Sveti Ivan Pavao Dubrovčanin

Svet je onaj koji odvodi od sebe i daje nam vidjeti i upoznati Boga (Benedikt XVI.)

Knjigu Želimira Puljića Dubrovnik je odsada i moj grad: pastirski pohod Ivana Pavla II. objavili su Dubrovačka biskupija i Grad Dubrovnik u Dubrovniku godine 2020. Obuhvaća 224 stranice. Zbog korone, autorove primopredaje nadbiskupske službe u Zadru i iznenadne privremene nadbiskupske službe u Splitu tek se sada predstavlja čitateljima u Zagrebu.

Knjiga je sastavljena od tri cjeline: I. San i java obilježili su povijest Dubrovnika (str. 12–65), II. Pozivi Papi i njegov dolazak u Dubrovnik (str. 66–175) i III. Veliki, sveti Ivan Pavao II. s Hrvatskom u srcu (str. 176–215). Grafički ju je oblikovao Hrvoje Orlović, a uredila Nada Babić. Prijelom je organizirao don Mihovil Kurkut; bilo mu je stalo da knjiga bude i slika i paslika Grada. Napisao ju je Želimir Puljić, kako se sam potpisao, „nadbiskup… nekoć dubrovački“ (str. 5). O putovanjima Ivana Pavla II. u Hrvatsku objavljeno je 29 drugih monografija i još tri o njegovim putovanjima u Bosnu i Hercegovinu. No, ni jednu drugu nije napisao mjesni biskup i ni jedna nije toliko dugo dozrijevala.

Autor je u dva navrata živio u Dubrovniku, kao gimnazijalac od 1962. do 1966. i kao dubrovački biskup od 1990. do 2010., ukupno 24 godine. Katolik je 77 godina, Kristov svećenik puno polustoljeće (za prezbitera je zaređen u Rimu 24. ožujka 1974.) i nadglednik u Crkvi Božjoj 34 godine. Od biskupske posvete na poljani sjeverno od Gospe Velike 14. siječnja 1990. poistovjetio se s Gradom. Kao svoj grb preuzeo je crveno-srebrni štit Dubrovačke Republike (srebrne pruge u grbu Arpadovića izvorno su označavale Dunav, Savu i Dravu). Geslo su mu tri riječi: Unitas, libertas, caritas: u nužnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav. U Posveti ističe kako je ova knjiga njegova zahvala Gradu, sv. Vlahu i sv. Ivanu Pavlu II. (str. 5). Ona je i više od toga, spomenik višestrukoj simbiozi i epohi kada Crkva nije bila zbunjena, kada je osjećala bȉlo vjernoga puka i bila mu majka i učiteljica.

Knjigu bih opisao riječima: fotomonografija i monografija, spomen-spis, zgodopis i početnica.

Fotomonografija

Na naslovnici su fotografije dvojice glavnih protagonista knjige: papa Ivan Pavao II. u mlađim danima s panoramom Dubrovnika, čiji je počasni građanin postao. Nitko drugi u ovom dijelu Europe nije dobio takvu povlasticu.

Knjiga je fotomonografija o Papi i Gradu, sadržava 232 fotografije u knjižnom bloku (popis autora ili vlasnika fotografija donesen je na str. 221). Fotografije su dvovrsne: oslikavaju dubrovačku baštinu i interakciju sv. Ivana Pavla II. s Dubrovnikom i vjernicima Dubrovačke biskupije.

