Sveti Vjenceslav
Sveti Vjenceslav (Václav, Većeslav ili Vjećeslav) češki je svetac iz 10. st., a čiji nam životni put, barem djelomično, osvjetljava i današnje stanje Katoličke Crkve u toj zemlji koju je komunizam nagrizao daleko više od ostalih srednjoeuropskih i južnoeuropskih zemalja s većinskim katoličkim stanovništvom, a koje su osjetile svu bestijalnost toga totalitarizma. Tako deklarirani katolici u Češkoj danas čine tek oko 10% stanovništva, s ubrzanom tendencijom još većeg smanjivanja, ateistima se izjašnjava oko 35%, a na zadnjem popisu stanovništa (2011.) preko 45% uopće se nije htjelo izjasniti o svojoj religioznosti. Podatci su to koji upozoravaju ili na veliku represiju prema vjernicima koja je zaostala i nakon službenog raspada komunističke ideologije ili na utjecaj forsiranja ateističke misli koja je ljude učinila praktički ravnodušnima prema transcendentnom. Kako god bilo, situacija je u vrijeme svetoga Vjenceslava bila znatno drukčija, ali ipak s usporedivim elementima koji su i tada bili usmjereni protiv vjere.
Sveti Vjenceslav je bio unuk još jedne češke svetice – svete Ljudmile, očeve majke. Sveta je Ljudmila rođena oko 860. god., a bilo je to vrijeme intenzivnog pastoralnog djelovanja Solunske braće u Moravskoj – svetih Ćirila i Metoda. Zahvaljujući njima dvojici, kao i njihovim učenicima, poganska Moravska polako je postajala kršćansko područje u kojem su stanovnici sve više napuštali svoj barbarski način života, a da bi ga oplemenili evanđeoskim vrijednostima. Nije to bilo nimalo lako i ne bez protivljenja, o čemu svjedoče životopisi svetih Ćirila i Metoda, nego je, naprotiv, to bilo vrijeme kada su mnogi zbog svoje vjere bili proganjani, pa i ubijeni. Takva će odupiranja širenju kršćanstva izravno osjetiti i sv. Ljudmila i njezin unuk – sv. Vjenceslav.
Prema predaji, svetu je Ljudmilu krstio sam sveti Metod, a kako je zajedno sa svojim suprugom Borživojem, prvim kršćanskim knezom Češke, htjela unijeti evanđeoske vrijednosti u društvo, naišli su na protivljenje podanika i plemića, pa su zbog toga morali jedno vrijeme i u progonstvo. Ipak, polako su svojom ustrajnošću u vjeri pozitivno utjecali barem na pojedince, a oni na druge, te su time otvorili put da djelo Svete braće, s posebnim naglaskom na važnosti liturgije, makar djelomično zaživi. U tom smislu valja posebno istaknuti požrtvovonost svete Ljudmile da kršćanske vrijednosti, ljubav prema sirotinji i nemoćnima, a ponajviše ljubav prema svetoj Misi, prenese na svoga unuka Vjenceslava. Prema dostupnim izvorima, to je u potpunosti uspjela, tako da je sveti Vjenceslav po svom životu bio izniman primjer svetosti i ljubavi za bližnjega.
Nakon Borživojeve smrti, na prijestolje je došao njegov sin Spitignev, a poslije Spitigneva drugi Borživojev i Ljudmilin sin – Vratislav, otac sv. Vjenceslava. Međutim, Vratislav je umro 921. god., sa svega 33 godine, a na njegovo je mjesto izabran maloljetni Vjenceslav. S obzirom na nedostanost njegovih godina (rođen je oko 907.), kao regentica vladala je Vjenceslavova majka i Vratislavova supruga – Drahomira. Nju je pak iznimno smetao utjecaj koji je na Vjenceslava imala baka Ljudmila pa je svekrvu dala ubiti, a za to je angažirala dvojicu dvorjana – Tunnu i Gommona, koji su tu sveticu zadavili vlastitim velom u dvorcu Tetin, u središnjoj Češkoj, gdje se ona bila povukla.
Još je nešto bitno smetalo Drahomiru kod Vjenceslava, a to je njegovo nastojanje da poveže staroslavensku liturgiju i općenito proširi ćirilo-metodsku baštinu u narodu, a s druge strane to što se nije izrazito neprijateljski odnosio prema Njemačkom carstvu, nego je npr. odlučio dovesti njemačke benediktince u Češku, kako bi misionarili to područje. Ljudmila je pak zagovarala onu struju koja se izravno ili prikriveno suprotstavljala njemačkom utjecaju, pa je tako i npr. slala pomoć onima s kojima je tadašnji njemački car ratovao, a što je ovoga izazvalo da napadne Češku.
Kad je Vjenceslav došao na vlast dao je protjerati svoju majku zbog ubojstva svete Ljudmile, ali je njezin utjecaj ipak bio značajan, posebno u odnosu na još jednog od njezinih sinova – Boleslava. I njemu je, kao i njegovoj majci, smetala duhovnost i dobrohotnost kojima je odsijevao sv. Vjenceslav, posebno pomaganje sirotinje i općenito širenje evanđeoskih vrijednosti, jer se na takav način smanjivao njegov utjecaj na društvo i kulturu, a takva će ljubomora na kraju završiti i ubojstvom sv. Vjenceslava.
Sv. Vjenceslav je, prema predaji, svakodnevno sudjelovao na svetoj Misi, a prema nekim izvorima čini se kako se poradi izrazite duhovnosti i htio povući s prijestolja, da bi uzeo redovničke zavjete. Između ostaloga za njega kažu da je sam uzgajao vinovu lozu i pripravljao misno vino, da je i na druge načina pripravljao sve potrebno za što uzvišeniju liturgiju, a jednako je tako svojom požrtvovnošću i ljubavlju prema bližnjima nastojao na sve moguće načine uvesti pravedno društvo. Međutim, to nije odgovaralo njegovu bratu Boleslavu, te ga je on jedno jutro, dok je Vjenceslav išao na svetu Misu, susreo i nasmrt izbo nožem.
Ostaci svetoga Vjenceslava čuvaju se u katedrali Sv. Vida u Pragu, a koliko je cijenjen i čašćen među katoličkim pukom, ali i općenito Česima, svjedoči i njegov spomenik na najljepšem praškom Trgu sv. Vjenceslava, koji ga prikazuje kako jaše na konju, okružen drugim češkim svetcima (sv. Prokopije, sv. Adalbert, sv. Ljudmila i sv. Agneza). Stoga je i razumljivo što se štuje kao zaštitnik Češke, Praga i Praške nadbiskupije. Ipak, današnje mjesto katolika u toj državi i njihov udio među ostalim stanovništvom svjedoči da je riječ daleko više o kulturnom utjecaju i spomenu, nego o stvarnom vjerskom značenju koje je svojevremeno sveti Vjenceslav htio dati toj zemlji.