Sveti Matija

Sveti Matija

Sveti Matija, apostol koji je ušao u apostolski zbor namjesto Jude Iškariotskoga, slavi se 14. svibnja, a iako o njemu imamo tek šture vjerodostojne podatke, činjenica da je, po Božjem namislu, postao jedan od prvaka Crkve, govori o  kakvom se duhovno snažnom čovjeku moralo raditi.



Sveto nas pismo, kao Božja riječ, uvijek upućuje na razumijevanje otajstava Božjeg otkupiteljskog djela, a u tom svjetlu valja promatrati i simboliku broja 12, koje se nije naodmet prisjetiti s obzirom na izbor apostola Matije. Tako se ponajprije valja vratiti u Stari zavjet i prisjetiti se 12 izraelskih plemena, koji potječu od dvanestorice Jakovljevih sinova, a kao takvi predstavljaju stupove očuvanja vjere u Boga, snagu prenošenja te iste vjere te očuvanje svijesti da iz loze jednog od njih treba proizići Mesija. Stoga je i bilo važno za Židove da se njihov autoritet ogleda u apostolima, kao i u tome da također njih treba biti dvanaestorica. Dvanaestorica apostola tako su stupovi Crkve, svjedoci da je Isus Krist, dugoiščekivani Mesija na kojem se ispunilo proroštvo, te oni na temelju čijeg svjedočenja raste zajednica Kristovih vjernika.

U tom svjetlu možemo Matiju gledati kao dvanaestog, a ne trinaestog apostola, kako bi to bilo da ga se promatra samo u kronološkom i brojčanom smislu. Uz to valja pridodati kako se Matiji kojiput, u određenom smislu riječi, konfrontira sveti Pavao, pa se on naziva trinaesti apostol, što dakako ima svoga smisla, budući da se Pavao naziva apostol pogana, no u tom tumačenju simbolika povezanosti dvanaest Izraelovih plemena i dvanaestorice apostola gubi na značenju. U svakom slučaju, čini se da je prvoj Crkvi bilo jako važno da apostolski zbor nakon Judinog samoubojstva ne ostane okrnjen, nego popunjen drugim svjedokom Kristova uskrsnuća.

No, o svetom Matiji imamo vrlo malo pouzdanih podataka, jer se on spominje samo u Djelima apostolskim, i to na jednom mjestu, a u kojem se opisuje kako je apostolski prvak Petar progovorio okupljenoj braći o Judinoj izdaji i smrti te o potrebi da se njegovo mjesto popuni. Iz toga možemo vidjeti tu povezanost starozavjetnih i novozavjetnih čuvara i prenositelja vjere, vidljivih u simbolici broja 12.

U Djelima apostolskim čitamo ovako:

U one dane ustade Petar među braćom – a bijaše sakupljenog naroda oko sto i dvadeset duša – i reče: »Braćo! Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova proreče Duh Sveti o Judi koji bijaše vođa onih što uhvatiše Isusa. A Juda se ubrajao među nas i imao udio u ovoj službi. On, eto, steče predio cijenom nepravednosti pa se stropošta, raspuče po sredini i razli mu se sva utroba. I svim je Jeruzalemcima znano da se onaj predio njihovim jezikom zove Akeldama, to jest Predio smrti. Pisano je doista u Knjizi psalama:
Njegova kuća nek opusti,
nek ne bude stanovnika u njoj!
Njegovo nadgledništvo nek dobije drugi!
Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bî uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća.
I postaviše dvojicu: Josipa koji se zvao Barsaba a prozvao se Just, i Matiju. Onda se pomoliše:
»Ti, Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži koga si od ove dvojice izabrao
da primi mjesto ove apostolske službe kojoj se iznevjeri Juda da ode na svoje mjesto.«
Onda baciše kocke i kocka pade na Matiju; tako bi pribrojen jedanaestorici apostola” (Dj 1,15-26).

Ovdje valja zapaziti da riječ preuzima apostol Petar, što može upućivati na zaključak kako je njegovo prvenstvo ispred svih apostola zaživjelo od samog početka, a na to još više upućuje činjenica kako, navodeći proroštvo izrečeno u Knjizi Psalama, autoritativno predlaže da se na Judino mjesto izabere netko drugi, postavivši uvjet da taj mora biti svjedok Kristova uskrsnuća, odnosno jedan od onih koji su stalno bili s Isusom i učenicima, od Kristova krštenja do uzašašća. Neki u tom svjetlu navode kako je najvjerojatnije Matija bio jedan od Sedamdesetdvojice učenika koje je Isus poslao naviještati evanđelje u svaki grad i svako mjesto kamo je kanio doći (usp. Lk 10,1-12).  