Baštinske fotografije prikazuju tolike mile prizore zbog kojih sv. Ivan Pavao II. nije štedio pohvale na račun Dubrovnika govoreći da je on:

  • „slavni Grad“ (29. srpnja 1987.),[1]
  • „grad stoljetne kršćanske tradicije“ (27. srpnja 1988.),[2]
  • „svetište hrvatske kulture i oaza slobode“ (8. veljače 1992.),
  • „voljeni grad Dubrovnik“ (13. svibnja 1992.),[3]
  • „plemeniti grad“ (17. siječnja 1997.),[4]
  • „stari i plemeniti hrvatski grad koji je imao posebno značajnu ulogu u povijesti kršćanstva, katoličkoga zajedništva i kulture u tamošnjim krajevima“ (2. veljače 1999.),[5]
  • „grad bogat umjetnošću i ljepotom, znak slobode“ (6. lipnja 2003.),[6]
  • „stari i slavni grad Dubrovnik, što stoji ponosan na svoju povijest i na svoju baštinu slobode, pravde i promaknuća zajedničkoga dobra. Želja mi je da baština ljudskih i kršćanskih vrijednosti, što se je nagomilala tijekom minulih stoljeća, i dalje, uz Božju pomoć i pomoć vašega Parca, svetoga Vlaha, bude najdragocjenije blago puka ove zemlje“ (6. lipnja 2003.),[7]
  • „ponosan na svoju povijest i svoje tradicije slobode i pravde“ (11. lipnja 2003.),[8]
  • „predivni grad“ (6. srpnja 2003.),[9]
  • „stari i predivni Dubrovnik“ (8. studenoga 2003.),[10]
  • „ljubljeni grad“ (29. travnja 2004.),[11]
  • „stari i lijepi Dubrovnik, pravi biser hrvatskoga Jadrana, središte tisućljetne uljudbe prožete katoličkom vjerom i obilježene stalnom vjernošću Petrovim nasljednicima, pa i u vrlo teškim vremenima“ (29. travnja 2004.),[12]
  • „Dubrovnik je od danas i moj grad“ (29. travnja 2004.).[13]

Svrha svih tih divljenja nije da se potomci Grada ukopaju u prošlost, nego da budemo na razini, dobri baštinici, da sadašnjost ne bude manje vrijedna. Prošla je slava za muzej, nostalgiju i jadanje. A Ivan Pavao II. obogatio je Grad nečim što pripada budućnosti: bl. Marija Propetoga prvi je, za sada jedini izdanak zavičajne, domaće, dubrovačke svetosti. Rimskom se kurijom početkom tisućljeća pričalo: Pitao Papa Zbor za proglašenje svetih ima li koji dar ponijeti Dubrovniku. Odgovorili mu: ‘Ima jedna kandidatica koja je 272. po redu.’ A on će: ‘Stavite je na prvo mjesto!’

Fotografije Kristovih vjernika čine većinu fotografija u knjizi, njih 160, a prikazuju bijeloga Svetoga Otca iz Bijele Hrvatske, 264. Kristova namjesnika, hodočasnika po svem krugu zemaljskom, i druge katolike koji su iz Staroga i Novoga svijeta pohrlili na najmnogoljudniju Euharistiju ikad održanu u Gružu: nazočilo joj je 50 tisuća hodočasnika i 250 barki; Papa, tri kardinala, sedam nadbiskupa i 29 biskupa, 450 pjevača, svećenici, redovnice, muževi, žene i djeca.

Spomen-knjiga

Knjiga je i spomen-spis, monografija o povijesnom događaju koji se zbio u petak 6. lipnja 2003., kada je sv. Ivan Pavao II. na osam i pol ura, od 10 ujutro do 6 i pol popodne, pohodio Dubrovačku biskupiju, ali i zgodopis o onomu što mu je prethodilo i što je taj događaj kasnije izazvao. Drugim riječima ona je povijest odnosa toga Prvosvećenika od „vaš grad“ do „moj Grad“, a s druge strane od „Vaša Svetosti“ do „naš sugrađanin“.

Na početku knjige su Posveta autora (str. 5) i predgovor kardinala Stanisława Dziwicza (Veliko srce svetog Ivana Pavla II., str. 7–11), koji je 39 godina, od 1966. do 2005., bio osobni tajnik nadbiskupa pa kardinala Karola Wojtyłe te pape Ivana Pavla II. Na kraju knjige nalazimo recenziju pok. prof. Marka Petraka (str. 217), sažetke na engleskom, njemačkom i talijanskom (str. 218–220) te Sadržaj (str. 222–224).

