Sveti Ivan Pavao Dubrovčanin

Svet je onaj koji odvodi od sebe i daje nam vidjeti i upoznati Boga (Benedikt XVI.)

Knjigu Želimira Puljića Dubrovnik je odsada i moj grad: pastirski pohod Ivana Pavla II. objavili su Dubrovačka biskupija i Grad Dubrovnik u Dubrovniku godine 2020. Obuhvaća 224 stranice. Zbog korone, autorove primopredaje biskupske službe u Zadru i iznenadne privremene biskupske službe u Splitu tek se sada predstavlja čitateljima u Zagrebu.

Knjiga je sastavljena od tri cjeline: I. San i java obilježili su povijest Dubrovnika (str. 12–65), II. Pozivi Papi i njegov dolazak u Dubrovnik (str. 66–175) i III. Veliki, sveti Ivan Pavao II. s Hrvatskom u srcu (str. 176–215). Grafički ju je oblikovao Hrvoje Orlović, a uredila Nada Babić. Prijelom je organizirao don Mihovil Kurkut; bilo mu je stalo da knjiga bude i slika i paslika Grada. Napisao ju je Želimir Puljić, kako se sam potpisao, „nadbiskup… nekoć dubrovački“ (str. 5). O putovanjima Ivana Pavla II. u Hrvatsku objavljeno je 29 drugih monografija i još tri o njegovim putovanjima u Bosnu i Hercegovinu. No, ni jednu drugu nije napisao mjesni biskup i ni jedna nije toliko dugo dozrijevala.

Autor je u dva navrata živio u Dubrovniku, kao gimnazijalac od 1962. do 1966. i kao dubrovački biskup od 1990. do 2010., ukupno 24 godine. Katolik je 77 godina, Kristov svećenik puno polustoljeće (najprije kao prezbiter Crkve mostarsko-duvanjske, izabran i svetim ređenjem postavljen u red prezbiterâ u Rimu 24. ožujka 1974., a onda kao biskup Crkve dubrovačke i kasnije Crkve zadarske, izabran i svetim ređenjem 14. siječnja 1990. u Gradu na poljani sjeverno od Gospe Velike uvršten među nasljednike apostolâ te za nadglednika u Crkvi Božjoj postavljen u red biskupâ). Vršeći biskupsku službu u Gradu, od samoga početka u svemu se poistovjetio s Gradom pa je tako u svoj grb preuzeo i crveno-srebrni štit Dubrovačke Republike (srebrne pruge u heraldici, ali u biti bijele, u grbu Arpadovića izvorno su označavale Dunav, Savu i Dravu). Geslo su mu tri riječi: Unitas, libertas, caritas: u nužnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav. U Posveti ističe kako je ova knjiga njegova zahvala Gradu, sv. Vlahu i sv. Ivanu Pavlu II. (str. 5). Ona je i više od toga, spomenik višestrukoj simbiozi i epohi kada Crkva nije bila zbunjena, kada je osjećala bȉlo vjernoga puka i bila mu majka i učiteljica.

Knjigu bih opisao riječima: fotomonografija i monografija, spomen-spis, zgodopis i početnica.

Fotomonografija

Na naslovnici su fotografije dvojice glavnih protagonista knjige: papa Ivan Pavao II. u mlađim danima s panoramom Dubrovnika, čiji je počasni građanin postao. Nitko drugi u ovom dijelu Europe nije dobio takvu povlasticu, i općenito nije primio izaslanstvo da mu uruče isprave o građanstvu.

Knjiga je fotomonografija o Papi i Gradu, sadržava 232 fotografije u knjižnom bloku (popis autora ili vlasnika fotografija donesen je na str. 221). Fotografije su dvovrsne: oslikavaju dubrovačku baštinu i interakciju sv. Ivana Pavla II. s Dubrovnikom i vjernicima Dubrovačke biskupije.

Baštinske fotografije prikazuju tolike mile prizore zbog kojih sv. Ivan Pavao II. nije štedio pohvale na račun Dubrovnika govoreći da je on:

„slavni Grad“ (29. srpnja 1987.),[1]
„grad stoljetne kršćanske tradicije“ (27. srpnja 1988.),[2]
„Predragi, došli ste u Rim iz voljenoga grada Dubrovnika… u ovim dramatičnim trenutcima punim boli i patnje kako za sam Dubrovnik i njegovu okolicu…“ (13. svibnja 1992.),[3]
„plemeniti grad“ (17. siječnja 1997.),[4]
„stari i plemeniti hrvatski grad koji je imao posebno značajnu ulogu u povijesti kršćanstva, katoličkoga zajedništva i kulture u tamošnjim krajevima“ (2. veljače 1999.),[5]
„grad bogat umjetnošću i ljepotom, znak slobode“ (6. lipnja 2003.),[6]
„stari i slavni grad Dubrovnik, što stoji ponosan na svoju povijest i na svoju baštinu slobode, pravde i promaknuća općega dobra, o čemu svjedoče u kamen upisane riječi nad vratima tvrđave svetoga Lovrijenca: Non bene pro toto libertas venditur auro (»Sloboda se ne prodaje ni za sve blago svijeta«), i one na vratima Vijećnice u Kneževu dvoru: Obliti privatorum, publica curate (»Zaboravite vlastite probitke i skrbite se za zajedničko dobro«). Želja mi je da baština ljudskih i kršćanskim vrijednosti, što se je nagomilala tijekom minulih stoljeća, i dalje, uz Božju pomoć i pomoć vašega Parca, svetoga Vlaha, bude najdragocjenije blago puka ove zemlje“ (6. lipnja 2003.), [7]
„ponosan na svoju povijest i svoju baštinu slobode i pravde“ (11. lipnja 2003.),[8]
„predivni grad“ (6. srpnja 2003.),[9]
stari i predivni Dubrovnik (8. studenoga 2003.),[10]
ljubljeni grad (29. travnja 2004.),[11]
stari i lijepi Dubrovnik, pravi biser hrvatskoga Jadrana, središte tisućljetne uljudbe prožete katoličkom vjerom i obilježene stalnom vjernošću Petrovim nasljednicima, pa i u vrlo teškim vremenima (29. travnja 2004.),[12]
„Dubrovnik, koji je od danas i moj grad“ (29. travnja 2004.).[13]