U svakom slučaju, izbor se suzio na dvojicu kandidata – Matiju i Josipa, što nam opet priziva u pamet pitanje što je u međuvremenu bilo s ostalim bliskim Isusovim učenicima, odnosno jesu li nakon Kristove osude i smrti razočarano otišli svatko svojim putem, a jedino ova dvojica ostala nepokolebana u vjeri? Bilo kako bilo, apostoli se u izboru nisu pouzdali ni u svoju pamet ni u svoju prosudbu i snagu razlučivanja, nego su se s punim pouzdanjem pomolili i prepustili Bogu odabir, bacivši kocke, a kocka, po Božjoj volji, pade na Matiju. Može se reći kako se u tome vidi i značenje imena Matija – Božji dar.

Matija je tako pribrojan ostaloj jedanaestorici, ali se više nigdje ne spominje u cijelom Novom zavjetu. I to se čini kao potvrda važnosti apostolskog zbora koji čine dvanestorica muškaraca – svjedoka, a nije toliko bitan sam pojedinac. Ipak, o apostolu Matiji se ponešto može naći u nekim apokrifnim spisima, a koji nisu u svemu podudarni, pa se tako ne zna točno ni područje njegova misionarenja, a ni točan uzrok smrti. Obično se drži da je djelovao u Palestini, Kapadociji, Egiptu i Etiopiji, a prema jednom apokrifu dospio je u neko područje gdje su bili ljudožderi i ondje su ga oslijepili i bacili u tamnicu, ali ga je Bog odande izbavio po djelovanju apostola Andrije i vratio mu vid. Neki drže da je umro prirodnom smrću, drugi da je pribijen na križ, a treći da je podnio mučeničku smrt tako što je najprije kamenovan, a potom mu je sjekirom odrubljena glava. Zato se češće u ikonografiji i prikazuje kako u rukama drži sjekiru, a uz to se štuje i kao zaštitnik mesara i stolara. Umro je oko 80. godine, a dok jedni drže kako je to bilo na području Kolhide, u današnjoj Gruziji, drugi smatraju da je mučeništvo podnio u Jeruzalemu. 

Nije sigurno ni gdje se nalaze njegovi zemni ostaci, iako se obično drži da ih je majka cara Konstantina – carica Jelena – u 4. st. dala prenijeti u Njemačku, u Trier, te da se danas čuvaju u tamošnjoj opatiji Svetog Matije, gdje se mogu pročitati ove uklesane riječi: “U Gospodinovu je zakonu bio veoma učen, tijelom čist, duhom razborit, u rješavanju pitanja Svetog pisma oštrouman, u savjetovanju vidovit, u govoru okretan, činitelj mnogih čudesnih znakova, raširenim je rukama prema nebu kao mučenik Bogu predao dušu.” Drži se također da se dio njegovih ostataka nalazi u bazilici Svete Marije Velike u Rimu i Svete Justine u Padovi. 

Osim što je zaštitnik mesara i stolara, štuju ga kao svoga patrona i tesari, krojači, izliječeni alkoholičari, a njemu su posvećene i mnoge župe, crkve i kapele diljem svijeta. U ranijim vremenima njegov se blagdan slavio 24. veljače (tako je i ostalo na njemačkom govornom području), a s reformom kalendara 1969. god. prebačen je na 14. svibnja, kako bi se tako izdvojio iz vremena korizme i bio bliže Uzašašću i Duhovima, odnosno vremenu koje je vezanije uz njegov izbor za apostola. Iz onih ranijih vremena, kada mu se spomen slavio u veljači, ostala je u narodu i jedna izreka, a koja ovako ili slično glasi: “Sveti Matija led razbija. Ako ga ne nađe, on ga napravi.”

Nas kao vjernike naravno više zanima sveti Matija kao naš zagovornik kod Boga, uzor vjere i stup Crkve, a što lijepo sažima zborna molitva ovako: “Bože, ti si svetog Matiju pridružio apostolskom zboru. Po njegovu zagovoru daj da i nama padne u dio tvoja ljubav te nas pribroji svojim odabranicima. Po Gospodinu…”