U prvom poglavlju knjige autor sažeto promišlja dubrovačku prošlost u svjetlu privatne objave sv. Vlaha dum Stojku potkraj prvoga tisućljeća, opisa priprema za doček Pija II. u Dubrovniku sredinom drugoga tisućljeća i promišljanja sv. Ivana Pavla II. o ulasku kršćanstva u treće tisućljeće. Temu osobito ilustriraju šest kipova i jedan medaljon dubrovačkoga Parca te pjesme Vinka Vilića (Himna svetoga Vlaha, str. 16), Luka Paljetka (Tisuću ljeta taj sveti starac, str. 19) i Marija Nardellija (Dok nas nevine razapinju, str. 25).

Drugo poglavlje važno je za povjesničare jer na jednom mjestu donosi devetnicu poziva, od 1992. do 2002., dubrovačkoga biskupa Želimira Puljića papi Ivanu Pavlu II. da pohodi Dubrovnik (str. 68–76). Tu je i Biskupovo pismo zahvale Papi (str. 77). Krajnji ishod toga posjeta bilo je prihvaćanje počasnoga građanstva Grada Dubrovnika u proljeće 2004. Poticaj je dalo Društvo hrvatskih katoličkih intelektualaca iz Dubrovnika 30. prosinca 2003.[14] Povelju počasnoga građanina izaslanstvo Grada i Biskupije uručilo je Papi u privatnoj knjižnici Apostolske palače u četvrtak 29. travnja 2004. u 11 sati (str. 167–174). Papa je počasno građanstvo primio kao potvrdu dubokih i višestoljetnih veza koje grad Dubrovnik povezuju s papama i kao uspomenu na svoj pastirski pohod 6. lipnja 2003. te je zaključio: „Neka Bog blagoslovi Dubrovnik, koji je od danas i moj grad, i svu hrvatsku zemlju“ (str. 170). Ta je misao dala naslov knjizi.[15]

Treće poglavlje čine razmatranja nadbiskupa Želimira o osobi i djelu velikoga Poljaka, Slavena, Europljanina; ljubitelja života, obrazlagatelja ćudorednih vrjednota, pastira svega svijeta, rušitelja Željezne zavjese, sanjara Staroga kontinenta koji diše s oba plućna krila. Crkvu je vodio sigurno te je postao njezinim obnoviteljem. Bio je „čvrst i hrabar“ (str. 199). „Osvajao je ljude; ne za sebe, nego za Krista“ (str. 200). Propovijedao je jasno, radost evanđelja i postojanu crkvenu nauku. Svjedočio je moć molitve i probudio novo oduševljenje za Krista. „Neumorno je govorio o Bogu koji ne prolazi“ (str. 204). Njegova je ostavština kršćanski humanizam, čovječnost na Kristov način, to jest „proegzistencija, život za drugoga“ (str. 212). Obitelj je idealna učionica i vježbaonica takve čovječnosti i takva življenja.

Godine čeznuća

Karol Józef Wojtyła bio je siroče,[16] pjesnik, radnik u kamenolomu i tvornici, ustrajan molitelj, neumoran branitelj Božjega zakona od začeća do naravne smrti, poliglot, neprofesionalni glumac, dramatičar, etičar, filozof povijesti, personalist, vizionar, mistik, državnik, mostotvorac (pontifeks), mirotvorac i svetac. Njegova želja da dođe u Dubrovnik može se datirati u 1991., kada je 3. svibnja u posebnu audijenciju primio Dubrovčane s don Stankom Lasićem na čelu, a 5. listopada dubrovački mu je biskup Želimir Puljić pisao kako tadašnja opsada Grada podsjeća na godinu 1464. kada je na Dubrovnik pošla velika okupatorska vojska te je njegov prethodnik Pio II. odlučio osobno poći u Dubrovnik da, zapadne kršćanske zemlje, koje se nisu mogle ujediniti i spriječiti napadača, onda barem dođu braniti goli Papin život. Taj je Papa, na putu prema Dubrovniku, preminuo u Jakinu u kolovozu 1464. Trebalo je 539 godina čekanja, 12 godina pozivanja; umješnosti i argumenata da se želja o Papinu dolasku ostvari.