A nakon što je Papa priznao Hrvatsku kao neovisnu državu, u priopćenju Svete Stolice od 8. veljače 1992.[14] o uspostavi diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Republike Hrvatske ističe se da je Dubrovnik „svetište hrvatske kulture i oaza slobode“.

Svrha svih tih divljenja nije da se potomci Grada ukopaju u prošlost, nego da budemo na razini, dobri baštinici, da sadašnjost ne bude manje vrijedna. Prošla je slava za muzej, nostalgiju i jadanje. A Ivan Pavao II. obogatio je Grad nečim što pripada budućnosti: bl. Marija Propetoga prvi je, za sada jedini izdanak zavičajne, domaće, dubrovačke svetosti u najnovije doba. Rimskom se kurijom početkom ovoga tisućljeća pričalo: Pitao Papa Zbor za proglašenje svetih ima li koji dar ponijeti Dubrovniku. Odgovorili mu: ‘Ima jedna kandidatica koja je 272. po redu.’ A on će: ‘Stavite je na prvo mjesto!’ Ipak, to je samo dobronamjerna dosjetka, tek djelomično vezana uz činjenice.

Osvrćući se na tu dosjetku nadbiskup Martin Vidović, u ono doba voditelj Hrvatskoga odjela na Odjelu za opće poslove ili Prvome odjelu Papina Državnoga tajništva, glede spomenute dosjetke napominje da se u okviru priprema za apostolsko putovanje u Hrvatsku i u Bosnu i Hercegovinu, baš kao i za sva ostala Papina apostolska putovanja, gledalo što se sve može uključiti u raspored putovanja ili možda treba izbjeći. Tako je – kaže – bilo uočeno da bi – požuri li se – Papa među blaženike mogao uvrstiti i dvoje slugu Božjih za koje se vodi postupak za proglašenje svetima (uvrštenje među blaženike ili proglašenje blaženima bio je i ostaje samo sastavni dio postupka za proglašenje svetaca!).

Za Ivana Merza je – pojašnjava – bilo više prijedlogâ. Međutim, nedostajali su završni, ključni čini postupka (Odluka o [životu,] krjepostima [i glasu svetosti],[15] i Odluka o čudu[16]), na temelju kojih se kandidata ili kandidaticu za svetca može proglasiti blaženim. Msgr. Fabijan Veraja (1923.–2014.), rodom iz Metkovića, svojedobno dužnosnik Zbora za proglašenje svetaca i kasnije dotajnik, radio je punom parom i zahvaljujući njegovoj visokoj stručnosti i upornosti upravo se njemu duguje da se u postupku došlo do proglašenja blaženim.[17]

Što se tiče Marije Propetoga Isusa Petković, u početku nije bilo govora da bi je Papa proglasio blaženom za svojega pohoda Hrvatskoj 2002. odnosno 2003. Međutim, nakon jednoga razgovora s tadašnjom tajnicom Družbe kćeri Milosrđa u Rimu uočeno je da je taj postupak u istoj razini kao i postupak za Ivana Merza, čak tehnički i malo ispred. O tome je napravljena uredska bilješka i istodobno je tajnici savjetovano što učiniti. Međutim, i ovdje su nedostajali završni, ključni čini postupka (Odluka o [životu,] krjepostima [i glasu svetosti] i Odluka o čudu). Nakon što je Papa prihvatio predloženo, na Zboru za proglašenje svetaca dana je prednost s obzirom na obradu i ovomu postupku, baš kakvu je zahvaljujući i zahvatu msgr. Veraje, već imao postupak Ivana Merza, a ishod je poznat.

Unatoč svoj prednosti koja su Papinim odobrenjem dobila oba postupka tek je 5. srpnja 2002. – nepunu godinu prije proglašenja blaženima – bilo moguće objaviti odluke o životu i krjepostima i Marije Propetoga Isusa Petković i Ivana Merza,[18] a 20. prosinca iste godine odluke o čudu od kojih je jedno pripisanu zagovoru Marije Propetoga Isusa Petković, a drugo zagovoru Ivana Merza.[19]

Fotografije Kristovih vjernika čine većinu fotografija u knjizi, njih 160, a prikazuju bijeloga Svetoga Otca iz Bijele Hrvatske, 264. Kristova namjesnika, hodočasnika po svem krugu zemaljskom, i druge katolike koji su iz Staroga i Novoga svijeta pohrlili na najmnogoljudniju Euharistiju ikad održanu u Gružu: nazočilo joj je 50 tisuća hodočasnika i 250 barki; Papa, tri kardinala, sedam nadbiskupa i 29 biskupa, 450 pjevača, svećenici, redovnice, muževi, žene i djeca.

