doma Božjega. No ako već od vas započinje, kakav je onda svršetak onih što nisu poslušni Božjem evanđelju? I ako se pravednik jedva spasava, opak i grešnik gdje da se pojavi? Stoga oni koji po volji Božjoj trpe, neka dobrim djelima povjere duše svoje vjernom Stvoritelju.
Ne znamo točno tko su naslovnici ovog spisa. Obično se govori o dijaspori, koja je razasuta po Maloj Aziji, ili su to kršćani koji su raseljeni po cijelom svijetu. Zajednice kojima je poslanica upućena izrasle su iz pavlovskih misija, jer su Pavao, a onda njegovi suradnici djelovali po raznim središtima i pokrajinama Male Azije.[33] Kao autor navode se Petar, premda među teolozima ne postoji konsenzus oko autorstva.
Naš tekst na određeni način elaborira zapravo blaženstva Mt 5,1-11. Autor poslanice sugerira kršćanima da upravo trebaju biti radosni, jer mogu s Kristom su-patiti, jer je naime nakon ove patnje osigurana participacija na Kristovoj slavi. Ako kršćane pogrđuje zbog imena Isususova blago njima, jer se slično događalo Kristu, i to je samo garancija da su na pravom putu. Naime to je dio buduće slave, jer pogrda dolazi od priznavanja Isusa. Ako kršćani nedužni trpe onda su zapravo sjedinjeni s Kristom, ali bi, pogotovo za kršćane bilo fatalno ako trpe zbog toga jer su prije toga nešto zgriješili. To bi bilo jako loše svjedočanstvo. Imperativ je za mladu zajednicu živjeti u miru sa susjedima i izgrađivati dobar, tolerantan odnos prema svima. Patiti zbog imena Gospodnjega trebala bi biti čast svakom kršćaninu, ali ako pati zbog toga što je sagriješio na „civilnom“ području, ako se miješao u tuđi život, što tekst sugerira onda je to jako loše svjedočanstvo. Očito autor aludira na neku vrstu progonstava, jer zajednica, odnosno njezini pojedinci trpe kao „kršćani“. „Kršćanin“polako postaje terminus technicus. Bila je to skupina koja se razlikovala od Židova. Na kršćane su očito upirali prstom i rugali im se što autor uzima kao bonus, jer na taj način mogu trpjeti za Krista, biti suzajedničari Kristovih patnji. Ovo čitanje prikazuje osnovni smisao trpljenja u životu kršćanina. U svakoj nevolji, sve do progonstva i smrti, kršćanin, vršeći volju Božju i prihvaćajući svoj svakodnevni križ sve do prinošenja vlastitog života, zapravo je zajedničar Kristove patnje, da bi onda bio i dionikom Kristove nebeske proslave. Mučenici su nam očit primjer, kako ima dubokog smisla svaka nevolja i patnja, ako se podnosi Krista radi i zajedno s Kristom.
b) Evanđelje: Mt 11,25-30
U ono vrijeme reče Isus: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.”
