Sveti Vid
15. lipnja Crkva liturgijski časti svetog Vida, sveca koji je podnio mučeničku smrt za Krista početkom 4. st., za vrijeme progona cara Dioklecijana.
U Katoličkoj se Crkvi tijekom povijesti razvilo zajedničko štovanje četrnaest svetaca čiji se zagovor moli u različitim nevoljama, pa su zato i nazvani četrnaest svetih pomoćnika. Iako njihov broj nije svuda jednak i iako se u različitim dijelovima navode i ponešto različita imena, najčešće u tu skupinu spadaju tri svetice i jedanaest svetaca: sv. Barbara, sv. Katarina Aleksandrijska, sv. Margareta, sv. Egidije, sv. Akacije, sv. Blaž, sv. Kristofor, sv. Cirijak, sv. Dionizije, sv. Erazmo, sv. Eustahije, sv. Vid, sv. Juraj i sv. Pantaleon.
Iako Crkva naučava vrijednost i važnost molitve svecima i traženje njihova zagovora, ipak valja uočiti kako se ponekad takav vid štovanja znao iskrivljivati, a to se u određenoj mjeri odnosi i na kult četrnaest pomoćnika. Naime, oni su posebno čašćeni u nekoliko prethodnih stoljeća, kada su bile česte velike katastrofe, poput raširenih smrtonosnih bolesti, potresa ili poplava, pa su im se vjernici u svojoj nevolji često utjecali na pomalo praznovjeran način, odnosno kroz nastojanje da se molitvama i drugim činima osigura postizanje oslobođenja od one nevolje koja ih je mučila.
U tom smislu kult je tim svecima ponekad znao zasjeniti ispravan odnos prema Bogu i Božjoj providnosti, jer se oko njih stvorio niz legendi koje su imale za cilj daleko više pokazati moć svetaca u otklanjanju nevolja, nego što su upućivale na vrijednost njihova primjera i uzora. Također, ponekad se činilo da je važniji kult svecima, nego samo štovanje Boga.
Obično je riječ o svecima koji su živjeli u vrijeme progonstva Crkve prvih stoljeća i koji su zbog svoje vjere podnijeli mučeničku smrt, ali su o njima ostali šturi zapisi. U to prvo vrijeme Crkve, naime, nije toliko bio važan sam život nekog sveca, koliko je bilo važno da je on svoju vjeru za Krista pokazao mučeničkom smrću. Kršćani bi se tako jednostavno okupljali na svečevu grobu na obljetnicu njegove smrti i slavili svetu misu, a kasnije su to činili u crkvama. Pri tome bi njihov spomen ulazio u liturgijske knjige, ali samo u kratkim crticama.
Međutim, u kasnijim vremenima, a naročito u vrijeme viteštva i općeg traženja posebnih uzora i ideala, takvi lapidarni životopisi svetaca više nisu bili dovoljno poticajni, pa je razumljivo što su ih neki htjeli obogatiti elementima nadnaravnosti. Tako su nastajale svetačke legende, koje s povijesne strane redovito imaju slabu vrijednost, ali zato imaju veliku vrijednost u tom pedagoškom smislu, jer su ljude poticale na vjeru i pobožnost. Iako su češće uz takvo štovanje svetaca bili vezani i praznovjerni elementi, ipak je ono načelno bilo pozitivno i vrijedno.
To se odnosi i na štovanje svetoga Vida, jer o njegovu životu ne znamo gotovo ništa, ali zato postoje određene legende koje su dovele do toga da se njegov kult raširi po cijelom svijetu i zadrži do danas. Za svetog se Vida obično uzimaju sigurni podaci da je podnio mučeničku smrt u vrijeme progona cara Dioklecijana i njegova suvladara Maksimijana (između 303. i 305. god.), ali svi ostali podaci ostaju dvojbeni. Ono što se kasnije nadodavalo o njegovu životu najviše se može zahvaliti spisu s kraja 6. ili početka 7. st., a koji se zove Mučeništvo svetog Vida i nastao je u Lukaniji, antičkoj pokrajini u južnoj Italiji (danas Basilicata).