Spomen-knjiga

Knjiga je i spomen-spis, monografija o povijesnom događaju koji se zbio u petak 6. lipnja 2003., kada je sv. Ivan Pavao II. na osam i pol ura, od 10 ujutro do 6 i pol popodne, pohodio Dubrovačku biskupiju, ali i zgodopis o onomu što mu je prethodilo i što je taj događaj kasnije izazvao. Drugim riječima ona je povijest odnosa toga Prvosvećenika od „vaš grad“ do „moj Grad“, a s druge strane od „Vaša Svetosti“ do „naš sugrađanin“.

Na početku knjige su Posveta autora (str. 5) i predgovor kardinala Stanisława Dziwisza (Veliko srce svetog Ivana Pavla II., str. 7–11), koji je 39 godina, od 1966. do 2005., bio osobni tajnik nadbiskupa pa kardinala Karola Wojtyłe te pape Ivana Pavla II. Na kraju knjige nalazimo recenziju pok. prof. Marka Petraka (str. 217), sažetke na engleskom, njemačkom i talijanskom (str. 218–220) te Sadržaj (str. 222–224).

U prvom poglavlju knjige autor sažeto promišlja dubrovačku prošlost u svjetlu privatne objave sv. Vlaha dum Stojku potkraj prvoga tisućljeća, opisa priprema za doček Pija II. u Dubrovniku sredinom drugoga tisućljeća i promišljanja sv. Ivana Pavla II. o ulasku kršćanstva u treće tisućljeće. Temu osobito ilustriraju šest kipova i jedan medaljon dubrovačkoga Parca te pjesme Vinka Vilića (Himna svetoga Vlaha, str. 16), Luka Paljetka (Tisuću ljeta taj sveti starac, str. 19) i Marija Nardellija (Dok nas nevine razapinju, str. 25).

Drugo poglavlje važno je za povjesničare jer na jednom mjestu donosi devetnicu poziva, od 1992. do 2002., dubrovačkoga biskupa Želimira Puljića papi Ivanu Pavlu II. da pohodi Dubrovnik (str. 68–76). Tu je i Biskupovo pismo zahvale Papi (str. 77). Krajnji ishod toga posjeta bilo je prihvaćanje počasnoga građanstva Grada Dubrovnika u proljeće 2004. Poticaj je dalo Društvo hrvatskih katoličkih intelektualaca iz Dubrovnika 30. prosinca 2003.[20] Povelju počasnoga građanina izaslanstvo Grada i Biskupije uručilo je Papi u privatnoj knjižnici Apostolske palače u četvrtak 29. travnja 2004. u 11 sati (str. 167–174). Papa je počasno građanstvo primio kao potvrdu dubokih i višestoljetnih veza koje grad Dubrovnik povezuju s papama i kao uspomenu na svoj pastirski pohod 6. lipnja 2003. te je zaključio: „Neka Bog blagoslovi Dubrovnik, koji je od danas i moj grad, i svu hrvatsku zemlju“ (str. 170). Ta je misao dala naslov knjizi.[21]

Treće poglavlje čine razmatranja nadbiskupa Želimira o osobi i djelu velikoga Poljaka, Slavena, Europljanina; ljubitelja života, obrazlagatelja ćudorednih vrjednota, pastira svega svijeta, rušitelja Željezne zavjese, sanjara Staroga kontinenta koji diše s oba plućna krila. Crkvu je vodio sigurno te je postao njezinim obnoviteljem. Bio je „čvrst i hrabar“ (str. 199). „Osvajao je ljude; ne za sebe, nego za Krista“ (str. 200). Propovijedao je jasno, radost evanđelja i postojanu crkvenu nauku. Svjedočio je moć molitve i probudio novo oduševljenje za Krista. „Neumorno je govorio o Bogu koji ne prolazi“ (str. 204). Njegova je ostavština kršćanski humanizam, čovječnost na Kristov način, to jest „proegzistencija, život za drugoga“ (str. 212). Obitelj je idealna učionica i vježbaonica takve čovječnosti i takva življenja.

Godine čeznuća

Karol Józef Wojtyła bio je siroče,[22] pjesnik, radnik u kamenolomu i tvornici, ustrajan molitelj, neumoran branitelj Božjega zakona od začeća do naravne smrti, poliglot, neprofesionalni glumac, dramatičar, etičar, filozof povijesti, personalist, vizionar, mistik, državnik, mostotvorac (pontifeks), mirotvorac i svetac. Njegova želja da dođe u Dubrovnik može se datirati u 1991., kada je 3. svibnja u posebnu audijenciju primio Dubrovčane s don Stankom Lasićem na čelu, a 5. listopada dubrovački mu je biskup Želimir Puljić pisao kako tadašnja opsada Grada podsjeća na godinu 1464. kada je na Dubrovnik pošla velika okupatorska vojska te je njegov prethodnik Pio II. odlučio osobno poći u Dubrovnik da, zapadne kršćanske zemlje, koje se nisu mogle ujediniti i spriječiti napadača, onda barem dođu braniti goli Papin život. Taj je Papa, na putu prema Dubrovniku, preminuo u Jakinu[23] u kolovozu 1464. Trebalo je 539 godina čekanja, 12 godina pozivanja; umješnosti i argumenata da se želja o Papinu dolasku ostvari. Radi bolje preglednosti povijesnih činjenica i njihove međusobne povezanosti valja napomenuti da spomenuto biskupovo pismo od 5. listopada 1991. imalo odjeka, baš kao i sva druga njegova pisma. Tako je, između ostaloga, 20 dana poslije, primajući 26. listopada one iste 1991. skupinu predstavnicâ Bedema ljubavi – mirotvornoga pokreta hrvatskih majki i žena, Papa između ostaloga rekao: „Posebno danas mȍlimo za stanovnike Dubrovnika, koji podnose tako teška iskušenja“.[24]

