Sveti Karlo Boromejski
4. studenoga Katolička Crkva slavi spomendan svetog Karla Boromejskoga, milanskoga nadbiskupa i zauzetog provoditelja odluka Tridentskoga sabora, koji je vjernicima ostao poseban uzor po svojoj skromnosti i spremnosti u pomaganju najpotrebnijima.
Sveti Karlo Boromejski rođen je u bogatoj obitelji u talijanskom mjestu Aroni 2. listopada 1538. godine. Njegova je obitelj imala u vlasništvu veliko i mondeno jezero Lago Maggiore, koje ima sedam otoka i prostire se na preko 200 km2, a danas zauzima dijelove sjeverne Italije i južne Švicarske. Osim toga jezera, posjedovali su i druge okolne posjede, a sve ih je to činilo vrlo utjecajnima, u društvenom i vjerskom smislu, što je vjerojatno pridonijelo i da Karlo u mladosti zavoli rastrošan život. Otac mu je bio grof, a majka potjecala iz ugledne obitelji Medici, a kao takvi imali su nakanu i preko mladoga Karla priskrbiti si još veću imovinu.
U to su vrijeme takvi velikaši imali velikoga utjecaja na crkvene nadarbine, pa su, idući za materijalnim dobrima, odlučili maloga Karla uvrstiti u klerički stalež, kako bi preko svoga položaja pridonio još boljem položaju obitelji. Klerički je stalež onoga doba sadržavao više redova, a znak stupanja među klerike bila je tonzura, odnosno šišanje glave u obliku kruga. Da bi se pak stiglo do svećeništva, potrebno je bilo proći nekoliko stepenica, no već i samim ulaskom u klerički stalež, odnosno primanjem nižih redova, dobivale su se određene beneficije i iz toga su se mogle izvući velike koristi. Upravo je to i bila nakana Karlovih roditelja, jer ni njima, a ni njemu u početku nije bio cilj služenje Bogu i ljudima kroz svećeničko poslanje, nego, kako je rečeno, imovinska korist.
Uz to, u praksi ulazak u klerički stalež nije nužno i svuda zahtijevao čak ni nošenje kleričke odjeće, nego tek u nekim značajnim prigodama, što je omogućavalo Karlu da se i nadalje skupocjeno odijeva i živi raskošnim životom jednog tada tipičnog laika bogataša. Ipak, čini se kako je još od malena imao samilosti i suosjećanja prema ljudima u potrebi, pa je razumljivo kako će se to s vremenom, milošću Božjom, razviti do takvih razmjera da će postati jedan od najpoznatijih svetaca Katoličke Crkve.
U tom svjetlu valja imati na umu kako je to vrijeme nastanka protestantizma i provođenja reformacije, kao i vrijeme protureformacije i Tridentskoga sabora, što je itekako utjecalo i na oblikovanje mladoga Karla. Kojih, naime, dvadesetak godina prije no što će se on roditi, Martin Luther započeo je reformaciju i javno upozoravao na tadašnje zloporabe u Katoličkoj Crkvi, a posebno na problem trgovine oprostima, koju je naročito, s papinim dopuštenjem, javno i beskrupulozno provodio njemački dominikanac Johann Tetzel, izradivši cjenik za gotovo svaki grijeh. Koliko god je Luther imao u tome pravo, njegov život i njegovo djelovanju pokazuju da je u svom provođenju reformacije učinio niz poteza koji nisu bili na dobrobit Crkvi, nego su, naprotiv, doveli do odbacivanja svega dobroga što je Katolička Crkva do toga doba iznjedrila. Također, dovelo je i do uvođenja novog načina vjerovanja i djelovanja, a koje je u potpunosti odbacilo vrijednost Kristove žrtve u svetoj misi, značenje sakramenata i važnost crkvenoga Učiteljstva, te dopustilo da njihovo mjesto zauzmu neki proizvoljni postulati bez jasnoga nauka i čvrste organizacije, a kao posljedicu dobilo raspad protestantizma u više zajednica neujednačenih i sumnjivih učenja, od kojih će se mnoge u narednim stoljećima pretočiti u najobičnije sekte.
To je, dakle, vrijeme odrastanja svetog Karla Boromejskoga, a moglo bi se reći da je sa sazrijevanjem Katoličke Crkve u tom novonastalom raskolu sazrijevao i on sam. Razumljivo je tako da još uvijek nije protureformacija, ili ljepše rečeno – obnova Katoličke Crkve, ušla u puni zamah, nego se i dalje živjelo u blagodatima simonije, nepotizma, beneficija, nadarbina i drugih materijalnih datosti, ali se ipak polako počelo shvaćati kako je važna i nužna istinska obnova Crkve i kako u tom smislu treba prionuti svim svojim snagama da Kristova Zaručnica zablista u punom svjetlu. Život svetog Karla Boromejskog pokazuje da je bio jedan od najznačajnjih takvih svjetlonoša.
Sa 16 godina krenuo je na studij prava u Paviju, a već je tada imao ozbiljne životne stavove koji su ga poticali da ne ostane samo klerik po imenu, nego da doista postane svećenik, kako bi mogao biti na korist ljudima, a Bogu na slavu. Dok je među drugim studentima bila uobičajena raskalašenost, Karlo je radije molitvom i postom nastojao spoznavati Božju volju i prepuštati se Božjoj Providnosti da ga vodi. Iako je morao na jedno vrijeme napustiti studij nakon očeve smrti i neriješenih imovinskih odnosa, sam se u razrješenju toga problema pokazao mudrim i spretnim, a zatim se vratio učenju i s velikim uspjehom završio što je započeo.
