Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove (A) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Kada netko nekoga voli svom ljubavlju i svim žarom, kada za nj čini sve što je u njegovoj moći (kao što, na primjer, čini mati za svoje nejako dijete), onda znamo reći da mu je dao cijelo svoje srce. Upravo to čini Isus za nas. Predao je sama sebe za nas na drvu križa. I onda nam otajstvo svoje smrti i uskrsnuća priopćuje u sakramentu euharistije, gdje nam se predaje u svome Tijelu i Krvi. Euharistija je trajno otajstvo Kristove bezgranične ljubavi po kojem nas snažno privija k sebi i čini dionicima svoje božanske naravi. Samo tako i možemo ući u istu nebesku proslavu zajedno s njime.
Danas, na svetkovinu Tijela i Krvi Kristove slavimo otajstveni i djelatni znak te Kristove trajne spasiteljske ljubavi za nas. Crkva je, naime, htjela na poseban način izdvojiti ovaj dan kada posebno zahvaljujemo Bogu za to trajno otajstvo našega spasenja. Pokajat ćemo se za sve svoje propuste i nemarnosti, da bismo tako mogli dostojno proslaviti ovo veliko otajstvo.
-
Gospodine, ti se poslao svoga Sina da, uzevši našu ljudsku narav, nas zaogrne svojom božanskom naravi. Gospodine, smiluj se!
-
Kriste, u otajstvu euharistije ti nam se daruješ i ti nas spasavaš. Kriste smiluj se!
-
Gospodine, ti pozivaš svoje vjernike koji se hrane od istoga stola da budu jedno u Kristu Isusu. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Ako ne jedete Tijela – nemate života!
U današnjem evanđeoskom odlomku (Iv 6, 51-58) Isus opetovano naglašava kako je važno, temeljno i bitno da mi, njegovi učenici, blagujemo njegovo Tijelo i pijemo njegovu Krv. Posve je jasno izražena Isusova želja da sudjelujemo na euharistijskom slavlju i to na potpun način – tako da uzmemo udjela u euharistijskoj gozbi, to jest da se pričestimo. Dvoje se naglašava. Prvo da vjernici nedjeljom, koja je dan Gospodnji i dan Gospodnjeg uskrsnuća sudjeluju u euharistijskom slavlju i drugo, da to slavlje bude u potpunosti – po pričesti. Po nedjeljnom euharistijskom slavlju među nama se ostvaruje Kristova smrt i njegovo uskrsnuće po kojem se spašavamo. Nije, dakle, čudo da su kršćani oduvijek smatrali svojom bitnom i najvažnijom dužnošću upravo sudjelovanje na nedjeljnoj euharistiji. Tamo gdje nema euharistije, nema ni žive Kristove zajednice – Crkve, jer se Crkva stvara i ostvaruje upravo po euharistiji – nedjeljnoj svetoj misi.
Iako će neki vjernici reći da misa i ne mora biti tako važna, jer se vjernik, eto, može pomoliti i kod kuće, mi znamo da je euharistija puno više od molitve: ona je sâm Krist koji nam se predaje i koji nas spašava svojim uskrsnućem. Nedvojbeno je: vjernik koji ne bi sudjelovao u misi i hranio se Kristovim Tijelom, veli sam Isus, ne bi mogao imati života. Sve mi to znamo, a ipak to olako – zaboravljamo. Pa onda samilosno pustimo svoju djecu i mlade da prespavaju nedjelju, jer su, eto, umorni. I lišavamo ih osnovne i temeljne duhovne hrane, nužne za život vjere u njima. Pa onda i sami znamo tako lako propustiti misu…
Čaša i Kruh – zajedništvo Tijela i Krvi Kristove
U današnjoj poslanici (1Kor 10, 16-17) Pavao naglašava još jednu važnu oznaku euharistije. Veli Pavao: Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo Krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Mi koji blagujemo Tijelo Kristovo, postajemo jedno s Kristom. Prisjetimo se. Naše spasenje nije tek u tome da nas Bog po Kristu oslobađa grijeha i da nam otvara vrata raja. Naše je spasenje još puno više u tome da se sjedinjujemo s Kristom. U božićnom otajstvu spominjemo se toga da je Sin Božji uzeo na se našu ljudsku narav, da bi nas zaogrnuo svojim božanstvom. I to se ostvaruje u svakoj pričesti: blagovanjem tijela Kristova, mi se tako s njime sjedinjujemo da Otac nebeski u nama prepoznaje svojega Sina, upravo kako to na drugom mjestu veli Pavao: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2,20). Naše se spasenje događa tako da se mi sjedinjujemo s Kristom: s njime smo suukopani u smrt, da onda s njime uskrsavamo na novinu života. Mi se spašavamo po Kristu i u Kristu i s Kristom. A to se sjedinjenje ostvaruje našim kršćanskim životom, a otajstveno upravo po sudjelovanju u euharistijskoj službi. To je temelj našega duhovnog života.
Jedno smo tijelo mi mnogi
I, konačno, veli Pavao: Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi: ta svi smo dionici jednoga kruha. Ova se slika u prijašnjim vremenima mogla, možda, bolje razumjeti: za stolom bi otac ili mati lomili jedan kruh i svakome članu obitelji davali po dio, baš kako je Isus učinio na posljednjoj večeri. To je slika prave naravi euharistije. Po euharistiji mi smo jedno s Kristom, ali smo nužno jedno svi mi koji blagujemo od toga jednoga kruha koji je Krist. I ovo je veoma važno za naše spasenje. Ja se ne mogu spasiti bez svojih bližnjih, bez svoje braće i sestara u vjeri, bez onih s kojima zajedno blagujemo od jednoga kruha. Zato je najveća zapreka euharistiji i našem spasenju upravo razdijeljenost. Posve je oprečan nakani Kristovoj svaki razdor i svaka nesloga, pogotovo među njegovim učenicima i njegovim pričesnicima.
Velika je rana na Tijelu Kristovu svaka zavist, svaki razdor, svako dijeljenje i svako prebrojavanje. Mi jesmo različiti, ali trebamo biti jedinstveni u onome što nam je bitno: a to je da nam je jedan Bog i jedan otkupitelj naš Isus Krist. Ne možemo jedni bez drugih. Poznata je slika Crkve kao lađe. Ni najvještiji mornar ne bi mogao velikim jedrenjakom sam oploviti svijet. I mi smo potrebni jedni drugima, jer, jedno smo tijelo – mi mnogi.
Danas, na svetkovinu Tijela i Krvi Kristove želimo obnoviti upravo tu našu vjeru i naš kršćanski život. Euharistija nam je sveta i temelj našega vjerničkog života. Po njoj se najuže povezujemo s Kristom koji nas spašava i uvodi u vječno zajedništvo s nebeskim Ocem. Međutim, Krist nas ne želi primiti pojedinačno ili izdvojeno. Ona nas prima kao zajednicu, kao svoje živo Tijelo gdje se zauzimamo jedni za druge i gdje jedni druge prihvaćamo onom ljubavlju kojom nas je i Krist ljubio i predao sama sebe za sve nas.