Ili pak primivši 8. studenoga 1991. izvješće biskupa Želimira, koje je preko don Stanka Lasića telefaksom poslano don Martinu Vidoviću u Rim, nekoliko dana kasnije, 13. studenoga 1991., na redovitom tjednom susretu s hodočasnicima srijedom nazočnim hrvatskim skupinama, mahom izbjeglicama i prognanicima, upravo dok su Europska zajednica i Ujedinjeni narodi preko Unicefa domišljali kako zaštiti i spasiti djecu iz Dubrovnika od nasilja jugoslavenske vojske i pridruženih srbijanskih i crnogorskih postrojbi, izgovorio snažne riječi, koje su odjeknule u svim glavnim gradovima diljem svijeta, rekavši između ostaloga:

„Krik bola i straha koji se diže iz cijele Hrvatske ne može i ne smije ostaviti ravnodušnim ni jednoga kršćanina ili čovjeka dobre volje. Posljednjih su se dana u cijeloj Hrvatskoj, a posebno protiv Dubrovnika i Vukovara, dogodili napadi nečuvena nasilja. U Dubrovniku su, između ostaloga, pogođeni hoteli i bolnica prepuni izbjeglica i ranjenika. To je agresija koja treba prestati!“

Svetostolički dnevnik L’Osservatore Romano i taj je put Papine riječi prenio na naslovnici poprativši ih agencijskom slikom ratnoga razaranja Dubrovnika te nadnaslovom i naslovom preko cijele stranice: „Na općemu susretu srijedom Ivan Pavao II. moli ‘federalnu vojsku da poštedi živote bespomoćnih civila i obuzda razorni bijes’. Potrebno je u Hrvatskoj okončati grozote tragedije, koja sramoti Europu i svijet!“[25]

Gdje Nuncijata izrasta iz mora

U središtu knjige naznačen je tijek užurbanih priprema za Papin dolazak, jer koliko je godinama očekivan, toliko je taj dolazak bio iznenadan. Za mjesto povijesnoga slavlja razmatrani su Zračna luka u Čilipima, Konavosko polje, Gospino polje i prostor uz more u gruškoj luci, koji je na kraju i izabran.

Papa više nije mogao hodati, nego su ga vozili u stolcu. Od drhtavice (Parkinsonove bolesti) sav se tresao; kočili mišići ruku, nogu i vrata; pokreti bili usporeni; teže je govorio i gutao. Stoga su i uporni počeli odustajati imajući sućutnosti prema njegovu zdravstvenom stanju. Ali Ivan Pavao II., planinar i putnik u duši, nije se dao. Usprkos nemoći htio je konačno doći u Grad, kako je na rastanku bio rekao skupini hrvatskih biskupa u ožujku 1999. koji dođoše u pohod apostolskim pragovima rastajući se od njih:

„Doviđenja u Dubrovniku!“

To je i učinio u lipnju 2023. u sklopu svoga trećega apostolskoga putovanja u Hrvatsku i četvrtoga pastirskoga pohoda vjernicima Crkve u Hrvata, a isti mjesec požurio je i u peti pohod, u Banju Luku, proglasiti ondje blaženim sina toga grada Ivana Merza.

Potkraj travnja 2002. bila se proširila vijest da Papa u rujnu te godine dolazi u Hrvatsku. Međutim, Papa je taj prijedlog odbio zbog nemogućnosti pripreme vjernika na taj događaj u vrijeme turističke sezone i u tako kratkome vremenu. Inače Papi su pozivi stigli i s crkvene i s državne strane i odlučeno je da njegov pastirski bude u lipnju 2003., što je inače omogućilo i uključenje u raspored proglašenja blaženom Marije Propetoga Isusa Petković u Dubrovniku. Odgoda je također učinila i da sam put postane njegovo stoto apostolsko putovanje izvan Italije.

Od Zračne luke u Čilipima Prvosvećenik se papamobilom vozio Jadranskom magistralom kroz Konavle i Župu, a onda od Ilijine Glavice po Gradu: ulicama Pera Bakića, Vladimira Nazora, Putem od Republike i Obalom Stjepana Radića, koja se danas zove po njemu. Na poljani ispred Lučke uprave u zlatnoj misnici i sa zlaćanom mitrom slavio je Misu i proglasio blaženom Mariju od Propetoga Isukrsta Petković.