Naš se tekst nalazi u okviru opisa kraljevstva nebeskog koje je po svojoj naravi drugačije, nego što ga ljudi zamišljaju. Njegova je narav tajanstvena i skromna. Nalazimo dvije dijametralno oprečne skupine o kojima Isus govori. S jedne strane mudri i umni, a s druge strane maleni.[34] Mudri i umni su prema Mateju Isusovi suvremenici, pismoznanci i farizeji, koji sve rade po Zakonu, ali u konačnom nisu shvatili ni prihvatili kraljevstvo Božje. S druge strane “maleni” su mlada zajednica Crkve, koja je prihvatila Isusov nauk.[35] Ovdje imamo aluziju na tekstove u Knjizi Danielovoj. Svi mudraci i učenjaci kralja Nabukodonozora nisu bili u stanju riješiti probleme oko kraljeva sna, a onda dolazi mladić Daniel i po Božjem duhu, Božjom pomoću daje kralju pravo tumačenje (Dn 2,1-45). Daniel je molio Boga nebeskoga i Bog ga je nadahnuo kako će reći ispravno tumačenje snova kralju. U kontrapoziciji imamo mudrost mudraca s jedne i mudrost Daniela, čija je mudrost zapravo mudrost Božja. I ovdje je Bog svoju mudrost sakrio “umnima”, ali otkrio malenom Danielu. Sličan tekst nalazimo u Iz 29,14 propast će mudrost njegovih mudraca, pomračit se umnost njegovih umnika. Gospodin daje svoju mudrost onima koje svijet drugačije gleda, koji su za svijet nevažni, neznatni, katkada prezreni. Isus zna da je došao vršiti volju nebeskog Oca i on poznaje Oca. Oca će upoznati i oni kome to Sin “htjedne objaviti”. Govoreći o jarmu koji je “sladak” Isus ovdje aludira na tekstove iz Knjige Sirahove. Jednostavni ljudi traže mudrost i idu u njezinu školu, a ona će ih poučiti. Opet moramo ponoviti kako se ne radi o “umnima”, velikima, nego malim, jednostavnim ljudima. Sir 51, 26 podmetnite vrat svoj pod njen jaram i neka vam duše prihvate pouku. Tko je traži – blizu mu je,i čovjek odan nalazi je. Jaram je ovdje “slatki” teret, što ga, dragovoljno nose maleni, ponizni. Ovaj evanđeoski odlomak naviješten na spomen svetog Euzebija i Poliona, sugerira snagu malenih koji su predstavljeni u liku Poliona. On je bio mlad i malen u ljudskim očima, ali se Krist htio proslaviti upravo u njemu. Progonitelji kršćana mogli su se smo čuditi i diviti kako je velika snaga u onima koje bismo inače smatrali malenima i neznatnima. Bogu se, očito, sviđa da bude proslavljen u onima koji su za ovaj svijet “ludi” i “slabi”.
IV. Dodatak: Akta sv. Poliona[36]
Pasija svetoga Poliona i drugih mučenika
I. Carevi su Dioklecijan i Maksimilijan odlučili da, podstaknuvši progonstvo, sve kršćane ili unište ili prisile na otpadništvo. I čim je ova odredba dospjela do grada Sirmija, upravitelj Prob, naredivši proganjanje započeo je sa svećenstvom i uhvativši svetoga Montana, svećenika Singidumske Crkve, dok se on u zatvoru odupirao snagom kršćanske vjere, bacio ga je u rijeku. I Ireneja, biskupa Sirmijske Crkve, koji se hrabro borio za vjeru i ustrajnost njemu povjerenog puka, okrutni je sudac sličnom osudom podigao do nebeske palme. I svetog Dimitrija, đakona iste Crkve,[37] koji se javno odrekao idola, različitim vrstama mučenja izmučenog, predao je vremenitoj smrti, da uvijeke živi. Kako svim tim nije bila zadovoljena njegova okrutnost, vjerovao je da je dužan proputovati sve okolne gradove. Kad je pod izlikom javne potrebe stigao u cibalski grad, iz kojega, kako znamo, potječe najkršćanskiji car Valentinijan i u kojem je za ranijeg progonstva Euzebije iste Crkve vrijedan biskup nadvladao đavla i smrt umrijevši za Kristovo ime, što nam je također poznato, dogodilo se po odredbi Božjeg milosrđa da je istoga dana bio uhvaćen Polion, prvak među lektorima, poznat radi vjerskog žara i bio predveden njegovom ispitivanju po okrutnim slugama. Optužili su ga da je pogrdno govorio o bogovima i carevima.