U međuvremenu je njegov ujak, kadinal Giovani Medici, izabran za papu i uzeo ime Pio IV. Idući za općeprihvaćenim nepotizmom u crkvenim krugovima, pozvao je i svoga nećaka Karla, te ga u narednim godinama obasuo velikim počastima i službama, do mjere da se slobodno moglo reći da je poslije pape bio najutjecajniji. No, Karlo više nije na te službe gledao kao na mogući izvor dobre zarade ili kao na čast i ugled, nego naprotiv kao na poseban izraz služenja i mogućnosti da preko izvršavanja svih tih odgovornih poslova može činiti puno toga dobroga za Boga i Crkvu. Stoga je svim marom prionuo izvršavati sve što se pred njega stavljalo, a koliko je to zdušno činio svjedoči i činjenica da su se mnogi čudili odakle mu tolike snage i poletnosti. Pri tome je pokazivao izvrsne diplomatske vještine, a u tom svjetlu pridonio da se mnoge napetosti između velikaša i naroda riješe.
No, dobro je istaknuti da se u tolikoj silnoj zauzetosti u izvršavanju mnogih i ozbiljnih službi nije uzoholio, niti je zapustio duhovni život. Naprotiv, molitva i pokora, kao i različiti oblici odricanja iz ljubavi prema Bogu, činili su ga mudrijim i spremnijim na prihvaćanje svega onoga što mu Božja Providnost stavi na put.
Posebno ga je potresla smrt starijega brata i dala ga na duboko premišljanje života, tako da je konačno odlučio postati svećenik. Od tada je napustio svaki oblik rastrošnosti i živio ozbiljnim isposničkim životom. Svjestan kako je bez teološke naobrazbe, dao se svim snagama na izučavanje bogoslovlja, a kako bi još više svojim znanjem i položajem mogao pridonijeti započetoj obnovi Crkve. U tom je svjetlu posebno pridonio nastavku rada Tridentskoga sabora, a po njegovu završetku postao je veliki promicatelj njegovih zaključaka, svjestan njihove vrijednosti i dobrog temelja da Crkva krene u novom dobrom smjeru, nošena istinskom snagom Duha Svetoga.
Papa ga je imenovao milanskim nadbiskupom i kardinalom, a koliko je ozbiljno shvatio tu svoju službu, svjedoči i činjenica da je doista i pošao ondje, za razliku od svojih prethodnika koji u Milano nisu ni zalazili dobrih 80-tak godina. Štoviše, sazvao je nekoliko sinoda, te marno obilazio župe, pazeći revno da se plodovi Sabora osjete svuda. Posebno se njegova zauzetost na izgrađivanju kraljevstva Božjega mogla osjetiti u vrijeme kada je 1570. god. zavladala velika glad, te u vrijeme velike kuge koja je pogodila Milano 1575. god. i odnijela živote jedne desetine stanovništva grada. Pokazao se kao izvrstan organizator u tim složenim situacijama, a da su mu na srcu bili svi ti patnici pokazuje i činjenica da je sve svoje preostalo imanje prodao kako bi upravo oni od toga imali koristi. Služio im je, naime, na sve dostupne načine, i izravno i neizravno. Osim toga, osnovao je mnoge škole i bolnice, radio na izgradnji društvenih i crkvenih institucija, utemeljio sjemeništa i brinuo se da svećenici zdušno prigrle svojim životom sve ono što je Tridentski sabor propisao. Bio je to najljepši odgovor na reformaciju i sve ono što će protestantizam proizvesti odbacivanjem najvećih svetinja Katoličke Crkve, no ipak ostaje žalosna činjenica da je takva obnova stigla kasno, jer je nepopravljiva šteta već bila učinjena.
Kojih 9 godina nakon epidemije kuge sveti je Karlo obolio od neke nepoznate bolesti koja mu je izazivala visoku temperaturu, te je za nekoliko dana umro. Bilo je to 3. studenoga 1584. god. Blaženim ga je proglasio papa Klement VIII. 1602. god., a svetim papa Pavao V. 1610. god. U ikonografiji se obično prikazuje u nadbiskupskoj ili kardinalskoj odjeći ili pak kako služi oboljelima od kuge, najčešće uz raspelo, mrtvačku glavu ili pokornički konopac. Zaštitnik je Milana, oboljelih od zaraznih bolesti, biskupa, kateheta, sjemeništaraca i drugih, a osim u Italiji, časti se i drugdje diljem Europe.
Nema sumnje kako nam sveti Karlo može i danas biti uzor, kako u molitvenom i asketskom smislu, tako i u ljubavi prema ljudima, ali i kao onaj koji je znao potaknuti mase da svojom pobožnošću i pravovjerjem odgovore na krivovjerne stavove svoga vremena. U tom svjetlu neka nam ne bude samo uzor, nego i zagovornik kod milosrdnoga Boga da se i mi milošću Duha Svetoga znamo othrvati svim napastima koje idu za umanjenjem ljepote Kristove Zaručnice, te da svojom čvrstoćom u vjeri možemo i drugima biti putokaz koji će uvijek pokazivati na stazu koja vodi do Presvetoga Trojstva i Kristove otkupiteljske ljubavi posvjedočene na drvu Križa.