U knjizi je pribilježeno sve što je službeno izrečeno 6. lipnja 2003.: proglašenje blaženom Marije Petković (str. 114–126), propovijed o umnosti žene (str. 129–131) i osobite riječi oduševljenja izrečene na kraju Mise, za koje nije bilo unaprijed objavljeno da će biti izrečene; veliki, posebni „Hvala!“, praćen blagoslovom svima, navlastito obiteljima, mladeži (uz poticaj „Hrabro naprijed!“), djeci i bolesnicima, Blatu na Korčuli – rodnomu mjestu nove blaženice, te Dubrovniku i cijeloj Hrvatskoj (str. 135). Tih će se riječi i toga „Hvala!“ uz blagoslov papa prisjetiti i 29. travnja 2004. kada je, primajući izaslanstvo Grada Dubrovnika i Biskupije dubrovačke na čelu s gradonačelnicom Dubravkom Šuicom i biskupom Želimirom Puljićem, koje je došlo uručiti mu povelju o građanstvu, rekao:

„Sjećam se da sam na kraju svete Mise, koju sam tada služio, izrekao posebni »Hvala!« ljubljenomu gradu. Svoju veliku zahvalnost za vrlo srdačno gostoprimstvo očitujem i u ovoj prigodi.“[26]

Naime, oduševljen svime što je vidio iz zrakoplova dok je nadlijetao hrvatsku obalu, more i otoke od Zračne luke na Krku do Zračne luke u Čilipima, a onda dočekom u zračnoj luci te onim što je doživio vozeći se od Čilipa do Gruža, razdragan dobrodošlicom u gruškoj vali i cijelim ozračjem, koje je ondje vladalo, Papa je u sakristiji prije početka Mise u Portu svojemu osobnomu tajniku biskupu Stanisławu Dziwiszu kazao što još želi reći na kraju svetoga bogoslužja. U sve je odmah bio upućen i don Martin Vidović. Slijedeći primjene upute biskup Stanisław i don Martin izvršili su povjereni zadatak izrade hrvatskoga izvornika i njegova talijanskoga prijevoda. Iako su im bili na raspolaganju računalo i pisač, ostavili su ih po strani, i poslužili su se pisarskim priborom, što ga je don Martin nosio u svojoj torbi, te su postupili kao i inače kada se mijenjao Papin već priređeni tekst ili se na licu mjesta izrađivao novi. Njima dvojici to inače nije bio prvi put da takvo nešto rade u dogovoru s Papom. Kako je sam don Martin pripovijedao, slično su postupili i primjerice na Mariji Bistrici 3. rujna 1998., ili dan nakon toga na Žnjanu u Splitu, 4. listopada 1998. Tako je, imajući pred sobom rukom ispisan tekst Papa u Gružu rekao:

„Dugo sam vremena želio doći u Dubrovnik. Ta se je moja želja danas ostvarila.
Zahvaljujem Bogu za to!
Hvala i vama na ovome prelijepom dočeku, na ovome bogoslužju, kao i na ovim predivnim prirodnim ljepotama.
Sve blagoslivljem:
blagoslivljem vaše obitelji;
blagoslivljem mladež te im velim: ‘Hrabro naprijed!’;
blagoslivljem djecu i bolesnike.
Neka Bog blagoslovi rodno mjesto nove blaženice, grad Dubrovnik i cijelu Hrvatsku“.[27] (video).

Za oko nadasve zapinju prve tri rečenice toga kratkoga govora. Očito, nisu slučajne, kao što je jednom i rekao onaj koji ih je svojom rukom i običnom olovkom na 120 gramskom papiru A4 ispisao za Papu. Te riječi postaju razumljive ako se sjetimo da Papa za svojega pohoda Hrvatskoj u rujnu 1994. nije došao u Dubrovnik zbog ratnoga okruženja u kojemu se Grad tada nalazio i tada je želja ostala samo želja. U Hrvatsku je došao i u listopadu 1998., ali želja je i taj put ostala tek puka želja. A Papa je želio doći i zvali su ga ne jedanput, tamo sve od spomenute ratne jeseni 1991. Od tada je Prvosvećenik mislio na Dubrovnik i suosjećao s Gradom i njegovim građanima.

Svjedok želje pape sv. Ivana Pavla II., osim više ispravâ o tome, jest i već nekoliko puta spomenuti nadbiskup Martin Vidović. Izdanak je Crkve splitsko-makarske i podrijetlom iz župe Vidonje kraj Metkovića (danas općina Zažablje) u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Ondje je rođen 15. srpnja 1953. i nekolika dana nakon toga kršten, a 1962. potvrđen i pripušten na svetu pričest. Za prezbitera Crkve splitsko-makarske, zaredio ga je 1989. Ivan Pavao II. na grobu sv. Petra u Vatikanu. Godine 1997. postao je kapelan Njegove Svetosti, a 2004. ninski biskup naslovnik i apostolski nuncij, s osobnim naslovom nadbiskupa. U pečatnici biskupskoga imenovanja Ivan Pavao II. mu je napisao:

„Svoju nadarenost, posebne sposobnosti i osobito pouzdanje u Gospodina očitovao si u vrijeme priprema Naših pastirskih pohoda u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu… dugo si vremena pokazivao svoju okretnost i vještinu u vođenju crkvenih poslova“.

Tijekom više od desetljeća i pol u Papinoj blizini, od travnja 1987. pa do siječnja 2005., učinio je puno dobra za Crkvu u Hrvatâ. Njegovim se prijedlozima duguje neka toliko uspjela poistovjećivanja Ivana Pavla II. s vrhuncima hrvatske kulture i pogođenost Papinih riječi u srce hrvatskoga čovjeka, koji je tako – primjerice – pred zagrebačkom prvostolnicom na Kaptolu na susretu sa stanovnicima Zagreba 2. listopada 1998., rekao:

„Same mi od sebe naviru riječi vašega pjesnika: ‘Tu brat mi je vsaki, / tu doma sem taki …’« (Dragutin Domjanić, Kaj).[28]