II. Prob ga zapita. „Kako se zoveš?“ Odgovori: „Polion.“ Prob upita: „Jesi li kršćanin?“ Polion odvrati: „Jesam“. Prob će na to: „Čime se zanimaš?“ Polion odgovori: „Predstojnik sam lektora.“ Prob reče: „Kojih lektora?“ Polion odvraTI: „Oni koji običavaju puku čitati Božju riječ“.[38] Prob probesjedi: „Zar oni što plaše lakoumne žene pred udajom i nagovaraju ih na neku besmislenu čistoću?“ Polion odvrati: „Danas ćeš i sam vidjeti našu lakoumnost i nestalnost.“ Prob reče: „Kako?“ Polion odgovori: Lakoumni i nestalni su oni koji ostavljaju svoga Stvoritelja da pristanu uz vaše praznovjerje. A oni koji se drže zapovijedi što ih čitaju, iako im to nastoje mučilima onemogućiti, pokazuju svoju stalnu vjernost vječnome Kralju.“ Prob upita: „Kakve zapovijedi? Kakvoga kralja?“ Polion odvrati: „Zapovijedi koje uče da je samo jedan Bog na nebu koji šalje gromove i zabranjuje pridavati božansku čast drvetu i kamenu. Pute nas da okajavamo i popravljamo zloću, a draže da ustrajemo u stanju bez grijeha; djevojke uče kako će postići vrhunac djevičanstva, a udate opominje da čuvaju svetu ženidbenu čistoću; gospodarima svjetuju da sa slugama postupaju više blago nego strogo, s obzirom na to da su i sami ljudi, sluge nagovaraju da vrše svoju dužnost više iz ljubavi nego iz straha. Uče nas poštovati opravdane zahtjeve vladara, naređuju li, što je pravo, traže da poštujemo roditelje, volimo prijatelje, praštamo neprijateljima, da ljubimo sunarodnjake, da budemo dobri prema gostima, milosrdni prema siromasima, ljubazni prema svakome, a ni prema kome zli. Preporučuju da strpljivo podnosimo nepravdu, a da je nikada ne činimo; da dijelimo svoj imetak, a tuđi da ne poželimo ni očima; obećavaju da ćemo dovijeka živjeti, prezremo li radi vjere časovitu smrt koju nam vi možete nanijeti. Ne sviđa li ti se ovo, a ti izvoli zadržati svoje mišljenje.“
III. Upravitelj Prob reče: „Kakve li koristi od toga onome koga smrt lišava svjetlosti i svih tjelesnih dobara?“ Polion odvrati: „Vječna je svjetlost vrednija od ove prolazne i trajna su dobra draža od raspadljivih, a nije razborito više cijeniti propadljivo od vječnoga.“ Prob proslijedi: „Što ćeš imati od svega toga? Ispuni carevu naredbe!“ Polion upita: „Kakve?“ Prob će na to: „Da žrtvuješ.“ Polion odvrati: „Vrši što si dužan. Neću učiniti, jer je pisano: ‘Tko žrtvuje đavlima, a ne Bogu, propast će.’“ Prob će na to: „Ne žrtvuješ li, bit ćeš pogubljen mačem.“ Polion odvrati: „Čini što si dužan. Ja moram vjerno slijediti nauk biskupa, svećenika i svih otaca koji sam primio,[39] a zato rado primam kaznu koju odrediš.“ Prob izreče osudu da poliona spale. Stražari su ga odmah odveli milju daleko od grada gdje je neustrašivi mučenik završio svoju žrtvu, zahvaljujući Bogu, jer ga je pozvao u nebo na obljetnicu smrti biskupa Euzebija. Danas radosno svetkujemo njegov spomen i preporučujemo se svemogućem Bogu d nas učini dionicima njihovih zasluga. Ovo se dogodilo u Cibalama, 27. travnja[40] za vladanja Dioklecijana i Maksimilijana, dok Isus Krist kraljuje u vijeke vjekova.
[1] OP 1807, str. 12.