Gdje Nuncijata izrasta iz mora

U središtu knjige naznačen je tijek užurbanih priprema za Papin dolazak, jer koliko je godinama očekivan, toliko je taj dolazak bio iznenadan. Za mjesto povijesnoga slavlja razmatrani su Zračna luka u Čilipima, Konavosko polje, Gospino polje i prostor uz more u gruškoj luci, koji je na kraju i izabran.

Papa više nije mogao hodati, nego su ga vozili u stolcu. Od drhtavice (Parkinsonove bolesti) sav se tresao; kočili mišići ruku, nogu i vrata; pokreti bili usporeni; teže je govorio i gutao. Stoga su i uporni počeli odustajati imajući sućutnosti prema njegovu zdravstvenom stanju. Ali Ivan Pavao II., planinar i putnik u duši, nije se dao. Usprkos nemoći htio je konačno doći u Grad. Autor knjige jednom mi je priznao kako se Papa sâm pozvao u Hrvatsku 2003. Bio je to njegov treći papinski posjet Hrvatskoj i četvrti pohod vjernicima Crkve u Hrvata, a isti mjesec požurio je i u peti, u Banju Luku proglasiti Ivana Merza blaženim.

Od Zračne luke u Čilipima Prvosvećenik se papamobilom vozio Jadranskom magistralom kroz Konavle i Župu, a onda od Ilijine Glavice po Gradu: ulicama Pera Bakića, Vladimira Nazora, Putem od Republike i Obalom Stjepana Radića, koja se danas zove po njemu. Na poljani ispred Lučke uprave u zlatnoj misnici i sa zlaćanom mitrom slavio je Misu i proglasio blaženom Mariju Propetoga Isukrsta Petković.

U knjizi je pribilježeno sve što je službeno izrečeno 6. lipnja 2003.: proglašenje blaženom Marije Petković (str. 114–126), propovijed o umnosti žene (str. 129–131) i posebne spontane riječi oduševljenja izrečene na kraju Mise, koje nisu bile predviđene protokolom (str. 135).

Razdragan dočekom od Čilipa do Gruža, u sakristiji prije početka Mise u Portu, Papa je svomu tajniku don Stanisławu Dziwiczu povjerio da zapiše riječi radosti o ispunjenju davne čežnje i riječi blagoslova. Tajnik je na talijanskom ispisao devet rečenica na priručnom komadu papira, a na hrvatski ih je preveo msgr. Martin Vidović, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije na službi u Papinu dvoru. Papa ih je na kraju Mise pročitao. Na hrvatskom, dakako:

„Dugo sam vremena želio doći u Dubrovnik.
Ta se moja želja danas ostvarila.
Zahvaljujem Bogu za to!
Hvala i vama na ovome prelijepom dočeku, na ovome bogoslužju, kao i na ovim predivnim prirodnim ljepotama.
Sve blagoslivljam.
Blagoslovim vaše obitelji.
Blagoslovim mladež te im velim: ‘Hrabro naprijed!’
Blagoslovim djecu i bolesnike.
Neka Bog blagoslovi rodno mjesto nove blaženice, grad Dubrovnik i cijelu Hrvatsku“ (str. 135 i 138 i zadnja stranica korica; video).