Kad je riječ o vezama sv. Ivana Pavla II. i Dubrovnika, mislim na činjenicu da je poštivao i isticao dubrovačku baštinu, navodio dubrovačke pjesnike Ivana Gundulića (14. studenoga 1990.[29] i 2. listopada 1998.[30]) i Petra Pericu (11. rujna 1994.)[31] kao i natpise uklesane u Kneževu dvoru (3. listopada 1998.[32] i 6. lipnja 2003.[33]) i na Lovrjencu (6. lipnja 2003.).[34]

Svojemu mlađemu bratu nadbiskupu Martinu pri ruci je uvijek bio njegov stariji brat Jozo (Vidonje, 10. svibnja 1950. – Dubrovnik, 8. svibnja 2020.), osobito kada je trebalo naći kakve nesvakidašnje i izrazite pojedinosti. On je 1976. završio medicinu u Zagrebu, a od 1980. do umirovljenja 2015. radio je u Općoj bolnici u Dubrovniku.[35] Bio je čovjek vrlo bogat znanjem i poznavao ne samo medicinu i povijest medicine, nego i hrvatsku književnost i povijest te klasični grčki i latinski jezik. Samozatajni ljudi poput braće Vidovića utkali su sebe u savjesno služenje Bogu i narodu i bili ruka pomoćnica velikomu djelu sv. Ivana Pavla II. i njegova spona prema svjedočanstvu po kojem je katolička vjera ponos Dubrovnika.

Prošao je Stradunom

Nakon Mise u luci, Papa je gruškom obalom i Vukovarskom ulicom pošao u tadašnji Biskupski dvor u Gospinu polju na objed i mali počinak. Popodne je iz Gospina polja, opet u papamobilu, prošao Liechtensteinovim putem, ulicama Josipa Kosora, Iva Vojnovića, Pera Čingrije, dr. Ante Starčevića (danas branitelja Dubrovnika) niz Boninovo, preko Pila i Iza Grada, pa oko Revelina. Kroz Vrata od Ploča i Vrata Sv. Luke ulicom Sv. Dominika došao je na Placu, prošao njome obišao Veliku Onofrijevu fontanu i pustio golubice ispred Sv. Vlaha. Prvopričesnicima, festanjulima, trombunjerima, trznicama i drugima ispred zborne crkve sv. Vlaha bez unaprijed pripremljena teksta, iz srca je rekao:

„Pozdravljam Dubrovnik i djecu prvopričesnike.
Neka vas Gospodin sve blagoslovi: ovaj lijepi Grad i njegove stanovnike, osobito mladež i djecu.
Ali ne samo njih, nego i gospođe i gospare, koji su stariji.
Benedícat vos omnípotens Deus: Pater, et Fílius, et Spíritus Sanctus!
Hvaljen Jezus i Marija!“ (video).

Prve tri rečenice izgovorio je na talijanskom, a simultano ih je prevodio biskup Želimir. Blagoslov je izgovorio na latinskom, a katolički pozdrav na hrvatskom, točnije starinskim dubrovačkim govorom, jer se sretno poklopilo da se u poljskom jeziku i govoru u Gradu po latinskome kaže Jezus (a ne Isus, po grčkom i općeslavenskom). Hrvatski katolički pozdrav Papa je inače koristio svaki put kada bi se susretao s hrvatskim katolicima, a bio mu je posebno drag zbog njegova sadržaja i duboka značenja. Koliko mu je pak taj pozdrav bio mio svjedoče i njegove riječi na završetku susreta sa stanovnicima Zagreba 2. listopada 1998., kada je kazao:

„I neka nikada s vaših usana ne iščezne prelijepi pozdrav, kojim vas i ja sada pozdravljam: Hvaljen Isus i Marija!“[36]

Nakon toga Papa je otišao u Zračnu luku u Čilipima i odletio prema Krku. Ponio je Grad u srcu.

Našijenac u nebeskim dvorima

Hvala nadbiskupu Želimiru što je u ratu postio za mir, molio za nadu i ulijevao je i što je pisao moćnicima ovoga svijeta o patnji hrvatskoga puka koji je samo htio svoju slobodu i svoje pravo pod suncem u obitelji naroda svijeta. Bio je uzor-pastir u tim olovnim vremenima.[37]

Hvala nadbiskupu Želimiru i što se nije umorio pozivati otca svega kršćanstva i biskupa Vječnoga Grada u Grad i što je bio podatno oruđe u Božjim rukama da je ovaj svetac još za života postao Dubrovčanin. A zna se što u tuđini i nevolji čovjek čini, traži našijence. Zato se sv. Ivan Pavao II. pridružuje nebeskoj vojsci parčica i paraca našijeh:

po izboru: Gospi od Porata, Gospi od Milosrđa, sv. Vlahu, sv. Sergiju, sv. Emigdiju i sv. Franu Saleškomu;
po služenju: dubrovačkomu nadbiskupu bl. Ivanu Dominiciju, generalnomu vikaru Dubrovačke nadbiskupije bl. Antunu Fatatiju, prioru fratara bijelih u Gradu bl. Markolinu iz Forlija, propovjedniku u Gradu sv. Jakovu Markijskomu,
po boravku u Gradu: bl. Jeremiji iz Vlaške, bl. Ozani Kotorskoj, bl. Mariji od Propetoga Isukrsta Petković i bl. Alojziju Stepincu.

Hvala sv. Ivanu Pavlu II. na ljubavi kojom je ljubio Isusa, Gospu, istine katoličke vjere i hrvatski narod. Hvala mu na svjedočanstvu i spisima koje nam je ostavio. Oni su prebogata baština koja još uvijek nije dobro usvojena ni u Crkvi ni među Dubrovčanima. Ova knjiga dobra je početnica da se to nasljeđe otme zaboravu i da ostane živo.