[2] Naime, 28. travnja neobvezatni je spomendan sv. Petra Chanela. Vjerojatno je to razlog zbog kojeg je prebačen spomen Euzebija i Poliona na 29. svibnja kada u općem kalendaru nema ništa. Tako svjedoči J. Benković U: Misse propriae dioecesis Diacovensis su Bosniensis et Sirmiensis, 1972. str. II. (rukopis). Tako i Dragutinac veli da se datum prebacio iz „liturgijskih razloga“: M. DRAGUTINAC,M. DRAGUTINAC, Polion, u:LILS, str. 470. Naravno, šteta je da se nije poštovao dies natalis, tj. dan mučeništva koji pada 27. travnja, tim prije što je u općem rimskom kalendaru taj dan slobodan.
[3] Jer, 468C.
[4] Mar 1584, str. 153; Mar 1922, str. 94.
[5] Mar 2004, str. 256.
[6]VČ 1995, str. 25.Valja ovdje spomenuti da je himan iz ostavštine M. Dragutinca preuredio B. Duda. U prethodni su časoslov uvršteni latinski himni koje je napisao M. Dragutinac. Usp. M. DRAGUTINAC, S Kristom na križu. Opjevani martirologij, (prir. P. MADŽAREVIĆ, I. ANDRIĆ, I. ĆURIĆ), Biskupski ordinarijat, Đakovo, 2005., str. 86. 152-154. OP 1967, str. 15-18.
[7] PO 1885, str. 79-80.
[8] OP 1932, 2, str. 22-24. Ovaj časoslov istoga dana slavi i sv. Pavla od Križa.
[9] Usp. M. DRAGUTINAC, Euzebije Cibalski, u: LILS, str. 224. Usp. još M. DRAGUTINAC, Sv. Euzebije biskup – mučenik, u: VĐB 5(1949) str. 53-54.
[10] Nije, dakle, čudo, da se sve do 1965. nije slavio sv. Euzebije. No, budući da je on bio biskup i duhovni uzor svetome Polionu, stavljen je na prvo mjesto, iako – osim činjenice mučeništva – o njemu drugo ne znamo.
[11] Usp. Rit 2(1912), str.167-168; D. DAMJANOVIĆ, Autentične pasije sirmijsko-panonskih mučenika, u. D. DAMJANOVIĆ (prir.), 1700 godina srijemskih mučenika, Đakovo, 2011, str. 51-70, ovdje 61.
[12] Usp. M. DRAGUTINAC, Polion, u: LILS, str. 470.
[13] Ta misa predviđa za sve molitve (zbornu darovnu i popričesnu) po dvije molitve (na izbor) za mučenika koji je bio biskup i po dvije molitve (na izbor) za mučenika općenito. Prva molitva za mučenike općenito preuzeta je iz mise Invirtute, a druga je preuzeta iz mise Laetabitur(koju smo imali već za sv. Sinerota) pa ćemo uzeti ovu prethodnu (kao u misi Invirtute). Inače, misa Invirtuteje određena i za misu o spomenu sv. Urzicina.
[14] M 863; GrH 745; GrP 739; GrA 1227.
[15] Za hrvatski prijevod usp. još i: J. RADIĆ (prir.), Misal za sve dane u godini, Makarska 1967., str. 412.
[16] Zato je u M 2002 uopće nema.
[17] M 711. U ovom se misalu ova molitva pojavljuje 15 puta. Vrela: GrH 83; 118; 145; 486; 746; 795; GrP 50; 92; 119; 429; 740; 798; GrA 1091.
[18] Za hrvatski prijevod usp. još i: J. RADIĆ (prir.), Misal za sve dane u godini, Makarska 1967., str. 413.
[19] Ni ova se molitva ne nalazi u MP 2002.
[20] M 179 (u ovom se misalu ova molitva pojavljuje 12 puta); Ve 278; GrH 641; 747; GrP 599; 741; GrA 1229.
