Petak, 30 listopada

Sveti Ivan Fisher i sveti Toma More


U suvremenom društvu koje ističe važnost ekumenizma ili tolerancije prema drugima i drugačijima, ekskluzivnost  isticanja Isusa Krista kao jedinoga Spasitelja svijeta u svjetlu poklada Katoličke Crkve, može se činiti nedovoljno razumljivo ne samo današnjem prosječnom čovjeku, nego i prosječnom vjerniku. Naime, životopisi mnogih svetaca i velikana svjedoče kako su oni vrlo često nosili glavu u torbi upravo zbog vjernosti Kristu i nauku Katoličke Crkve, pa se danas njihove žrtve mogu činiti relativno bezvrijedne i besmislene. Između mnogih drugih, to se može odnositi i na svetoga Ivana Fishera (1469.-1535.) i svetoga Tomu Morea (1477.-1535.). Oni su, naime, u svoje vrijeme posvjedočili životom svoju vjernost Katoličkoj Crkvi i poradi toga su bili proglašeni svetima, dok bi se danas možda mogli proglasiti nedovoljno tolerantnima i uskogrudnima. Pokazatelj je to da je važno porazmisliti o pravim temeljima vjere, onima koji su ucijepljeni u Božjoj volji i vjernosti evanđeoskoj poruci, a bez nepotrebnog podilaženju onim svjetovnim vrijednostima koje ne računaju u svemu s Božjim naumom spasenja.

Sveti Ivan Fisher i sveti Toma More živjeli su u vrijeme velikih vjerskih i političkih previranja, točnije u vrijeme rađanja reformacije i svega onoga što je učenje Martina Luthera (1483.-1546.) ostavilo iza sebe. Iako se, naime, obično ističe nemoralnost Katoličke Crkve kao ono stanje koje je izravno iznjedrilo reformaciju, ipak se vrlo rijetko pri tome napominje kako je do takve nemoralnosti došlo, odnosno da je Crkva toga vremena bila u velikoj mjeri podčinjena svjetovnim vladarima i na takav način izravno uvučena u političke spletke. Drugim riječima, Crkva je još stoljećima prije, kada su ju svjetovni vladari, obično idući za plemenitim ciljevima širenja Evanđelja, obdarivali različitim darovnicama, polako gubila svoju samostalnosti i postajala potčinjena svojim dobročiniteljima, jer su ovi sve češće i sve otvorenije zauzvrat od nje tražili određene ustupke. Ponekad se takvim svjetovnim uplitanjima znala oduprijeti, ponekad ne. Takva su presizanja svjetovne vlasti i na duhovno područje iznjedrila tzv. laičku investituru, tj. dovela su do situacije da su svjetovni vladari postavljali pape, biskupe i druge crkvene velikodostojnike, a to su redovito činili na temelju simonije i nepotizma, odnosno kupujuću i prodajući duhovne službe za svoju rodbinu i prijatelje. U tom smislu, obično su na čelnim crkvenim mjestima bile one osobe koje nisu imale gotovo nikakve veze s istinskim duhom Evanđelja, nego je najčešće bila riječ o političkim moćnicima koji su nastojali svoju ulogu učvrstiti i po autoritetu duhovne službe.  Takva je situacija, koja je s manje ili više intenziteta potrajala više stoljeća, dovela i do gubitka pravog osjećaja vjere među širokim masama, a koja se najviše očitovala u praznovjerju i slabom moralnom životu. Vrhunac takvih zakulisnih igara bilo je ubiranje nepravednog poreza kojim se nastojalo namaknuti novac za gradnju bazilike Svetog Petra u Rimu, i još više u tzv. Petrovom oprostu koji je 1517. god. propisao  papa Lav X., a riječ je o praksi podjele oprosta od vremenitih kazni na novac. 

