Sveti se Ime Tvoje
Akvinčevo razlaganje Očenaša (2).[1]
Zvono je čovjekovo iznašašće koje slavi Boga, poziva vjernike na molitvu i djelovanje. Molitelji Očenaša pozvani su poput zvona razglašavati i svjedočiti Božju svetost.
Evo ja, zvono, nikada ne naviještam isprazne stvari:
hvalim Boga pravoga, pozivam narod, sabirem svećenstvo,
oplakujem mrtve, razgonim olujne oblake, krasim slavlja.
Zvuk moj zvuk je života, zovem vas na ono što sveto je, dođite!
Jecam na sprovodima, lomim munje, određujem svetkovine,
Potičem spore, rastjerujem vjetrove, umirujem okrvavljene.[2]
„Zvono mi se čini svetinjom… Zvono je glas ljudske tuge, radosti, molitve, sloge i ljubavi… zračna, silna molitva što se svaki dan po tri puta penje do oblaka i do prvih zvijezda, preko oranica, koliba i zelenih, tamnih šuma… metalni, dugovječni i pobožni jezik cijelog jednog kraja… utjeha, pjesma i simbolski glas“.[3]
Prva prošnja: „Sveti se Ime Tvoje“
Ime
To je prva prošnja, u kojoj molimo da se Njegovo Ime u nama očituje i po nama proglasi.
[1.] Ponajprije, Ime je Božje divno, jer čini čudesna djela u svim stvorenjima. Zato Gospodin u Evanđelju kaže: „u Ime će Moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, ne će im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro“ (Marko 16, 17–18).
Ljubljivo
[2.] Zatim, ime je Božje ljubavi vrijedno. Kaže sveti Petar: „Nema pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Djela apostolska 4, 12). Za spasenjem svi moramo čeznuti. Primjer te ljubavi imamo u sv. Ignaciju [Antiohijskom], koji je toliko žarko ljubio Ime Kristovo da je caru Trajanu, kad je od njega zahtijevao neka zaniječe Kristovo ime, odgovorio: „Ono se ne može ukloniti s mojih usana“. Kad ga je Trajan strašio da će mu odrubiti glavu i tako maknuti Kristovo ime s njegovih usana, odgovori: „Ako mi i odrubiš glavu, ne ćeš mi Ga moći ugrabiti iz srca: to je Ime upisano u mom srcu i tamo Ga ne prestajem zazivati“. Kad to ču Trajan, htjede se uvjeriti. Odrubivši glavu sluzi Božjemu, zapovjedi da mu izvade srce, i pronađe da je na njemu zlatnim slovima napisano Kristovo ime.[4] Ignacije bijaše to Ime stavio kao „znak na srce svoje“ (Pjesma nad pjesmama 8, 6).
Dostojno štovanja
[3.] Potom, Ime je Božje štovanja vrijedno. Apostol kaže: „da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ“ (Filipljanima 2, 10). „Nebesnikâ“, tj. anđelâ i blaženikâ; „zemnikâ“, tj. ljudi na zemlji, koji to čine iz želje da dođu u nebesku slavu ili iz straha da izbjegnu kaznu, i „podzemnikâ“, tj. osuđenika, koji i sami u užasu padaju ničice pred Isusom Kristom.
Neiskazivo
[4.] Nadalje, Ime je Božje neizrecivo u smislu da nijedan jezik nije sposoban izreći sve njegovo bogatstvo; njegovu pripovijedanju ne dotječu svi jezici skupa, jer Ga ne mogu do kraja izraziti. U skladu s tim ponekad Ga pokušavamo objasniti kroz stvoreno. Tako Bogu dajemo ime stijena, zbog njezine čvrstoće.[5] Primijetimo, kako je Gospodin Šimunu, budućemu temelju Crkve, nadjenuo ime Petar-Stijena (Marko 3, 16), jer je njegova vjera u Isusovo božanstvo (usp. Matej 16, 16) učinila da sudjeluje u Njegovoj božanskoj čvrstoći: „Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“ (Matej 16, 18). Uspoređuje se s vatrom zbog njezine moći pročišćavanja, jer kao što oganj čisti kovine od primjesa, tako i Bog čisti srca od grijeha. Zato Mojsije kaže: „Gospodin, Bog tvoj, oganj je što proždire“ (Ponovljeni zakon 4, 24). Može se usporediti i sa svjetlom, zbog njegove moći osvjetljivanja, jer kao što svjetlost rasvjetljuje mrak, tako ime Božje prosvjetljuje mrkline pameti. Zbog toga David kliče: „Bože, tminu moju obasjavaš“ (Psalam 18, 29).