Nadbiskup Vidović sin je Dubrovačko-neretvanske županije, rođen u Vidonjama, iznad Kleka, 15. srpnja 1953. Za svećenika ga je zaredio Ivan Pavao II. osobno 1989. Godine 1997. postao je kapelan Njegove Svetosti, a 2004. naslovni ninski nadbiskup i apostolski nuncij. U pečatnici biskupskoga imenovanja Ivan Pavao II. mu je napisao:

„Svoju nadarenost, posebne sposobnosti i osobito pouzdanje u Gospodina očitovao si u vrijeme priprema Naših pastirskih pohoda u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu… dugo si vremena pokazivao svoju okretnost i vještinu u vođenju crkvenih poslova“.

Tijekom deset godina u Papinoj blizini učinio je puno dobra za Crkvu u Hrvata. Njegovim prijedlozima najvjerojatnije se duguje neka toliko uspjela poistovjećivanja Ivana Pavla II. s vrhuncima hrvatske kulture i pogođenost Papinih riječi u srce hrvatskoga čovjeka. Kad je riječ o vezama sv. Ivana Pavla II. i Dubrovnika, mislim na činjenicu da je papa Wojtyła poštovao i isticao dubrovačku baštinu, navodio dubrovačke pjesnike Ivana Gundulića (14. studenoga 1990.[17] i 2. listopada 1998.[18]) i Petra Pericu (11. rujna 1994.)[19] kao i natpise uklesane u Kneževu dvoru (3. listopada 1998.[20] i 6. lipnja 2003.[21]) i na Lovrjencu (6. lipnja 2003.).[22] Stariji brat ninskoga nadbiskupa, Jozo Vidović (Vidonje, 10. svibnja 1950. – Dubrovnik, 8. svibnja 2020.) završio je 1976. medicinu u Zagrebu, a od 1980. do umirovljenja 2015. radio je u Općoj bolnici u Dubrovniku.[23] Samozatajni ljudi poput braće Vidovića utkali su sebe u savjesno služenje Bogu i narodu i bili ruka pomoćnica velikomu djelu sv. Ivana Pavla II. i njegova spona prema svjedočanstvu po kojem je katolicizam ponos Dubrovnika.

Prošao je Stradunom

Nakon Mise u luci, Papa je gruškom obalom i Vukovarskom ulicom pošao u tadašnji Biskupski dvor u Gospinu polju na objed i mali počinak. Popodne je iz Gospina polja, opet u papamobilu, prošao Liechtensteinovim putem, ulicama Josipa Kosora, Iva Vojnovića, Pera Čingrije, dr. Ante Starčevića (danas branitelja Dubrovnika) niz Boninovo, preko Pila i Iza Grada, pa oko Revelina. Kroz Vrata od Ploča i Vrata Sv. Luke ulicom Sv. Dominika došao je na Placu, prošao njome obišao Veliku Onofrijevu fontanu i pustio golubice ispred Sv. Vlaha. Prvopričesnicima, festanjulima, trombunjerima, trznicama i drugima ispred zborne crkve sv. Vlaha bez unaprijed pripremljena teksta, iz glave je rekao:

„Pozdravljam Dubrovnik i djecu prvopričesnike.
Neka vas Gospodin sve blagoslovi: ovaj lijepi Grad i njegove stanovnike, osobito mlade i djecu.
Ali ne samo njih, nego i gospođe i gospare koji su stariji.
Benedícat vos omnípotens Deus: Pater, et Fílius, et Spíritus Sanctus!
Hvaljen Jezus i Marija!“ (video).

Prve tri rečenice izgovorio je na talijanskom, a simultano ih je prevodio biskup Želimir. Blagoslov je izgovorio na latinskom, a katolički pozdrav na hrvatskom, točnije dubrovačkim govorom, jer se sretno poklopilo da se u poljskom jeziku i dubrovačkom govoru po latinskome kaže Jezus (a ne Isus, po grčkom i općeslavenskom).

Nakon toga Papa je otišao u Zračnu luku u Čilipima i odletio prema Krku. Ponio je Grad u srcu.

