Sveti Toma Apostol: Prst
Meditacija uz Evanđelje: Iv 20,24-29
Kada molimo krunicu, prvo molimo za vjeru. Vjera je prvi Božji dar. Iz nje onda proizlaze i nada i ljubav, koja je sa svoje strane najveći dar. Ljubav jest najveći dar, ali i ona se temelji na vjeri. A nije nam uvijek lako vjerovati. Kaže ona prizemljena ljudska mudrost: „Ako je nešto previše dobro da bi bilo istinito, onda gotovo sigurno nije istinito“, kao kada nam, na primjer, preko društvenih mreža stižu ponude koje nam obećavaju milijunsku dobit.
Tako se zacijelo osjećao i Toma apostol. Ljubio je svoga Gospodina svim srcem. U njega je polagao svu svoju nadu. I onda se dogodila tragedija: raspeće i smrt. U Tomi se sve srušilo. I onda, kada su mu ostali apostoli govorili da su vidjeli uskrsnuloga Isusa, jednostavno nije mogao povjerovati. Zvučalo je previše dobro, da bi bilo istinito, mislio je Toma.
I onda – zemljo, otvori se! – dolazi Isus i kaže mu: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ I, što čini Toma? Pada na koljena i priznaje svoju nevjeru. Tu je njegova silna veličina. Priznao je, pao je ničice, poklonio se i izrekao svoju vjeru: Isus je Krist, Isus je Gospodin, Isus je Bog!
Evo, i mi, poput Tome, toliko puta zdvajamo, toliko puta malakšemo u vjeri. Zato je važno uvijek iznova moliti za dar vjere, zato je važno priznati i priznavati pred Bogom svoju slabost i svoju grešnost. Bog je svemoguć, Bog je Ljubav. Zato, ono što je u ljudskim očima previše dobro da bi bilo istinito, u Bogu i po Bogu je itekako moguće. Ono što nam Bog obećava i daje, po ljudskim je mjerilima nevjerojatno, ali po vjeri znamo: Bog nam daje obilno, Bog nam predaje sama sebe. A sve to daleko nadilazi naše poimanje, baš kako veli Pavao: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9). U toj vjeri hodimo i radujemo se. Dao Bog, da po toj vjeri i po Božjoj milosti budemo među onim blaženicima „koji ne vidješe, a vjeruju“.