Radi toga molimo da se to Ime u nama očituje kako bismo Ga upoznali i držali svetim.
Sveto
Ono je sveto u trostrukom smislu.
[1.] Sveto znači isto što i čvrsto, nepokolebljivo, nepovrjedivo. Zato se svi blaženici koji su u nebu zovu svetima, jer su učvršćeni u vječnoj sreći, postojani u neprolaznom blaženstvu. U tom smislu nema svetaca na zemlji jer su izloženi stalnoj promjeni. Augustin kaže: „Pobjegao sam od tebe, Gospodine, i previše lutao, udaljio se od sigurna puta tvoga“.[6]
[2.] Nadalje, sveto je isto što i nezemljano, posvećeno, časno, štovano, pobožno, čisto, neporočno, nedužno, nadzemaljsko, što je uzdignuto iznad zemlje. Svetci koji su u nebu, nemaju nikakvo zemaljsko čuvstvo. Stoga Apostol veli: „sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijega, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem“ (Filipljanima 3, 8).
„Zemljom“ se označavaju „grješnici“. Najprije zbog izdanaka: zemlja, ako se ne obrađuje, rađa trnjem i dračem. Adamu je rečeno: „Rađat će ti trnjem i korovom“ (Postanak 3, 18). Tako iz grješnikove duše, ako je ne obrađuje milost, ne niču nego nevolje i probadanja grijehâ.
Zatim zbog tmine. Zemlja je naime sumorna i tamna. Tako je i grješnik mutan i natmuren, zasjenjuje, zaprječava svjetlo. U izvješću o stvaranju stoji: „tama se prostirala nad bezdanom“ (Postanak 1, 2).
Konačno, zbog stanja. Zemlja je slika grješnika, jer je suho prapočelo, prosipa se ako je ne prožme vodena vlaga. Tako vlažnost vode liječi suhoću zemlje. Bog je postavio zemlju nad vodom, prema onoj: „On utvrdi zemlju nad vodama“ (Psalam 136, 6), jer je zemlja bez vode suha i besplodna; tako je i grješnikova duša bez žive vode milosti žedna i suha, isušena i neplodna: „duša moja ko suha zemlja za Tobom žeđa“ (Psalam 143, 6).
[3.] Konačno, kaže se da je sveto ono što je namočeno u krvi (sanctum idest sanguine tinctum). Zbog toga se sveti koji su u nebu zovu svetima, jer su oprani u krvi, prema onoj: „Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje… u krvi Janjetovoj“ (Otkrivenje 7, 14). I onoj: „Krvlju nas svojom opra od naših grijeha“ (Otkrivenje 1, 5, po Vulgati).
