Sveti Sarbelije Makhlouf

Crkva se 24. srpnja liturgijski spominje svetoga Sarbelija Makhloufa (Charbel Makhlouf ili Šarbel Maklouf), maronitskoga mistika i čudotvorca iz 19. st., čiji nam životni put svraća pozornost na ljepotu intenzivnoga predanja Bogu u kontemplaciji, askezi i uzvišenosti euharistijskoga otajstva, jer iz tih izvora proistječu mnoge milosti, pa ih je stoga potrebno uvijek naglašavati i u tom se svjetlu truditi nasljedovati i toga libanonskoga svetca. 

Sveti Sarbelije rođen je 8. svibnja 1828. god. pod imenom Youssef Antoun Makhlouf, i to u jednoj siromašnoj i pobožnoj maronitskoj obitelji, kao najmlađe od ukupno petero djece. Živjeli su u teškim uvjetima u jednom selu u najvišim predjelima sjevernoga libanonskoga gorja, a kada je trogodišnjem Youssefu umro otac, skrb o obitelji preuzeo je stric. Majčina dvojica braće već su ranije posvetila svoj život Bogu tako da su se povukla u samotnjački redovnički život, a to je naravno djelovalo poticajno i na budućega svetca.

Jedna od najvažnijih današnjih vjerskih skupina u Libanonu su maroniti, istočni kršćani koji ponešto drugačije prakticiraju svoje obrede od rimokatolika, a kao što je rečeno, sveti Sarbelije pripadao je toj zajednici. Katolička se Crkva, naime, dijeli na Rimokatoličku Crkvu i Istočne Katoličke Crkve, a zajednička im je prije svega ista vjera i priznavanje Pape kao vrhovnoga poglavara, ali postoje neke razlike u obredu i običajima, te koji puta neznatne u gledanju na neka teološka pitanja.

Te su Istočne Katoličke Crkve nastale kao rezultat određenih povijesnih događanja i geografskih određivanja, a u tom smislu ponajviše kao reakcija na hereze prvih stoljeća, te kao rezultat nastanka najvažnijih crkvenih središta i njihovih posebnosti. U to prvo vrijeme u mnogim su dijelovima i na Istoku i na Zapadu bili žestoki progoni kršćana tako da se već tada proširena Crkva nije mogla cjelovito sastajati da bi teološki raspravljala o određenim krivovjerjima koja su se javljala. Stoga su nastajala neka središta kojima su gravitirala okolna naselja i gradovi, a u tom smislu se posebno mogu istaknuti na Zapadu Rim, a na Istoku Jeruzalem, Antiohija, Aleksandrija i nešto kasnije Carigrad, ali i neki drugi. Zbog nemogućnosti njihove međusobne cjelovite komunikacije, svako je središte razvijalo svoj način slavlja Boga pa su tako nastali i različiti obredi. Tako se može govoriti npr. o antiohijskom, aleksandrijskom, armenskom, kaldejskom ili bizantskom obredu, a svi su oni međusobno imali i sličnosti i razlike.

Kasnije su se neke od tih starih istočnih Crkava odlučile na zajedništvo s Rimokatoličkom Crkvom, te su tako nastale Istočne Katoličke Crkve, koje se ravnaju po posebnom Crkvenom Zakoniku i drugim posebnim odredbama. Drugim riječima, one pripadaju Katoličkoj Crkvi, ali im je dozvoljeno da zadrže svoje posebnosti. Kako su izvorno nastale na Istoku, a uglavnom su i danas ondje najviše rasprostranjene, razumljivo je da su u liturgijskom i organizacijskom smislu slične Pravoslavnim Crkvama, te da imaju određenu autonomiju. Iako se ne može u punom smislu riječi povezati s navedenim Istočnim Katoličkim Crkvama, ipak je za ilustraciju dobro navesti da je nama u Hrvatskoj najpoznatija Grkokatolička Crkva, a koja je manje-više nastala kao rezultat ujedinjenja nekih pravoslavnih zajednica s Katoličkom Crkvom. Po vjerovanju i priznanju pape, ona je jednaka Rimokatoličkoj Crkvi, ali kao i druge Istočne Katoličke Crkve, ima svoje specifičnosti u liturgiji i običajima, znatno sličnije Pravoslavnim Crkvama.

Jedna, dakle, od tih Istočnih Katoličkih Crkava je i Maronitska Crkva, u kojoj je odrastao sveti Sarbelije, a ime je dobila po svetom Maroniju (Maru ili Marunu), koji je živio u 4./5. st. Naime, još u vrijeme apostola Kristovi su učenici krenuli na širenje evanđelja te su, nakon Jeruzalema, osnovali prvu kršćansku zajednicu u Antiohiji. U tom je gradu živio i sveti Maronije, svećenik koji je htio još snažnije živjeti život predanja Bogu, te je stoga napustio vrevu Antiohije i nastanio se uz rijeku Oront, kako bi živio strogim pustinjačkim životom, kao što su to činili i neki drugi prije njega. Njegovi su učenici nakon njegove smrti ondje podigli samostan i stvorili jezgru Maronitske Crkve, koja će ipak u punom smislu riječi zaživjeti s imenovanjem prvoga maronitskoga patrijarha Ivana Marona u 7. st.

