Sveti Kamilo
Životni put svetog Kamila de Lellisa, čiji se spomendan slavi 14. srpnja, mogao bi se opravdano sažeti u rečenicu: Od probisvijeta do sveca. Put je to koji nam svjedoči o istini kako Bog želi svakog čovjeka, bez obzira na njegovu prošlost, privući k sebi i na takav mu način darovati mir srca i ljubav kojom će oplemenjivati druge oko sebe.
Sveti Kamilo de Lellis je rođen 1550. god. u jednom mjestu središnje Italije, a gorčina njegova djetinjstva nam gotovo otvara put razumijevanju onoga što će činiti od najranijih dana, pa sve do svoje zrelosti, a što se nipošto ne može vezivati uz svetački način života.
Otac mu je, naime, bio vojni časnik koji je često izbivao iz kuće, pa je odgoj dječaka praktički ostavljen boležljivoj majci na brigu. Zbog očeve vojne službe često su morali seliti, a sve je to pridonijelo da mali Kamilo postane prilično neodgovaran, drzak i bahat. Kad mu je majka, u njegovoj dvanaestoj godini, umrla, situacija se još više pogoršala.
Umjesto odlaženja u školu i očeva pokušaja da ga odgoji u pravom smjeru, Kamilo je dane provodio kartajući, kockajući i družeći se sa sumnjivim društvom. Vidjevši da tome ne može stati na kraj, otac ga je dao u vojsku, međutim kako je i sama vojska toga vremena bila prilično raspuštena, ni to nije dalo željenih rezultata.
Kada se spremala bitka kod Lepanta, u kojoj će se 1571. god. sukobiti kršćanske snage s turskim osvajačima, i otac i sin su odlučili poći na bojište, ali su obojica bila spriječena. Na putu prema Anconi, gdje su se trebali ukrcati na brod, otac je iznenada obolio i umro, a Kamilo je dobio groznicu, te kao posljedicu tešku infekciju na desnoj nozi, koju nije mogao izliječiti do kraja života.
Vidjevši kako mu se rana stalno gnoji i nikako ne zacjeljuje, te pritisnut teškom neimaštinom, upao je u očaj i iz straha se zavjetovao Bogu da će postati franjevac ako ga izbavi iz te nevolje. No, kako to obično biva s ljudskim zavjetima, čim mu je noga bila malo bolje, zaboravio je na Boga i odlučio krenuti za Lepant.
Međutim, rana mu se ponovno otvorila, pa je morao u Rim, gdje je otišao na liječenje u ubožnicu Sv. Jakova. Ondje je nastavio po starom načinu života: kartao se i svađao sa svima, pa su ga, čim mu je bilo malo bolje, otpustili.
Ovoga puta je uspio otići u vojsku i ondje je sudjelovao u nekoliko bitaka. Jednom se prilikom našao na brodu, kad je nastala velika oluja, pa se opet nasmrt pobojao za svoj život. Sjetio se svoga zavjeta, te je opet zavapio Bogu da ga izbavi iz smrtne opasnosti, a on će ovoga puta sigurno postati franjevac. Međutim, čim je izvukao živu glavu, ponovno je zaboravio na Boga i vratio se svom kockanju i kartanju.
Takav neuredan način života doveo ga je na prosjački štap, do te mjere da je čak i košulju sa sebe prodao. No, neki mu je čovjek našao posao, pa je tako počeo raditi na izgradnji jednog kapucinskog samostana. Iako je nastavio dotadašnjim načinom života, sve više je uviđao vrijednost života kapucina, pa se polako počeo mijenjati i na kraju su ga kapucini primili za svoga pripravnika.
No, zbog rane na nozi, ipak su ga otpustili, pa se ponovno vratio u bolnicu Svetoga Jakova u Rimu, kako bi se izliječio. Ondje je njegovo liječenje potrajalo tri godine, te se poslije toga vratio kod kapucina s nakanom da položi redovničke zavjete, ali mu se rana opet otvorila i zbog toga je morao nanovo u Rim.
U bolnici Svetoga Jakova su ga dočekali s radošću, jer je to sada bio potpuno novi čovjek i ni blizu onom probisvijetu koji je prije dosta godina prvi puta došao u tu ubožnicu. Poradi svoje požrtvovnosti i neizmjerne ljubavi prema bolesnicima, za koje je skrbio kao da su sam Krist, postao je pročelnik bolnice i pokrenuo mnoge da idu njegovim stopama. Posebna mu je podrška bio sveti Filip Neri, koji mu je bio ispovjednik.
Uskoro su mu se pridružila četvorica laika i jedan svećenik, htijući osnovati zajednicu koja će se kršćanskom ljubavlju skrbiti za bolesne. Međutim, nisu naišli na razumijevanje, a posebnu je poteškoću predstavljala činjenica što Kamilo nije svećenik i nije teološki obrazovan, pa se drugima činio neprimjerenim za vođenje zajednice. Takvo je mišljenje dijelio i sv. Filip Neri. Stoga je u svojoj 32. godini počeo učiti, te je 1584. god. zaređen za svećenika.
No, ni nakon toga nije naišao na razumijevanje, pa su napustili bolnicu Svetog Jakova i brinuli se za bolesne i umiruće po drugim bolnicama, privatno po kućama i bojištima, a broj onih koji su ih odlučili slijediti je svakodnevno rastao. Vrijednost njihova rada prepoznao je papa Grgur XIV., koji je 1591. god. odobrio Družbu za dvorbu bolesnika ili kamilijance, kako se nazivaju po svetom Kamilu.
Kamilijanci su prepoznatljivi po crnom habitu s crvenim križem, a njihovo djelovanje je preteča međunarodne humanitarne organizacije Crveni križ, kojega će 1863. god. u Ženevi osnovati Henri Dunant.
Sveti Kamilo je, osim problema zbog noge, imao i druge teške bolesti, napose vezane uz bubrege i želudac, a koje su mu pomogle u razumijevanju smisla patnje, te ga još više poticale da suosjeća s bolesnicima i umirućima koje je, zajedno sa svojim redovnicima, dvorio.
Umro je u Rimu 14. srpnja 1614. god., papa Benedikt XIV. proglasio ga je blaženim 1742. god., a svetim 1746. Papa Lav XIII. proglasio ga je 1886. god. zaštitnikom svih bolnica, liječnika, bolničara, bolesnika i umirućih.