Sveti Kornelije i sveti Ciprijan
Crkva 16. rujna liturgijski časti dvojicu mučenika prvotne Crkve – svetoga papu Kornelija i svetoga Ciprijana, biskupa Kartaškoga, koje međusobno povezuje ne samo prijateljstvo i ustrajnost u vjernosti Kristu u progonima, nego i neumorno nastojanje oko izgradnje jedinstva Crkve u onim vremenima kada je ono bilo nagrizano herezama i razjedinjenošću.
Iako danas češće, i to s pravom, znamo s posebnim poštovanjem govoriti o prvotnoj Crkvi, naglašavajući jedinstvo i gorljivost kršćana, kao i njihovu spremnost na podnošenje mučeničke smrti, valja uočiti kako je i tada postojalo mnoštvo problema koji svjedoče o kojiput prizemnim i ne toliko časnim postupcima ne samo običnoga puka, nego i velikana Crkve. Između ostalih problematičnih točaka koje su ranjavale Kristovu Zaručnicu prvih stoljeća, ovdje ističemo pojavu nepriznavanja legitimno izabranog pape, odnosno proglašavanje tzv. protupape, koji je imao svoje pristaše i naklonost određenog dijela vjernika.
Prvi protupapa u povijesti Crkve bio je sv. Hipolit Rimski (170.-235.), poznati kršćanski pisac, čije nam je djelo Traditio Apostolica rudnik za proučavanje života kršćana i liturgije Crkve prvih stoljeća. Iz današnje perspektive gledano, njegovo proglašenje protupapom, ma koliko čudno zvučalo u prvi mah, nije bilo izraz buntovništva bez razloga, niti osporavanja legitimno izabranoga prvoga među jednakima, nego je bio znak protivljenju vođenja Crkve od strane tadašnjih papa, najprije Zefirina, a potom i njegova nasljednika pape Kalista I. (217.-222.). Ta su dvojica papa, naime, dozvoljavali pomirenje s Crkvom teškim grešnicima, odnosno onima koji su nakon krštenja i obraćenja učinili preljub, ubojstvo ili apostaziju, tri grijeha za koja do tada nije bilo moguće pomirenje. Hipolit je smatrao kako je takvo popuštanje u disciplini znak potkopavanja autoriteta i snage Crkve, te je, potpomognut istomišljenicima, kao protupapa pokušavao utjecati na održavanje ranije prakse. Nakon pape Kalista, ista će stajališta kao i njegov prethodnik, zastupati i pape Urban I. i Poncijan, a Hipolit će i kroz to vrijeme nastaviti sa svojim protivljenjem, odnosno zastupanjem stroge pokorničke prakse. Kasnije će i Hipolit i tadašnji papa Poncijan završiti zajedno u progonstvu u Sardiniji, za vrijeme cara Maksima Tračkoga, te će obojica podnijeti mučeničku smrt. Prema tradiciji, prije smrti Hipolit je priznao legitimnost papi Poncijanu.
Drugi protupapa u povijesti Crkve bio je Novacijan, a kao ptotuteža papi sv. Korneliju, čiji se spomendan slavi, zajedno sa sv. Ciprijanom, 16. rujna. Novacijan je, slično kao i Hipolit Rimski, zastupao strogu pokorničku struju, a koja se ovoga puta odnosila na one koji su za vrijeme progona cara Decija prinosili žrtve bogovima, kako je to car naredio, te time, spašavajući goli život, neizravno odbacili kršćanstvo klanjajući se, pa makar i naizvan, nepostojećim bogovima. Ti su se nazivali lapsi ili pali, odnosno riječ je o onima koji su pokleknuli pred progonima, a papa Kornelije je, za razliku od Novacijana, bio uvjerenja da treba imati razumijevanja za takve i ipak im omogućiti povratak u Crkvu.
Kako je Novacijan bio utjecajan i glasan, osnovao je s pristašama novacijancima i Novacijansku crkvu, koja je prijetila još dubljim razdorom, pa je Kornelije sazvao sinodu u Rimu koja je takve isključila iz Crkve, a u tome je imao veliku potporu i sv. Ciprijana, biskupa Kartage. Unatoč tome, i unatoč činjenici da je Novacijanovo učenje osudio Nicejski sabor 325. god., novacijanci su se održali u Rimu, Galiji i Hispaniji sve do 8. st.
Kornelije je počeo ponovno izgrađivati narušeni mir, ali ne zadugo, jer su nastupili novi progoni, koje je poduzeo car Trebonijan Gal, nasljednik cara Decija. Sveti je Kornelije tada prognan u tadašnji Centumcellae, odnosno današnju talijansku luku Civitavecchia, na obalama Tirenskoga mora, udaljenu kojih 80-tak km od Rima, gdje je i umro 14. ili 15. rujna 253. god., a tijelo mu je kasnije preneseno u Kalistove katakombe.
Sveti Ciprijan je rođen oko 210. god. u Karatagi, vrlo značajnom kulturnom, političkom i geografskom središtu u vrijeme antike, koji se nalazio na sjeveru Afrike, u današnjoj državi Tunis, nedaleko od grada Tunisa. Rođen je u poganskoj obitelji, a kao i mnogi drugi obrazovani uglednici toga vremena bavio se odvjetništvom. Nedugo nakon krštenja postao je svećenik, a kasnije i biskup Kartage. Njegovi su mu suvremenici znali prigovorati što se za vrijeme Decijevih progona skrivao, tvrdeći da je trebao, kao i mnogi drugi kršćani, podnijeti mučeničku smrt za Krista i na takav način potvrditi svoju vjeru. On je pak tvrdio da predavanje u smrt, bez pokušaja spašavanja žive glave, nije smisao kršćanstva, a skrivanje se pred progoniteljima nipošto ne može nazvati izdajom vjere. Vjerojatno iz takve njegove osobne situacije treba tumačiti i razumijevanje prema lapsima.
U svakom slučaju, svoju je vjeru potvrdio neumornim radom na jedinstvu Crkve i nastojanjima oko umanjenja utjecaja hereza, a iza njega su nam ostala brojna djela, kako karitativne i pastoralne naravi, tako i teološki spisi, za koja je, prema predaji, sveti Jeronim rekao ovako: “Suvišno je govoriti o njegovoj veličini, kad su njegova djela sjajnija od sunca.” Više se o njemu, njegovom djelovanju i nauku može saznati ovdje.
U progonu cara Valerijana podnio je mučeničku smrt, i to pred cijelom svojom zajednicom, tako što su mu odrubili glavu 14. rujna 258. god., točno pet godina nakon smrti sv. Kornelija.
Blagdan dvojice velikana Crkve i dvojice prijatelja slavi se isti dan – 16. rujna, a ne na dan njihove smrti, i to iz razloga jer se 14. rujna slavi Uzvišenje svetoga Križa, a 15. rujna Gospa Žalosna. Svetog Ciprijana obično umjetnici slikaju kao biskupa učenjaka u biskupskom ornatu, odnosno svečanoj liturgijskoj odjeći, a vrlo često drži u ruci knjigu. Kojiput drži u ruci mač, kao znak da je pogubljen. Također, nerijetko ga prikazuju zajedno sa svetim Kornelijem. Štuje se kao zaštitnik od kuge, i to iz razloga jer je dvorio okužene u vrijeme pošasti te bolesti od 252.-254.