Našijenac u nebeskim dvorima

Hvala nadbiskupu Želimiru što je u ratu postio za mir, molio za nadu i ulijevao je i što je pisao moćnicima ovoga svijeta o patnji hrvatskoga puka koji je samo htio svoju slobodu i svoje pravo pod suncem u obitelji naroda svijeta. Bio je uzor-pastir u tim olovnim vremenima.[24]

Hvala nadbiskupu Želimiru i što se nije umorio pozivati otca svega kršćanstva i biskupa Vječnoga Grada u Grad i što je bio podatno oruđe u Božjim rukama da je ovaj svetac još za života postao Dubrovčanin. A zna se što u tuđini i nevolji čovjek čini, traži našijence. Zato se sv. Ivan Pavao II. pridružuje nebeskoj vojsci parčica i paraca našijeh:

  • po izboru: Gospi od Porata, Gospi od Milosrđa, sv. Vlahu, sv. Sergiju, sv. Emigdiju i sv. Franu Saleškomu;
  • po služenju: dubrovačkomu nadbiskupu bl. Ivanu Dominiciju, generalnomu vikaru Dubrovačke nadbiskupije bl. Antunu Fatatiju, prioru fratara bijelih u Gradu bl. Markolinu iz Forlija, propovjedniku u Gradu sv. Jakovu Markijskomu,
  • po boravku u Gradu: bl. Jeremiji iz Vlaške, bl. Ozani Kotorskoj, bl. Mariji Propetoga Isukrsta Petković i bl. Alojziju Stepincu.

Hvala sv. Ivanu Pavlu II. na ljubavi kojom je ljubio Isusa, Gospu, istine katoličke vjere i hrvatski narod. Hvala mu na svjedočanstvu i spisima koje nam je ostavio. Oni su prebogata baština koja još uvijek nije dobro usvojena ni u Crkvi ni među Dubrovčanima. Ova knjiga dobra je početnica da se to nasljeđe otme zaboravu i da ostane živo.


U Zagrebu, u crkvi sv. Blaža 6. lipnja 2024.


[1] Papa Ivan Pavao II. govori Hrvatima, prir. Božidar Nagy, Zagreb, 2011., str. 118; Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 51. (U listu dubrovačke katedralne župa Naša Gospa, br. 47/2012., str. 49–76, prikupljena su 73 kraća ili dulja ulomka i pisma u kojima se sv. Ivan Pavao II. od 1983. do 2004. obraćao Dubrovčanima ili navodio njegove pjesnike i natpise.)

[2] Papa Ivan Pavao II. govori Hrvatima, prir. Božidar Nagy, Zagreb, 2011., str. 123; Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 52.

[3] Papa Ivan Pavao II. govori Hrvatima, prir. Božidar Nagy, Zagreb, 2011., str. 169; Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 57.

[4] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 60.

[5] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 62.

[6] Officium de liturgicis celebrationibus Summi Pontificis, Pastirski pohod vrhovnog svećenika pape Ivana Pavla II. u Hrvatskoj od 5. do 9. lipnja ljeta Gospodnjega 2003., Typis Vaticanis MMIII, str. 20; Želimir Puljić, Dubrovnik je odsada i moj grad, Dubrovnik, 2020., str. 120.

[7] Papa Ivan Pavao II. govori Hrvatima, prir. Božidar Nagy, Zagreb, 2011., str. 452; Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 67; Želimir Puljić, Dubrovnik je odsada i moj grad, Dubrovnik, 2020., str. 129–130.

[8] Papa Ivan Pavao II. govori Hrvatima, prir. Božidar Nagy, Zagreb, 2011., str. 462; Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 70.

[9] Papa Ivan Pavao II. govori Hrvatima, prir. Božidar Nagy, Zagreb, 2011., str. 472; Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 70; Želimir Puljić, Dubrovnik je odsada i moj grad, Dubrovnik, 2020., str. 158.

[10] Papa Ivan Pavao II. govori Hrvatima, prir. Božidar Nagy, Zagreb, 2011., str. 476; Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 71.

[11] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 72; Želimir Puljić, Dubrovnik je odsada i moj grad, Dubrovnik, 2020., str. 170.