Prema legendi, sveti je Vid rođen u Mazzari (danas Mazara del Vallo), na jugozapadu Sicilije oko 290. god., i to u bogatoj poganskoj obitelji. Njegov učitelj Modest zajedno sa svojom ženom Krescencijom prenijeli su na Vida kršćansku vjeru odmalena, ali se otac, sicilijanski senator, tome oštro opirao i batinama nastojao odvratiti Vida od kršćanstva. Otac je kasnije oslijepio, a iako ga je izliječila Vidova molitva, Vid je morao sa svojim odgojiteljima bježati u Lukaniju. Tada je, prema jednim izvorima imao 7, a prema drugim 12 godina.
U Lukaniji je sveti Vid činio mnoga čudesa, za koja je saznao i car Dioklecijan pa ga je pozvao u Rim da mu izliječi sina od padavice. To je sveti Vid i učinio, ali kako nije htio prinijeti žrtve poganskim bogovima, osuđen je na smrt, zajedno sa svojim odgojiteljima. Bačen je u kotao s vrelim uljem, ali mu ono nije naškodilo, a također mu nisu naudili ni gladni lavovi u jami, u koju je potom bio bačen. Na različite su načine sve troje bili mučeni i bačeni u tamnicu, odakle ih je izbavio anđeo i odveo u Lukaniju, gdje su umrli od posljedica torture.
Takve legende koje su se tijekom povijesti još razvile potaknule su širenje kulta sv. Vida diljem svijeta. Koliko je bio čašćen među pukom svjedoči i podatak da se oko 150 mjesta diči posjedovanjem ostataka njegova tijela, a posebno su u tom smislu značajni samostan Saint-Denis u Parizu, carska bendiktinska opatija Corvey u njemačkoj pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija, te katedrala Svetog Vida u Pragu. Također, oko 1.300 mjesta u srednjem vijeku imalo je crkvu ili neki drugi prostor posvećen svetom Vidu, a da je i danas vrlo štovan svjedoči činjenica da su mnoge crkve diljem svijeta posvećene njemu u čast. Kod nas ih ima preko 120, a najpoznatija je katedrala Svetog Vida u Rijeci.
Uz to što se uvrštava među 14 svetih pomoćnika u nevolji, sveti Vid se štuje kao zaštitnik za najveći broj područja, pa je tako zaštitnik opsjednutih, padavičara, slabovidnih osoba, oboljelih na živce, glumaca, ljekarnika, gostioničara, vinogradara, komičara, plesača itd. Zaziva ga se u pomoć i kod neplodnosti, požara, grmljavine, nevremena, kod ugriza zmija i pasa, kod napada divljih životinja, udara groma, navale oluje, itd. Zaštitnik je i grada Rijeke i Riječke nadbiskupije.
Štovanje svetog Vida posebno je rašireno u slavenskim zemljama, a to se najvjerojatnije najviše može zahvaliti sličnošću imena toga sveca sa Svetovidom, staroslavenskim mitološkim bićem povezanim s ratovanjem i gatanjem. Svetovid (Svetovit, Svantovid, Sventovid i druga imena) se obično prikazivao kao biće s četiri lica okrenutima na četiri strane svijeta, što je upućivalo na vjerovanje kako on sve vidi i sve zna. Zato su mu svetišta redovito podizana na uzvisinama. Njega su zazivali za dobar ishod u ratu, kao i u različitim drugim potrebama, a s obzirom da je uočljiva sličnost s kultom svetog Vida, može se s pravom reći da su ljudi i nakon pokrštenja na određeni način u osobi sv. Vida nastavili častiti to staro slavensko mitološko božanstvo, kao i da elementi takvog poganskog štovanja postoje i danas.
S obzirom na raširenost legendi o mučeništvu svetog Vida, razumljivo je da se u ikonografiji najčešće prikazuje u kotlu s uljem, obično kako u ruci drži palmu, simbol mučeništva. Ponekad se prikazuje s gavranom i lavom, a ponekad i s pijetlom u ruci, jer je prema legendi i pijetao ubačen sa svetim Vidom u kotao s vrelim uljem.
Iako o svetom Vidu nemamo puno povijesnih podataka i iako su mnogi praznovjerni elementi u njegovu kultu preživjeli do danas, valja uvijek imati na pameti da su legende koje su postojale uz štovanje svetog Vida imale svoju vrijednost u ranijim vremenima, ali da je za nas sada puno važnije ono što je bilo važno prvim kršćanima – da je sveti Vid podnio mučeničku smrt za Krista i tako svoju vjeru posvjedočio životom. To je više nego dovoljan razlog da nam bude poticaj i uzor, a onda u tom svjetlu i zagovornik kod Boga.
