Sveti Ivane od grada Trogira ili tko koga proglašava svetim?
Na putovanja možemo krenuti naoružani putopisima, prospektima, reklamama ali i svojom osnovnom znatiželjom vidjeti ono o čemu smo čuli, naučili ili još zanimljivije i druge poučavali. Ono što je najbitnije kod svakog putovanja, ponijeti otvorene oči i uši, otvoreno srce. Onda su iznenađenja moguća, onda si iznenađenja dozvoljavam i onda u njima uživam.
Takav je posjet Trogiru. Taj otok na koji se može doći ili drvenim ili kamenim mostom biser je arhitekture. Prvo što zapažam su pažljivo obnovljena pročelja zgrada. Uočavam da klima-uređaji nisu na vidnome mjestu, pa se čini da ih ondje i nema. Kad se sjetim da je cijeli Trogir na popisu Svjetske kulturne baštine i pod zaštitom UNESCO-a sve postaje jasnije.
Stari grad Trogir doista je star. Već u 3. st. prije Krista ovdje su uživali grčki kolonisti s otoka Visa. Danas je Trogir najbolje sačuvani romaničko-gotički grad u Europi. Ovdje svaki kamen ima svoju povijest, ovdje svaka ulica ima dodatnu vrijednost, a svih 13 000 stanovnika živi doslovno u kulturno-povijesnim spomenicima i u susjedstvu s umjetničkim zbirkama neprocjenjive vrijednosti. Doći u Trogir izvan turističke sezone je blagoslov. Iako turisti u ovaj grad valjda nikad ne prestaju dolaziti, domaći Trogirani u ove zimske dane ipak se uspiju susreti na uskim ulicama svoga grada pa se u ovo doba događaju njihovi susreti, pozivi na vino, pivo, dođe njihovo vrijeme za stisak ruke i osmjehe. Uživala sam gledajući domaće Trogirane dok se druže i vesele.
Biti u Trogiru a ne vidjeti svojim očima poznati Radovanov portal na katedrali je isto što i biti u Rimu a ne vidjeti Vatikan. Pa ipak, moje iznenađenje putovanja je kapela unutar katedrale, sv. Ivana Trogiranina. O ovoj kapeli je poznato valjda sve što je moguće znati o nekom vrijednom spomeniku. Stručnjaci će reći kako je kapela sv. Ivana Trogiranina: „najskladnija arhitektonsko-skulpturalna cjelina interijera što ju je umjetnost rane renesanse ostvarila u Europi“. Tome se nema što nadodati.
Pa ipak, diveći se svemu viđenom, pokušavam u sjećanju iskopati detalj: tko je sveti Ivan Trogiranin? Na malenom papiriću jasno piše: Kapela bl. Ivana Trogiranina. Svaki kulturni, vjerski i umjetnički vrijedan spomenik redovito ima i natpise obično na nekoliko jezika u kojem objašnjava na sažeti način ono što turist vidi. I tamo piše da je Ivan iz Trogira blaženi. A na oltaru ispod svečevih moći izvezeno na oltarniku jasno i jednostavno piše: Sveti Ivane, moli za nas! Blaženik ili svetac? Tko je Ivan Trogiranin?
Prije nego što je postao trogirski biskup, bio je benediktinac iz Osora, s otoka Cresa. Tamo je ostvario poznanstvo s tadašnjim splitskim nadbiskupom Lovrom. Njegovo se ime nalazi na važnim povijesnim ispravama kraljeva Krešimira i Zvonimira. Postavši biskupom Trogira njegovao je bogatu pastoralnu aktivnost, zauzimao se za grgurovsku reformu Crkve i poticao hrvatski identitet dalmatinskih gradova. Osnovao je i samostan benediktinki koji još i danas ponosno stoji nedaleko od katedrale. U vremenu u kojem je živio Ivan Trogiranin dogodio se i uspon hrvatskih vladara i gubitak domaće dinastije. Ivan Trogiranin je pozivao na mir, zalagao se za pravednost i ljudske živote, a među zavađenima je posredovao u njihovom pomirenju. Trogirani mu ne zaboravljaju što je 1105. zaštitio grad od hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana koji je odlučio razoriti grad Trogir. Puno dobrote je ostavio Ivan Trogiranin iza sebe svome Trogiru. Ali tko ga proglasi svetim? Nigdje natpisa! Nigdje podatka, čak i na službenom infomativnom letku koji se nalazi ispod kora katedrale jasno piše: blaženi Ivan Trogiranin.
I baš kad sam odlučila potražiti nekoga iz katedrale tko bi Slavonki objasnio tu nelogičnost, stigoše i svatovi. Ova crkva živi! Možda je o njoj napisano mnoštvo pametnih knjiga, možda je svaki detalj fotografiran, možda znamo klesara svakog kipa u ovoj katedrali, ali ovih dvoje mladih počinju nov život svoje obitelji i oni su život koji nastanjuje ovu katedralu neprocjenjive vrijednosti.
Odlazeći iz katedrale spoznah: Ivana Trogiranina svetim učiniše i proglasiše Trogirani! Oni su osjetili i znali što je učinio za njihov grad. Oni su osjetili i znali koje vrijednosti je zastupao, oni su ga proglasili svetim!
Bura je zapuhala, lišće je poletjelo, a meni u Trogiru sve ponovno postade jasno: ne proglašava Vatikan ni papa svece, vjernički puk proglašava, štuje i priznaje svoje svece! Proglašenje nekoga svetim je administrativna potvrda štovanja koje se događa u vjerničkom narodu. I tako je Ivan iz Trogira svet, pa makar ga nitko službeno nije takvim proglasio.
Dok bura nemilosrdno vitla hrvatskim barjakom na zgradi gradskog poglavarstva Trogira i na tornju trogirske „katedrale“ glasno i jasno rekoh: Sveti Alojzije Stepinac, moli za svoj hrvatski narod! Ovom, za mene svečanom trenutku samo je nedostajao Vinko Coce pa da zajedno zapjevamo: Svet’ Ivane od grada Trogira…