U Zagrebu, u crkvi sv. Blaža 6. lipnja 2024.

[1] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 51. (U listu dubrovačke katedralne župa Naša Gospa, br. 47/2012., str. 49–76, prikupljena su 73 kraća ili dulja ulomka i pisma u kojima se sv. Ivan Pavao II. od 1983. do 2004. obraćao Dubrovčanima ili navodio njegove pjesnike i natpise.)

[2] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 52.

[3] L’Osservatore Romano, 14. svibnja 1992., str. 5; Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 57.

[4] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 60.

[5] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 62.

[6] Officium de liturgicis celebrationibus Summi Pontificis, Pastirski pohod vrhovnog svećenika pape Ivana Pavla II. u Hrvatskoj od 5. do 9. lipnja ljeta Gospodnjega 2003., Typis Vaticanis MMIII, str. 20; Želimir Puljić, Dubrovnik je odsada i moj grad, Dubrovnik, 2020., str. 120.

[7] L’Osservatore Romano, 20.–21. lipnja 2003., dodatak Documenti, 5-9 giugno 2003. Il pellegrinaggio di Giovanni Paolo II in Croazia. I testi in lingua originale dei discorsi del Santo Padre, str. III; Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 67; Želimir Puljić, Dubrovnik je odsada i moj grad, Dubrovnik, 2020., str. 129–130.

[8] L’Osservatore Romano, dnevnik, 12. lipnja 2003., str. 1 i 3; Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 70.

[9] Papa Ivan Pavao II. govori Hrvatima, prir. Božidar Nagy, Zagreb, 2011., str. 472; Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 70; Želimir Puljić, Dubrovnik je odsada i moj grad, Dubrovnik, 2020., str. 158.

[10] L’Osservatore Romano, dnevnik, 9. studenoga 2003., str. 5 (hrv. izvornik i tal. prijevod); Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 71.

[11] L’Osservatore Romano, dnevnik, 30. travnja 2004., str 6 (hrv. izvornik i tal. prijevod); Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 72; Želimir Puljić, Dubrovnik je odsada i moj grad, Dubrovnik, 2020., str. 170.

[12] L’Osservatore Romano, dnevnik, 30. travnja 2004., str 6 (hrv. izvornik i tal. prijevod); Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 72; Želimir Puljić, Dubrovnik je odsada i moj grad, Dubrovnik, 2020., str. 170.

[13] L’Osservatore Romano, dnevnik, 30. travnja 2004., str 6 (hrv. izvornik i tal. prijevod); Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 72; Želimir Puljić, Dubrovnik je odsada i moj grad, Dubrovnik, 2020., str. 170.

[14] Bollettino della Sala Stampa della Santa Sede, br. 56/92, str. 7–11, L’Osservatore Romano, dnevnik, 9. veljače 1992., dnevnik, str. 1–2.

[15] Latinski decretum super [vita,] virtutibus [fama sanctitatis].

[16] Latinski decretum super miraculo ili decretum super miro.

[17] Usp. ZAGREBIENSIS. Canonizationis S. D. Ioannis Merz (1896-1928). Positio super vita, virtutibus et fama sanctitatis: Fabijan Veraja, Ivan Merz. Pioniere dell’Azione Cattolica in Croazia (1896-1928), Libreria Editrice Vaticana, 1998., 1104 str. + XII table i zemljovid Austro-ugarske monarhije; ZAGREBIENSIS. Canonizationis S. D. Ioannis Merz. Positio super miro, Roma, 2002., 36 str.

[18] Acta Apostolicae Sedis, 95 (2003.), za Mariju Propetoga Isusa Petković str. 349–352 (broj za svibanj 2003.), za Ivana Merza str. 412–415 (broj za lipanj 2003.). Usp. također za oboje Bollettino della Sala Stampa della Santa Sede, br. B0353, 5. srpnja 2002., str. 1-5; L’Osservatore Romano, dnevnik, 6. srpnja 2002, str. 1 (popis) i 5 (podatci o proglašenju).

[19] Acta Apostolicae Sedis, za Mariju Propetoga Isusa Petković str. 532–534 (broj za kolovoz 2003.), za Ivana Merza str. 544–546 (broj za kolovoz 2003.). Usp. također za oboje Bollettino della Sala Stampa della Santa Sede, br. B0635, 5. srpnja 2002., str. 1-5; L’Osservatore Romano, dnevnik, 21. prosinca 2002, str. 1 (popis) i 4 (podatci o proglašenju).