Na takve je zloporabe reagirao Martin Luther, augustinski redovnik i profesor Svetoga pisma na netom utemeljenom teološkom sveučilištu u Wittenbergu, a izravan mu je povod bilo propovijedanje njemačkog dominikanca Johana Tetzela, koji je tvrdio da se za novac mogu oprostiti svi, i prošli i budući grijesi, kao i da se mogu na isti način dobiti oprosti i za pokojne. U tom je smislu poznata njegova rečenica: “Čim u škrinju novčić uskoči, duša iz čistilišta iskoči.” S obzirom na navedene zloporabe može se s pravom reći da je Martin Luther htio promjene u Crkvi i vraćanje ideala Evanđelja, međutim sam je pri tome poduzeo takve mjere koje su daleko od evanđeoskih izvora. Osim što je odbacio Crkvu i sakramente, osim što je velikim dijelom dotadašnje bogatstvo učenja Crkve iskrivio i sveo na tri sole: sola gratia (samo milost), sola fide (samo vjera) i sola Scriptura (samo Pismo), do svojih je ciljeva dolazio političkim putem, izazivajući pobunu onih plemićkih grupacija kojima je smetala moć Katoličke Crkve i koji su u svemu tome vidjeli priliku kako doći do svoga kolača vlasti. Kako u vjerskom smislu nije bio sustavan, neki su ga tek djelomično slijedili, odnosno potaknuti njegovim primjerom i neki su drugi reformatori započeli svoje borbe s crkvenom vlašću i utemeljili neke nove grane protestantizma, a gotovo za sve je karakteristično da su to činili političkim putem i vrlo nasilno. Najznačajniji među njima su bili kanonik Ulrich Zwingli u Zürichu i Jean Calvin u Ženevi, koji nisu bili zadovoljni Luteranskom ili Evangeličkom crkvom koju su utemeljili Martin Luther i njegov pomirljiviji suradnik Philipp Melanchton, nego su pokrenuli novu struju poznatu pod nazivom kalvinizam. 

S obzirom da je reformacija na takav način postala daleko više političko, nego vjersko pitanje, razumljivo je da su sukobi između katolika i protestanata, tj. između suprotstavljenih političkih struja, bili vrlo žestoki i vremenski dugotrajni, a s obzirom na nesustavnost u vjerskom smislu razumljivo je da su kao posljedica nastale mnoge manje protestantske struje, što je sve pridonijelo nastanku Anglikanske crkve i na svoj način dovelo do mučeništva svetog Ivana Fishera i svetoga Tome Morea. Iako, naime, Anglikanska crkva svoje izvorište nema izravno u protestantskoj reformaciji, nego je iznikla iz onoga dijela koji je ostao čvrsto vezan uz Katoličku Crkvu, ipak su te nove protestantske struje i s njima nadolazeći relativizam u vjeri pridonijeli odcjepljenju Engleske crkve.

Engleska ili Anglikanska crkva nastala je tako što se kralj Henrik VIII. (1491.-1547.), dotadašnji branitelj katoličanstva od Lutherovih protestantskih zastranjenja, odlučio razvesti od svoje žene Katarine Aragonske, jer mu nije dala muškog nasljednika, a kako bi mogao za ženu uzeti ljubavnicu Anne Boleyn, no kako mu papa Klementi VII. nije to odobrio, Aktom u supremaciji 1534. god. proglasio je samostalnost Engleske crkve, a sebe proglasio njezinim poglavarom. Prije toga je za canterburyijskog nadbiskupa postavio Thomasa Cranmera, koji je upio reformatorske ideje i polako ih provodio u Engleskoj, a koji je vjenčao kralja s njegovom ljubavnicom. Zbog protivljenja takvom kraljevom preljubničkom činu i odvajanju od Rima, sveti Ivan Fisher, kao biskup Rochestera, i sveti Toma More, kao kraljev kancelar, podnijeli su mučeničku smrt. Pri tome svakako, uz žrtvu koju su podnijeli, valja imati u vidu i njihovu pronicljivost s obzirom na opasnosti koje dolaze od udaljavanja od Rima, a što su kao svjedoci onoga vremena jasno mogli vidjeti u razdijeljenosti koju je sa sobom nosio protestantski pokret. Za razliku od njih, kralj Henrik nije bio vođen tolikom dalekovidnošću niti stvarnom dobrobiti Katoličke Crkve, iako je u početku poradi svoje vjernosti papi nosio naslov branitelj vjere (defensor fidei), nego je osobne interese i strasti stavio ispred dobrobiti Crkve.