[21] Za hrvatski prijevod usp. još: J. RADIĆ (prir.), Misal za sve dane u godini, Makarska 1967., str. 413; D. KNIEWALD (prir.), Rimski misal, Zagreb, 1930., str. 664.
[22] Ni ove molitve nema u M 2002.
[23] Podsjećamo da su ove molitve sastavljene za MP 1967 i prenesene u VM 1990.
[24] R 1990, str. 8; MP 1967, str. 15.
[25]VM 1990, str. 69-70; R 1990, str. 8. Usp. još VM 1968, str. 15.
[26] Prisjetimo se da su apostoli, štoviše, poticali svoje vjernike da u društvenom i političkom životu budu podložni zemaljskim gospodarima.
[27] R 1990, str. 8; PM 1967,str. 17.
[28]M 1990, str. 70; R 1990, str. 8; Usp. još VM 1968, str. 17.
[29] MP 1967 ovdje dodaje: caduca despicientes(prezirućiprolazno).
[30] R 1990, str. 8.
[31]M 1990, str. 70; R 1990, str. 8; Usp. još VM 1968, str. 17. Usp. latinski tekst prema istom latinskom Misalu: Mensae caelestis virtute satiatis: tribue nobis, domine; ut beatorum Pollionis et Eusebii exemplo caduca despicientes, dulcedinem eorum gustemus, quae permanent. Zanimljivo je, dakle, da je ispušteno caduca despicientes (prezirući prolazno).
[32] U tome smislu je teološki vrlo sretna zborna molitva 17. nedjelje kroz godinu: Protector in te sperantium, Deus, sine quo nihil est validum, nihil sanctum, multiplica super nos misericordiam tuam, ut, te rectore, te duce, sic bonis transeuntibus nunc utamur, ut iam possimus inhaerere mansuris.Izvori: M 911; GrP 517; GrA 1138. Hrvatski: Bože,zaštito i uzdanje naše, bez tebe nije ništa valjano, ništa sveto. Umnoži u nama svoje milosrđe, da se po tvome promislu i vodstvu tako služimo zemaljskim dobrima, te srcem prionemo za nebeska.
[33] Usp. Novi zavjet s uvodima i bilješkama Ekumenskog prijevoda Biblije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998, 683-684.
[34] Usp. R. T. FRANCE, R, Evanđelje po Mateju. Uvod i komentar, Logos, Daruvar, 1997., str. 206-209.
[35] Usp. U. LUZ, Das Evangelium nach Matthäus. 2. Teilband Mt 8-17, Benziger Verlag, Zürich-Düsseldorf, Neukirchener Verlag, Neukirchen-Vluyn, 19993, str. 212-222.
[36]VČ 1995, str. 79-78; 25-26. Za hrvatski prijevod usp. još: M. DRAGUTINAC, Sv. Polion, mučenik, u VĐB 5(1949) str. 54-55. Za latinski tekst usp. Rui 1803,2, str. str. 425-428, Rui1859., str. 435-436.
[37] Nažalost, u izvoru na koji se poziva prevoditelj teksta u VČ 1995 nema spomena o svetom Dimitriju. tekst koji slijedi: „koji se javno odrekao idola“, itd. odnosi se na Ireneja. Tekst je istovjetan u Rui 1859, str. 435-436 te u AASS April.,3, str. 566. Priređivači su, dakle, protivno izvorima, proizvoljno ubacili tekst: „I svetog Dimitrija, đakona iste Crkve.“
[38] Ovog upita i odgovora nema u VČ 1995.
[39] Latinski quorum doctrina imbutus sum.Ta je misao prisutna i u zornoj molitvi:Deus, qui beatum Pollionem, Eusebio Pontefice auctore, tua imbuisti doctrina.
[40]Die quinto Kalendarum Maiarum iako u svim martirologijima stoji IV. Kal. Mai, tj. 28 travnja.
