Sveti Jeronim
30. rujna Crkva časti sv. Jeronima, crkvenog naučitelja, pisca, pokornika, prevoditelja Svetog pisma na latinski jezik, zaštitnika arheologa, bibličara, knjižničara, arhivista, prevoditelja…, pobožnog i umnog čovjeka oporog jezika, rođenjem iz naših krajeva…
Za svetog Jeronima se voli reći da je “naše gore list”, iako se povjesničari ne slažu oko točnog mjesta njegova rođenja. Rodio se oko 345. god. u mjestu Stridonu, koji se obično smješta na granicu između nekadašnjih rimskih provincija Dalmacije i Panonije i uglavnom se smatra da je riječ o mjestu Štrigova u Međimurju.
Iako je rođen u kršćanskoj obitelji, svoj je život započeo naklonjen svjetovnim vrijednostima, izgrađujući se prije svega u znanju, a manje u vjeri. Ipak, s vremenom će u njemu upravo rasti želja za skladnošću između obrazovanja i vjere, te će postati po znanju erudit, a po vjeri izniman uzor.
Tako je nakon krštenja, vjerojatno 366. godine, najprije otišao u Akvileju i ondje započeo asketski život, a potom se odlučio na još strožu pokoru, živeći kao pustinjak nedaleko od grada Alepa u Siriji, te istovremeno napredujući u učenju i znanju. Kao izvrstan poznavatelj grčkoga i dobar poznavatelj hebrejskoga jezika, prevodio je mnoga djela, posebno patrističku literaturu.
Takav mu je život skladnog sazrijevanja u vjeri i znanju otvorio oči, pa se s gorčinom sjećao svojih mladenačkih dana u kojima nije mario za Boga, a jednako su ga razapinjale i oštre i nepremostive razlike između kršćanskog i poganskog mentaliteta koje su bilo više nego uočljive u ono vrijeme, uviđajući jasno svu bijedu odbacivanja Božje ljubavi.
Kako se glas o tom učenom i pobožnom čovjeku čuo nadaleko, na poziv pape Damaza odlazi u Rim i postaje njegov tajnik i savjetnik. Na prijedlog istog pape, započinje prevoditi Sveto pismo na latinski jezik, koje će biti poznato pod nazivom Vulgata, a koje je kroz dugi niz stoljeća ostalo službenim prijevodom Svetoga pisma Katoličke Crkve.
Kada je papa Damaz umro, odlazi 385. god. u Svetu zemlju, pa u Egipat, te se potom trajno nastanjuje u Betlehemu, zauzimajući se i riječju i djelom za pokazivanje ljepote vjere, te je uz to posebno vodio brigu o prihvatu hodočasnika koji su dolazili posjetiti Kristovo mjesto rođenja. Živeći skromno u samostanu koji je izgrađen velikodušnošću neke plemenitašice, umro je u svojoj ćeliji, nedaleko od špilje Isusova rođenja, 30. rujna 419. ili 420. god.
Posebno ga povijest pamti po značajnom djelu revidiranja postojećih prijevoda Svetoga pisma na grčkom i latinskom jeziku, te, kao što je već rečeno, po novom prijevodu na latinski, nazvanom Vulgata, na kojemu je radio više od 20 godina, kao i po kriterijima za tumačenje svetopisamskih tekstova. Kao prevoditelju, Sveto pismo mu nikada nije bio puki lingvistički tekst, nego Božje riječi koje progovaraju čovjekovu srcu. Ostavio nam je poticajne misli vezane uz dubinu i ljepotu askeze, odgojne vrijednosti, kao i mnoga druga životna područja, a također njegovu ostavštinu čine i dogmatsko-polemički spisi, životopisi, pisma i druga djela.
Treba posebno istaknuti njegovo književno-povijesno djelo “O slavnim muževima”, u kojem abecedno navodi životopise i djela 135 kršćanskih pisaca, od početaka do njegova vremena, a koje spada među prve biografije i bibliografije.
Uz svetog se Jeronima vezuje i legenda, prema kojoj mu je ljubimac i prijatelj bio lav, a kojemu je izvadio trn iz noge. Slikari ga zato često znaju prikazivati upravo s tom životinjom.
Također, unatoč asketskom i pobožnom životu, pripisuje mu se pomalo opora narav i borbena polemičnost, kojih je bio svjestan, pa je navodno znao moliti: “Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac”, opravdavajući takvu žestoku ćud svojim zavičajnim mentalitetom.
Štuje se kao zaštitnik arheologa, arhivista, bibličara, knjižničara i knjižnica, prevoditelja, studenata i školske djece, a zaštitnik je i poznatog rimskog zavoda Sveti Jeronim, kao i raznih društava, crkava, kapela i mjesta.