S jedne strane o tome svjedoči kraljev način života, posebno s obzirom na bračni moral, a koji je bio daleko od onoga što naučava Evanđelje, a s druge strane na to upućuje i činjenica da je svojim činom odvajanja Crkve izravno pridonio da Anglikanska crkva bez povezanosti sa svojom maticom vrlo brzo ode u krivovjerje. Tako je Henrik VIII. još za braka s Katarinom imao dvije ljubavnice: Mary Boleyn i Elizabeth Blount, a onda se strasno zaljubio u Marynu sestru Anne i zbog nje učinio navedeni raskolnički korak, ali se, idući za svojim strastima, ženio još nekoliko puta, odnosno imao je ukupno šest žena. Katarinu je poslao u progonstvo, a kada mu je Anne Boleyn dosadila optužio ju je za vještičarenje, preljub i počinjenje incesta s bratom, te ju je dao pogubiti. Ni ostali kraljevi brakovi uglavnom nisu odisali ljubavlju i bračnom vjernošću, nego su bili isprepleteni intrigama i brutalnošću. S obzirom pak na činjenicu da se odvajanje od Rima vrlo brzo pokazalo pogubnim i u vjerskom smislu, valja napomenuti kako je nadbiskup Cranmer uvodio protestantizam, što će kasnije pridonijeti da će kralj Edvard VI. (1537.-1553.), jedini Henrikov muški nasljednik, koji mu je rodila treća po redu i za njega jedina prava žena – Jane Seymour, otvoreno provoditi reformatorske ideje i time i u vjerskom smislu udaljiti Anglikansku crkvu od Katoličke. To su sve izbliza mogli pratiti i predvidjeti sveti Ivan Fisher i sveti Toma More, uviđajući jasno kako se kralj svih neistomišljenika rješavao vrlo brutalno pa su mogli očekivati da će tako biti i s njima. Zato je njihova vjernost Katoličkoj Crkvi bila doista velika i važna žrtva pa su poradi toga i uzdignuti na čast oltara.

Sveti Ivan Fisher rođen je u Beverleyju kao prvo od ukupno četvero djece, a otac mu je bio trgovac. Završio je filozofiju i teologiju i postao biskupom Rochestera (Kent). Bio je vrlo nadaren i predan znanosti, a uz to je bio i vrlo produhovljen, posvećujući se razmatranju i molitvi. Bio je revan pastir koji je često pohađao svoje vjernike, a napisao je i više djela protiv zabluda svoga vremena. Kada je kralj Henrik VIII. tražio od pape da poništi njegov brak s Katarinom, sveti Ivan Fisher je branio prava kraljice, a zbog toga je nakon odcjepljenja zajedno sa svetim Tomom Moreom, zatvoren u londonskom Toweru, tadašnjem zatvoru. Dok je bio u zatvoru, papa ga je imenovao kardinalom, a to je posebno razljutilo kralja i konačno dovelo do njegova pogubljenja 22. lipnja 1535. godine.

Nekoliko dana poslije istu će sudbinu doživjeti i sveti Toma More, humanist, pisac poznatog djela Utopija i kraljev kancelar. Sveti Toma je rođen u Londonu, a studije je završio u Oxfordu. Bio je oženjen i imao tri kćeri i jednog sina. Iako je bio podvrgnut različitim psihološkim pritiscima da se odrekne svoje vjernosti papi i Katoličkoj Crkvi i prizna kralja vrhovnim poglavarom Engleske crkve, ostao je ustrajan do kraja i zato je osuđen za izdaju i smaknut 6. srpnja 1535. godine. O dubokoj vjeri i uvjerenju u ispravnost svojih stavova svjedoči njegovo pismo koje je uputio svojoj kćeri Margariti iz zatvora:

Premda sam, moja Margarito, sasvim svjestan kako je moj prijašnji život bio razlogom da potpuno zasluženo budem napušten od Boga, ipak ne prestajem pouzdavati se uvijek u njegovu beskonačnu dobrotu. Stalno se i potpuno nadam u njegovu milost koja mi je pružila snagu da sve u duhu prezrem: bogatstvo, prihode pa i sam život, radije nego da prisižem protiv savjesti. On je dobrostivim naumom ponukao i samoga kralja da me zasad samo liši slobode. (Time mi je njegovo veličanstvo u jednu ruku zacijelo iskazalo veliko dobročinstvo, zbog duhovnog napretka moje duše: nadam se naime da ću u ovim prilikama taj napredak bolje postići nego u svim onim častima i dobrima što su mi se prije tako nagomilala.) Bog će istom milošću ili tako ublažiti kraljev duh da za me ne odredi ništa teže ili će mi trajno pružiti snagu da bih strpljivo podnio sve ono teže što bi moglo doći.