Maroniti su po svojem vjerovanju slijedili učenje Kalcedonskoga sabora, četvrtoga sabora Crkve, održanoga 451. god. u Kalcedonu (danas je to dio Istanbula), a koji se sastao kako bi razriješio problem tzv. monofizita, odnosno krivovjeraca koji su tvrdili da u Kristu ne postoje istovremeno božanska i ljudska narav, nego da on ima samo jednu narav, i to božansku. Ta je hereza nastala na temelju učenja egipatskoga monaha Eutiha (oko 378.-454.), a osuđeno je na Kalcedonskom saboru, kada je donesen nauk o hipostatskoj uniji, odnosno potvrđeno je da se u Kristu nalaze dvije naravi: ljudska i božanska, koje djeluju nepomiješano i neodijeljeno.

To su, dakle, pravovjerno učenje slijedili maroniti, ali su im monofiziti pravili nemale probleme. Tako su 451. god. monofiziti poklali 350 svećenika u Antiohiji, pa su maroniti pobjegli u planine Libanona, da bi kasnije, kako je rečeno, izabrali vlastitoga patrijarha i time u punom smislu riječi osnovali Maronitsku Crkvu. Tijekom povijesti doživjeli su mnoge progone, što ih je tjeralo da češće žive izolirano, tako da su, bez snažnije komunikacije s drugim kršćanima, sačuvali svoje posebnosti do danas. Iako su postojale i ranije neke važnije poveznice maronita s Rimokatoličkom Crkvom, može se reći da se službeno priznanje zbilo 1608. god., kada je papa Pavao V. poglavaru Maronitske Crkve priznao titulu antiohijskoga patrijarha. Maroniti su u doktrinarnom smislu izjednačeni rimokatolicima, ali imaju posebnu liturgiju i svoj hijerarhijski ustroj. Liturgiju služe na arapskom i starosirijskom jeziku, a njihovi svećenici i biskupi u načelu nisu podložni obvezi celibata. Danas maronita u svijetu ima nešto manje od 3,4 milijuna.

Ono što je važno istaknuti općenito za istočnjačku pobožnost, pa tako i maronitsku, to je da su oni češće okrenutiji kontemplaciji i askezi od nas Zapadnjaka, pa nam je koji puta teško razumjeti do koje su se mjere takvi pobožni ljudi spremni žrtvovati u ljubavi prema Bogu. To se svakako odnosi i na svetoga Sarbelija i njegov životni put, koji se bez razumijevanja takve ljubavi prema Bogu ne može ni razumjeti.

Od malih dana Youssef je puno vremena provodio sa stadom na pašnjacima, a takav način života u prirodi i odvojenosti od ljudi doveo ga je do intenzivnoga razmišljanja o Božjoj ljubavi, a onda i do konačne odluke da ode u samostan. Međutim, tome se protivio njegov stric, jer je odlazak u samostan značio i gubitak jednih radnih ruku, odnosno produživao je stanje siromaštva obitelji. Također, ni majka nije bila spremna pustiti mladića u samostan, nego ga je htjela oženiti.

Međutim, u dobi od 23 godine, točnije 1851., Youssef je nenajavljeno napustio svoju obitelj kako bi započeo redovnički život, te je uzeo redovničko ime Sarbelije, po jednom antiohijskom kršćanskom mučeniku iz 2. st. Završio je potrebne studije filozofije i teologije i ređen za svećenika, a kao redovnik u samostanu je živio posebno ozbiljnim asketskim životom. Tako bi spavao na slamnatom madracu, a daska bi mu služila za jastuk, nosio je posebnu pokorničku košulju, a od hrane je uzimao tek ostatke iza subraće u samostanu. Posebno je imao izgrađenu pobožnost prema svetoj Misi, tako da se satima za nju pripremao i satima poslije nje ostajao u zahvali. Međutim, nije u takvom zajedničkom životu osjećao potpuno predanje Bogu, pa je 1875. god, nakon što je napokon dobio dozvolu opata svoga samostana, započeo pustinjački način života i tako u teškom, ali Bogu predanom trapljenju, nastavio do svoje smrti 24. prosinca 1898. god. Točnije, 16. prosinca, dok je slavio svetu misu, imao je moždani udar, a onda osam dana poslije, na Badnjak, i umro.

Njegov je grob postao mjesto hodočašća mnogih vjernika, a po njegovu je zagovoru zabilježen veliki broj ozdravljenja i drugih čudesa. U nekoliko mu je navrata otvaran lijes, a svaki puta je njegovo tijelo još uvijek bilo sačuvano. Uz to, lučilo je neobičnu tekućinu, opisanu kao pomiješani krv i znoj, što je dovelo do još većeg štovanja svetoga Sarbelija kao velikoga čudotvorca. Naime, ta se tekućina skupljala i dijelila kao relikvije, kako bi se po zagovoru toga svetca izmolile tražene milosti, a mnogi potvrđuju kako su u tom smislu i uslišani. Kada mu je lijes otvoren 1965. god. primijećeno je da tijelo više nije u neraspadnutom stanju.

Još 1925. započinje postupak oko beatifikacije svetoga Sarbelija, ali ga je blaženim proglasio tek papa Pavao VI. 1965. god. Isti ga je papa proglasio i svetim 9. listopada 1977. god. Time je sveti Sarbelije postao prvi maronitski svetac priznat u Katoličkoj Crkvi, pa se može reći kako je ujedinjenje te Istočne Katoličke Crkve s Rimokatoličkom još snažnije potvrđeno. S druge pak strane, životni put svetoga Sarbelija skreće nam pozornost na vrijednost askeze i posebne ljubavi prema euharistijskomu otajstvu, pa smo svakako pozvani i u tom kontemplativnom smislu slijediti toga duboko produhovljenoga svetca.