[12] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 72; Želimir Puljić, Dubrovnik je odsada i moj grad, Dubrovnik, 2020., str. 170.

[13] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 72; Želimir Puljić, Dubrovnik je odsada i moj grad, Dubrovnik, 2020., str. 170.

[14] U prijedlogu Odboru za javna priznanja Gradskoga vijeća Grada Dubrovnika da se papa Ivan Pavao II. proglasi počasnim građaninom Dubrovnika Društvo hrvatskih katoličkih intelektualaca istaknulo je: „Papa Ivan Pavao II. svojim je javnim djelovanjem kao poglavar Katoličke Crkve obilježio svoje doba, i više od toga, postao je glasnogovornikom i zastupnikom svih onih kojih se glas u svijetu ne može snažno čuti: obespravljenih, porobljenih, napadnutih, raseljenih, siromašnih, napuštenih, slabih. Njegov poziv ‘Ne bojte se!’ hrvatskomu je narodu tijekom Domovinskoga rata bio snažna i važna potpora i ohrabrenje na putu prema slobodi i neovisnosti. Stalno i neumorno zalaganje za širenje i razvoj demokracije u svijetu, neprestana molitva i diplomatska aktivnost za uspostavu mira među narodima i pojedincima, nepokolebljiva ustrajnost na zaštiti svakoga ljudskoga života od začeća do smrti, strpljivi i trajni pozivi na izgradnju civilizacije ljubavi kao i zalaganje za svekoliko zajedništvo europskoga uljudbenoga i kulturnoga okružja u cjelovitosti i punini, čine papu Ivana Pavla II. jednim od najvećih suvremenika današnjice kojega poštuje cijeli svijet. U brojnim susretima s hrvatskim hodočasnicima pokazao je osobitu privrženost i naklonost hrvatskomu narodu. Njegove zasluge u međunarodnom priznanju Hrvatske i zaustavljanju agresije na našu Domovinu kao i na Bosnu i Hercegovinu nadilaze uobičajene političke okvire i ukazuju na širinu i vidovitost državnika i očinsku brigu duhovnoga vođe.“

[15] Papa je u hrvatskom izvorniku rekao: „Dubrovnik je od danas i moj grad“.
U službenim prijevodima na mrežnim stranicama Svete Stolice:
engleski: “Dubrovnik, from this day on, my city, too”,
francuski: « Dubrovnik, à partir d’aujourd’hui, est également ma ville »,
kastilski: “Dubrovnik, desde hoy también mi ciudad”,
njemački: „Dubrovnik ab heute auch meine Stadt“,
portugalski: „Dubrovnik, de hoje em diante também minha cidade”,
talijanski: “Dubrovnik, da oggi pure mia città”.

[16] Bez majke je ostao s osam, a bez otca s dvadeset godina, ali nije se smatrao siročetom; zemaljsku je majku zamijenio nebeskom. U Gospinu je zaštitu vjerovao i osjećao je toliko i stalno da joj se mogao predati: Totus Tuus: Sav Tvoj, bio je njegov moto. Zadnje su mu riječi na samrti bile: „Pustite me da pođem k Otcu.“

[17] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 53.

[18] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 62.

[19] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 59.

[20] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 62.

[21] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 67.

[22] Naša Gospa (Dubrovnik), br. 47/2012., str. 67.

[23] Godine 1983. magistrirao je medicinu radom „Povijesne mijene pojma infekcije malarije i njihovo značenje za suzbijanje te bolesti u Hrvatskoj“. Godine 1985. postao je specijalist otorinolaringolog.

[24] Vrsno svjedočanstvo o tome jest knjiga Jakša Raguž, Ohrabri se, narode moj! : Djelovanje biskupa dubrovačkog mons. dr. Želimira Puljića u razdoblju pada komunizma i Domovinskog rata 1990. – 1993., Dubrovnik: Dubrovačka biskupija; Zagreb; Hrvatski institut za povijest, 2011.