Aldobrandin iz Tuscanele
latinski izvornik
češki prijevod
engleski prijevod
francuski prijevod
kastilski prijevod
njemački prijevod
poljski prijevod
portugalski prijevod
talijanski prijevod
s latinskoga preveo i priredio Petar Marija Radelj
Proslov i Otče naš
Dođi Kraljevstvo Tvoje
Budi volja Tvoja
Kruh naš svagdanji
Otpusti nam duge naše
I ne uvedi nas u napast
Nego izbavi nas od Zla
[1] Prva prošnja sv. Tome Akvinskoga izgubljena je i u predaji je nadomještena izlaganjem te prošnje dominikanca Aldobrandina iz Tuscanele († 1293.). V. Bertrand-George Guyot [1920.–2007.], À propos de quelques commentaires sur le “Pater noster”, Revue des sciences philosophiques et théologiques, 53 (1969.), br. 2, str. 245–255; 56 (1972.), br. 3, str. 423–432; Bertrand-George Guyot, Aldobrandinus de Tuscanella: source de la Ia Petitio des éditions du commentaire de s. Thomas sur le Pater, Archivum fratrum praedicatorum (Romae), 53 (1983.), str. 175–201; Thomas Kaeppeli, La tradizione manoscritta delle opere di Aldobrandino da Toscanella, Archivum Fratrum Praedicatorum, 8 (1938.), str. 163–192; Thomas Kappelli, Scriptores Ordinis Praedicatorum Medii aevi, volumen I, Romae ad S. Sabinae 1970., str. 40–46; volumen IV, Roma: Instituto storico domenicano, 1993., str. 19–20; Letizia Pellegrini, I manoscritti dei predicatori. I Domenicani dell’Italia mediana e i codici della loro predicazione (secc. XIII-XV), Roma: Istituto Storico Domenicano, 1999., str. 272–273; Bertrand-George Guyot, Le commentaire du “Pater noster ‘excluso modo'”, Miscellanea Cesare Cenci (Revirescunt chartae codices documenta textus miscellanea in honorem Fr. Caesaris Cenci OFM), vol. 2, Romae: Pontificium athenaeum Antonianum, 2002., str. 855–879.
[2] Latinski stihovi koji opisuju važnost, svrhu i poslove zvona:
En ego Campana, nunquam denuntio vana,
Laudo Deum verum, plebem voco, congrego clerum,
Defunctos ploro, nimbum fugo, festa decoro.
Vox mea, vox vitae, voco vos ad sacram, venite.
Funera plango, fulmina frango, Sabbatha pango,
Excito lentos, dissipo ventos, paco cruentos
[3] Antun Gustav Matoš (1873.–1914.), Sudbina jednog seoskog zvona, Glas naroda (Zagreb), V (1903.), br. 25, str. 1 (Djela, knjiga XI, Zagreb: Binoza, 1940., str. 109–110; Sabrana djela, svezak XV, Zagreb, 1973., str. 65).
[4] Opis njegova mučeništva: Sancti Ignatii Theophori martyrium (Patrologia Graeca, svezak 5, stupci 979–990).
[5] Usp. svetopisamske misi: „On je Stijena, djelo mu je savršeno“ (Ponovljeni zakon 32, 4); „stijena im nije poput naše Stijene; osuđeni su naši neprijatelji“ (Ponovljeni zakon 32, 31); „Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj; Bože moj, pećino moja kojoj se utječem, štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja!“ (Druga o Samuelu, 22, 2–3; Psalam 18, 3); „Jer tko je Bog osim Gospodina? Tko li je hridina osim Boga našega?“ (Druga Samuelova 22, 32; Psalam 18, 32); „Živio Gospodin! Blagoslovljena hridina moja! Neka se uzvisi Bog, spasenje moje!“ (Druga Samuelova 22, 47; Psalam 18, 47); „K Tebi, o Gospodine, vapijem, hridino moja, ne ogluši se na me“ (Psalam 28, 1); „Reći ću Bogu: Hridino moja“ (Psalam 42, 10); „U Boga je spasenje moje i slava; Bog mi je hridina silna, utočište“ (Psalam 62, 8); „Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja: jer Ti si stijena i utvrda moja“ (Psalam 71, 3); „Blagoslovljen Jahve, hridina moja“ (Psalam 144, 1); „Ti si, Gospodine, podigao ovaj narod radi pravde, postavio ga, Stijeno“ (Habakuk 1, 12); „pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist“ (Prva Korinćanima 10, 4).
[6] Sv. Augustin, Ispovijesti, II. knjiga, 10. poglavlje, 18. odlomak (Sv. Aurelije Augustin, Ispovijesti, preveo Stjepan Hosu, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1973., str. 41).
