Sveti starac Šimun
Crkva 8. listopada slavi spomendan Šimuna starca, koji je poradi svoje velike pravednosti i bogobojaznosti bio nagrađen tako što je mogao u naručju držati dugoiščekivanoga Božjega Pomazanika. Često se naziva Šimun Pravednik ili Šimun Bogonosac.
Jedan od posebno lijepih i emocionalno dubokih tekstova u Novom zavjetu svakako je i onaj s početka Lukina evanđelja, a koji spominje starca Šimuna, pravedna i bogobojazna čovjeka iz Jeruzalema, kojemu je Duh Sveti obećao da neće umrijeti dok ne vidi Mesiju.
Prema židovskom Zakonu, svaka je žena bila nakon poroda muškog djeteta nečista 40 dana (nakon rođenja ženskog djeteta smatrala se nečistom 80 dana), te je po isteku toga vremena trebala doći u Hram i prinijeti propisanu žrtvu, nakon koje bi svećenik nad njom izmolio obred pomirenja, te bi se time smatrala očišćenom. Za žrtvu su se prinosili janje i golub ili grlica, a ako je obitelj bila siromašna, bila su dovoljna dva goluba ili dvije grlice.
Kad se tako završilo vrijeme Marijina čišćenja i ona je, zajedno s Josipom i Isusom, došla u Hram, kako bi, u skladu s ondašnjim propisom da se svako prvo muško dijete posveti Gospodinu, izvršila što je Zakon tražio.
U trenutku kada su ušli u Hram, ponukan Duhom Svetim, došao je i starac Šimun, te uzeo u naručje Pomazanika Božjeg, hvaleći Boga ovim riječima:
“Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.” (Lk 2,29-32)
Marija i Josip su, kako svjedoči sv. Luka, bili zadivljeni riječima Šimuna, a onda ih je starac blagoslovio i proročanski Mariji nagovijestio kako će Isus biti mnogima u Izraelu na spas, ali mnogima i na propast, te da će biti znak osporavanja, odnosno, kako je kasniji Isusov život potvrdio, da će ga odbaciti i na kraju ubiti. Također joj je prorokovao da će i njoj samoj mač boli probosti dušu, kako bi se razotkrile namisli mnogih srdaca.
Štovanje starca Šimuna kod nas je posebno vezano uz grad Zadar, čiji je zaštitnik i gdje se nalazi crkva posvećena njemu u čast. Na glavnom se oltaru crkve Sv. Šimuna nalazi srebrna i umjetnički iznimno vrijedna škrinja i u njoj svečevo mumificirano tijelo.
Prema predaji, tijelo svetog Šimuna je u prvim stoljećima preneseno iz Palestine u Carigrad i ondje je bilo stoljećima, a onda ga je jedan križar, vjerojatno mletački vitez, početkom 13. st., po povratku u svoj grad povezao na lađi. Međutim, dok je plovio u blizini Zadra, nastala je velika oluja, a lađa se oštetila, tako da je morao ostati u Zadru, a dok se lađa popravljala on se razbolio i umro.
Tako je stjecajem okolnosti tijelo ostalo u Zadru i oko njega se razvilo bogato štovanje. Hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta, kći bosanskoga kralja Stjepana II. Kotromanića i žena Ludovika I. Anžuvinskog, dala je za svečevo tijelo 1377. god. izraditi ukrašenu škrinju od kucanog srebrnog lima težine 250 kg, rad koji spada u posebno nacionalno blago i spomenik je kulture nulte kategorije, a čija je izrada trajala pune tri godine.
Osim bogato ukrašenih i pomno odabranih prizora na škrinji, valja napomenuti kako je zlatar Franjo iz Milana, koji je u Zadru imao svoju radionicu i koji je bio glavni izvođač radova, sa stražnje strane ukucao i tekst na latinskom jeziku, koji u prijevodu glasi ovako:
“Ovdje, u ovoj škrinji, koju je, da izvrši svoj zavjet, darovala moćna, preslavna i uzvišena Elizabeta Mlađa, vladarica Ugarske, počiva u miru Šimun Pravednik, koji je na svojim rukama držao Isusa, rođena od Djevice. Ovo je djelo učinio Franjo iz Milana godine 1380.”
Štovanje svetog Šimuna u Zadru je i danas vrlo značajno, a posebno svečano je na dan sv. Šimuna – 8. listopada, kada se može vidjeti i svečevo tijelo, a ne samo škrinja.
Sveti Šimun je bio poseban blagoslov Mariji, Josipu i Isusu, pa je razumljivo što se oko svečevog tijela najviše dolaze moliti žene koje žele postati majke, a koje isto tako običavaju svoju zahvalu svecu iskazati donošenjem djeteta nakon dara rođenja.