[20] U prijedlogu Odboru za javna priznanja Gradskoga vijeća Grada Dubrovnika da se papa Ivan Pavao II. proglasi počasnim građaninom Dubrovnika Društvo hrvatskih katoličkih intelektualaca istaknulo je: „Papa Ivan Pavao II. svojim je javnim djelovanjem kao poglavar Katoličke Crkve obilježio svoje doba, i više od toga, postao je glasnogovornikom i zastupnikom svih onih kojih se glas u svijetu ne može snažno čuti: obespravljenih, porobljenih, napadnutih, raseljenih, siromašnih, napuštenih, slabih. Njegov poziv ‘Ne bojte se!’ hrvatskomu je narodu tijekom Domovinskoga rata bio snažna i važna potpora i ohrabrenje na putu prema slobodi i neovisnosti. Stalno i neumorno zalaganje za širenje i razvoj demokracije u svijetu, neprestana molitva i diplomatska aktivnost za uspostavu mira među narodima i pojedincima, nepokolebljiva ustrajnost na zaštiti svakoga ljudskoga života od začeća do smrti, strpljivi i trajni pozivi na izgradnju civilizacije ljubavi kao i zalaganje za svekoliko zajedništvo europskoga uljudbenoga i kulturnoga okružja u cjelovitosti i punini, čine papu Ivana Pavla II. jednim od najvećih suvremenika današnjice kojega poštuje cijeli svijet. U brojnim susretima s hrvatskim hodočasnicima pokazao je osobitu privrženost i naklonost hrvatskomu narodu. Njegove zasluge u međunarodnom priznanju Hrvatske i zaustavljanju agresije na našu Domovinu kao i na Bosnu i Hercegovinu nadilaze uobičajene političke okvire i ukazuju na širinu i vidovitost državnika i očinsku brigu duhovnoga vođe.“

[21] L’Osservatore Romano, dnevnik, 30. travnja 2004., str 6 (hrv. izvornik i tal. prijevod); Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 72; Želimir Puljić, Dubrovnik je odsada i moj grad, Dubrovnik, 2020., str. 170).
U službenim prijevodima na mrežnim stranicama Svete Stolice:
engleski: “Dubrovnik, from this day on, my city, too”,
francuski: « Dubrovnik, à partir d’aujourd’hui, est également ma ville »,
kastilski: “Dubrovnik, desde hoy también mi ciudad”,
njemački: „Dubrovnik ab heute auch meine Stadt“,
portugalski: „Dubrovnik, de hoje em diante também minha cidade”,
talijanski: “Dubrovnik, da oggi pure mia città”.

[22] Bez majke je ostao s osam, a bez otca s dvadeset godina, ali nije se smatrao siročetom; zemaljsku je majku zamijenio nebeskom. U Gospinu je zaštitu vjerovao i osjećao je toliko i stalno da joj se mogao predati: Totus Tuus: Sav Tvoj, bio je njegov moto. Zadnje su mu riječi na samrti bile: „Pustite me da pođem k Otcu.“

[23] To je stari hrvatski naziv za jadranski grad koji se na talijanskom zove Ancona.

[24] Cijeli taj Papin govor na hrvatskom jeziku i u talijanskom prijevodu prenio je vatikanski dnevnik L’Osservatore Romano s velikim nadnaslovom i naslovom preko gornjega dijela cijele naslovnice: „Ivan Pavao II. skupini hrvatskih majki koje su došle u Rim izraziti svoju bol i svoj prosvjed: Okončati taj okrutni rat“ (L’Osservatore Romano, dnevnik, 27. listopada 1991., str. 1).

[25] L’Osservatore Romano, dnevnik, 14. studenoga 1991., str. 1; usp. i str. 5. Zbog značajnijih promjena u ranije priređenom tekstu s hrvatskim izvornikom, doslovno u posljednji trenutak, a zbog posebne žurnosti slučaja, Papa se taj put hrvatskim skupinama obratio na talijanskom jeziku.

[26] L’Osservatore Romano, dnevnik, 30. travnja 2004., str 6 (hrv. izvornik i tal. prijevod); Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 72; Želimir Puljić, Dubrovnik je odsada i moj grad, Dubrovnik, 2020., str. 170.

[27] Želimir Puljić, Dubrovnik je odsada i moj grad, Dubrovnik, 2020., str. str. 135 i 138 i zadnja stranica korica. Iako se prema videozapisu čini da je Papa nakon prvoga blagoslova nesvršenim vidom („Sve blagoslivljam“), tri puta izgovorio prezent svršenoga glagola („blagoslovim“), navod je ovdje usklađen s hrvatskim izvornikom objavljenim u: L’Osservatore Romano, 20.–21. lipnja 2003., dodatak Documenti, 5–9 giugno 2003. Il pellegrinaggio di Giovanni Paolo II in Croazia. I testi in lingua originale dei discorsi del Santo Padre, str. III).

[28] L’Osservatore Romano, dnevnik, 8. listopada 1998., dodatak Documenti, Giovanni Paolo II in Croazia 2-3-4 ottobre. I testi in lingua originale dei discorsi del Santo Padre, str. II (hrvatski izvornik); L’Osservatore Romano, dnevnik, 4. listopada 1998., str. 5 (talijanski prijevod).

[29] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 53.

[30] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 62.

[31] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 59.

[32] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 62.

[33] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 67.

[34] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 67.

[35] Godine 1983. magistrirao je medicinu radom „Povijesne mijene pojma infekcije malarije i njihovo značenje za suzbijanje te bolesti u Hrvatskoj“. Godine 1985. postao je specijalist otorinolaringolog.

[36] L’Osservatore Romano, dnevnik, 8. listopada 1998., dodatak Documenti, Giovanni Paolo II in Croazia 2-3-4 ottobre. I testi in lingua originale dei discorsi del Santo Padre, str. III (hrvatski izvornik); L’Osservatore Romano, dnevnik, 4. listopada 1998., str. 5 (talijanski prijevod).

[37] Vrsno svjedočanstvo o tome jest knjiga Jakše Raguža Ohrabri se, narode moj! : Djelovanje biskupa dubrovačkog mons. dr. Želimira Puljića u razdoblju pada komunizma i Domovinskog rata 1990. – 1993., Dubrovnik: Dubrovačka biskupija; Zagreb; Hrvatski institut za povijest, 2011.

sv. Ivan Pavao II.