»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Sveti Ivan Damaščanski

Crkva 4. prosinca liturgijski časti svetog Ivana Damaščanskoga, sveca iz 7./8. st., crkvenog naučitelja i teologa koji je svojim djelovanjem postavljao jasne kriterije odnosa prema islamu, a svojim je književnim opusom, između ostaloga, bitno pridonio i postavljanju pravovjernih kriterija u shvaćanju smisla čašćenja svetih slika i čašćenja svetaca.


sveti-ivan-damascanski


Sveti je Ivan rođen u Siriji, u gradu Damasku, pa se odatle i naziva Damaščanin, a bilo je to u vrijeme kada se islam već bitno proširio na tamošnjim područjima. Rođen je u kršćanskoj obitelji, moguće oko 670. god., a radio je kao ministar financija na dvoru jednog kalifa, preuzevši tu službu od svoga oca. Međutim, promjenom vlasti, odnos muslimana prema kršćanima u Damasku bitno se pogoršao, pa je morao zajedno s ocem pobjeći pred progonima u drugi grad. Takva ga je situacija natjerala i na ozbiljnije premišljanje osobnoga života i vlastite vjere, pa je u svojim zrelim godinama odlučio poći u samostan Mar Sabba, odnosno u samostan koji je utemeljio jedan od prvih pustinjaka – sv. Saba, i to u brdima nedaleko od Jeruzalema. Najprije je ondje živio kao redovnik, a kasnije je zaređen i za svećenika.

U svećeničkom pozivu posvetio se izgradnji duhovnosti, a istovremeno se intenzivno bavio izučavanjem dotadašnje teološke misli. Osim apologetskih, egzegetskih, asketskih i moralnih spisa, iza njega su ostali i mnogi himni, koji se i danas često mole u istočnoj liturgiji. S obzirom na povijesne okolnosti i tadašnje naziranje teološke, geografske, povijesne i kulturne razjedinjenosti Istoka i Zapada, razumljivo je da se znatno više štuje u Istočnoj Crkvi, nego u Zapadnoj, te da je svojom oštrinom i dubinom bitno utjecao na bizantske teologe koji su slijedili nakon njega.

Ipak, prijevodom njegova djela Izvor spoznaje na latinski jezik, sredinom 12. st., i Zapad se izravnije upoznaje s njegovom teološkom mišlju, što je otvorilo put i njegovu štovanju. Tako su nam poznati i njegovi stavovi o islamu, prema kojem je njegovao određenu dozu poštovanja, ali istovremeno i naglašavao njegovo zastranjenje i krivovjerno odbacivanje kršćanstva, vjere u Trojedinoga Boga i Isusa Krista kao Božjega Sina.

Posebno je poznat po obrani čašćenja svetih slika, odnosno u to su vrijeme nastale oštre borbe između tzv. ikonoklasta i ikonodula, u kojima su se prvi protivili bilo kakvom prikazivanju Krista, Blažene Djevice Marije ili svetaca, dok su drugi opravdavali takvu praksu koja je već stoljećima bila uvriježena i sačinjavala sastavni dio dotadašnje kršćanske pobožnosti.

Koliko su te borbe bile snažne i ozbiljne, svjedoči i činjenica da su uvelike ovisile o naklonosti ili nenaklonosti careva prema jednom ili drugom. Tako je tadašnji bizantski car Lav III. Izaurijski poznat po svojem izričitom protivljenju štovanju slika, te je u tom smislu brutalno progonio ikonodule, a kako je i sveti Ivan Damaščanski pripadao progonjenima i ustao u obranu njihova štovanja, kažnjen je, prema predaji, tako što mu je odsječena desna ruka.

Ikonoklasti su svoje stavove branili zapovjeđu iz Svetoga pisma: “Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi” (Izl 20, 4), dok su branitelji štovanja slika svoje stavove argumentirali nekim drugim svetopisamskim navodima, kao i činjenicom da Boga istina nikada nitko nije vidio, ali ga je objavio vidljivi Sin Božji – Isus Krist, te ga je u tom smislu i opravdano prikazivati u umjetnosti i častiti, jer se time ne časti sama slika, nego Onaj koga slika predstavlja.

Takva se argumentacija može jasno iščitati iz djela sv. Ivana Damaščanskoga, odnosno upravo je po svojim izrečenim stavovima i po obrani prakse čašćenja slika pridonio da Drugi nicejski sabor (7. ekumenski) 787. god. osudi ikonoklazam, a potvrdi pravovjernom praksu štovanja slika, ukoliko nije riječ o idolatriji, nego o klanjanju Bogu i štovanju svetaca.

Sveti Ivan Damaščanski je doživio duboku starost, a pokopan je u samostanu Mar Sabba. Svojim je djelovanjem i pisanjem ostavio trajni trag kako se treba trsiti oko izgradnje pravovjerja, koje je počesto nagriženo i u samoj Crkvi, bez obzira na moguće posljedice i eventualne progone. Poradi tolikih osobnih vrijednosti i ustrajnosti u nauku, papa Lav XIII. proglasio ga je crkvenim naučiteljem 1890. god., a časti se kao zaštitnik protiv ozljeda ruku i nogu.