Moja će strpljivost povezana sa zaslugama pregorke Gospodnje muke (koja i zaslugom i načinom u beskrajnoj mjeri nadilazi svaku moju podnošljivost) ublažiti kazne što sam ih zaslužio u čistilištu te, po dopuštenju božanske dobrote, ponešto uvećati i nagradu u nebu.

Ne želim, moja Margarito, sumnjati u Božju dobrotu, iako jasno razabirem da sam slab i krhak. Čak ako bih i naslutio u tom strahu i nemiru da bih negda mogao posrnuti, sjetit ću se da je sveti Petar zbog male vjere počeo tonuti i na sam dašak vjetra, pa ću učiniti što je i on učinio. Zazvat ću Krista: Gospodine, spasi me. Nadam se da će ispružiti svoj u ruku, dohvatiti me i ne dopustiti da potonem.

Ako pak pripusti da i dalje oponašam Petra, te mi je naglo pasti, kleti se i preklinjati (neka to Bog po svome milosrđu što dalje odvrati i neka mi iz tog pada radije pripusti štetu nego korist), uza sve to nadam se da će se obazreti na me okom prepunim milosrđa kao što je pogledao i Petra, te će me opet pridići da bih iznova mogao ispovijedati istinu i rasteretiti savjest. Hrabro ću podnositi kaznu i stid za ranije odreknuće.

Napokon, moja Margarito, sasvim pouzdano znam da me Bog bez moje krivnje neće ostaviti. Stoga ću se u svoj svojoj nadi i pouzdanju sav njemu povjeriti. Ako dopusti da propadnem zbog svojih grijeha, bar će se na meni proslaviti njegova pravednost.  Ipak se nadam, najpouzdanije se nadam, da će preblaga njegova dobrota vjerno čuvati moju dušu i dati da se na meni radije proslavi njegovo milosrđe nego pravednost.

Budi stoga, kćeri moja, dobrog raspoloženja. Ne budi zabrinuta za me, pa ma što mi se dogodilo u ovome svijetu. Uostalom, ništa se i ne može dogoditi što Bog ne bi htio. A što Bog hoće, doista je najbolje, pa makar se nama činilo ne znam kako zlo” (Časoslov rimskog obreda, III – vrijeme kroz godinu I-XVII, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997., str. 1142-1144.)

Takva vjernost Bogu i mirno prepuštanje Božjoj volji svjedoči o dubokoj vjeri svetoga Tome Morea, bez mržnje prema kralju i bez grčevitog odupiranja onomu što slijedi, pa nam svakako taj veliki svjedok vjere, zajedno sa svetim Ivanom Fisherom, može biti snažan primjer i uzor u našem razumijevanju Božje ljubavi i Providnosti. Poradi toga ih je papa Lav XIII. proglasio svetima 1886. godine, a njihov se zajednički spomen slavi na dan pogubljenja svetog Ivana Fishera – 22. lipnja. Osim što su nam uzori i zagovornici, oni nam trebaju i danas biti posebni svjetionici u ljubavi i vjernosti prema svojoj Katoličkoj Crkvi, a nasuprot ostalim relativiziranjima vjere koja su niknula iz  različitih ustupaka i strahova, kakvi su postojali u vrijeme nastajanja i širenja Anglikanske crkve.

Stoga je važno uvijek imati na pameti što znače riječi koje ispovijedamo u Vjerovanju kada molimo: Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, imajući u vidu da se u Katoličkoj Crkvi nalazi punina, kako nas tome poučava deklaracija o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve – Dominus Iesus (2002.) ovim riječima: postojanje se Kristove Crkve, unatoč podjelama među kršćanima, nastavlja u punini samo u Katoličkoj Crkvi (br. 16). U današnjim vremenima ekumenskih brisanja granica to je posebno važno istaknuti i pravilno razumjeti.