Utorak, 11 svibnja

Svetkovina Presvetoga Srca Isusova

Srce Isusovo


Svatko je od nas barem nekad pokušao za nekoga učiniti nešto dobro. Možda se ne radi o velikom radu. Možda ste samo trebali porazgovarati s nekim jer ste vidjeli više nego on, htjeli ste mu pomoći. Što ste osjećali kada u tome niste uspjeli otprve? Nastavili ste ili ste odustali? Vjerovatno vam se dogodilo barem nekoliko puta da vas onaj kome ste nešto dobro htjeli uraditi nije htio ni saslušati. Jednostavno vam saopći da to što vi njemu govorite za njega ne važi.

Što čovjek može kad tako nešto doživi? Hoću li mu i dalje govoriti? Pa kad me još jednom odbije? Zar ne da ću se onda okrenuti i poći svojim putem?! Tko bi još mogao nastaviti uzaludan posao? Odakle bih imao snage za takvo nešto? Jedino tko to može jesu majka i otac. Oni se ne mogu umoriti. U svom srcu imaju neugasivi plamen za svoje dijete, kakvo god da je ono. Oni u sebi nose čudo ljubavi. Zapravo, ono nosi njih kroz sve teškoće.

Kad prebiremo po svom životu, možda se ne možemo sjetiti kada je netko nama htio učiniti dobro pa smo ga odbili i on je bio prisiljen odustati. Možda nikada nećemo saznati tko nam je sve htio dobro i radi toga nešto pretrpio… Pa ako se ne možemo sjetiti nikoga i pri tome nismo zaboravni, to ne znači da danas nitko ne ide za nama i ne pokušava nam nešto reći.

Da, baš baš danas ide, kao što je išao jučer i ići će sutra… Ne samo da ide, nego hita u brizi. Isus nam u današnjem Evanđelju (Lk 15, 3-7) kaže da je On onaj koji nas traži…

Prve stranice Svetog pisma, dok govore o Adamu i Evi, pričaju o svakom čovjeku, o svakom od nas. Čak i prvi ljudi, kojima je bilo potpuno jasno da su sebe i sve što vide dobili od Boga, prvom prilikom su prema njemu, svom Ocu, iskazali nepovjerenje i sumnju. Zmija koja se pojavila nije trebala puno govoriti: nakon par sugestivnih riječi, evo čovjek je već sumnjičav prema Bogu. Da, zato mi je rekao da ne diram s ovog stabla da mi se ne bi oči otvorile i da ne postanem kao On. Da! On nešto krije od mene! 

I kad je Bog za čovjeka prestao biti Otac, onda je čovjek čovjeku prestao biti brat i sestra, a Zemlja je sve više počela ličiti paklu! I do danas nije se puno toga promijenilo. Zar ne da smo i danas okruženi neprijateljstvima, podvalama, krađom, otimačinama, zavistima, sumnjičenjima, klevetama, ogovaranjima? O tome koliko smo daleko otišli najbolje govore naši povjerljivi razgovori kada imamo nekog s kime možemo otvoreno o svemu. A još bolje govore činjenica koliko je u porastu upotreba tableta za živce i smirenje, alkohola, droge i raznih drugih načina od kojih čovjek barem privremeno gubi svijest jer mu je ovo čime je okružen preteško za podnositi.

Svojim uskrsnućem Isus je učenicima pokazao ono što o životu i smrti do tada nisu znali, oslobodio ih straha pred smrću i dao im svoga Duha da mogu graditi Crkvu. Nju je Isus želio kao početak novog čovječanstva, da bude kao grad na gori koji će svima svijetliti pravim životom. Mi smo Crkva – imamo li mi nešto između sebe što svijet nema? Dijelimo li između sebe ono što nam je Isus namijenio? Jesmo li zaista zajednica za koju se može reći da je početak novog čovječanstva, ili smo jedan od mnogih skupova ljudi kakvim obiluje i staro čovječanstvo?

I zato današnje Isusove riječi itekako imaju smisla. Vidi on nas jako dobro, jasno mu je gdje se nalazimo i kojim pravcem plovimo. I traži nas. I u riječi Svetog pisma koju slušamo, i u svemu onom dobrom čime nas drugi ljudi susreću i čekaju nećemo li se odazvati i zajedno početi graditi nešto novo. Isus nas traži i tamo gdje ne bismo slutili – u događajima oko nas i onim velikim i onim malima. Oni nas uče, ako ih želimo poslušati, koliko bi sve dobilo novi sjaj kad bi samo jedna kuća u ulici počela živjeti onako kako nas Bog zove. Gledajte samo po svojoj kući hoće li se to i dogoditi…

Njegovo je srce neumorno. Ono kuca na naše srce i onda kad ga ne prepoznajemo. Onda kad osjetimo strahovitu samoću, kao da nas prolazi nekakva jeza i duboka čežnja – to on kuca na naše srce. Mi se i tada pravimo da nam na kraj pameti ne pada da je to on na našim vratima. I posegnemo za tv-om, flašom, netko za špricom droge itd. Ne želimo mu otvoriti vrata jer želimo biti „normalni“ ljudi, „normalni vjernici“.

No, on ne želi biti „normalan“! On nas ljubi i hita tražeći nas. On se nas ne stidi. A mi ga odbijamo jer želimo biti „normalni“ i stoga ostajemo u svom nenormalnom svijetu kukajući, trošeći tablete, flaše, drogu… Grizući jedni druge, rekao bi sv. Pavao!

Njegovo Presveto Srce i dalje će hitati k nama, i kad ga vidimo i kad ga ne poznajemo. Poput pastira nas tražiti, poput prosjaka žeđati našu ljubav. Mogao bi poradi svog ponosa ne ići za nama, no zna da bez Njega mi sebe nikada ne bismo našli.

Ljubav je ta zbog koje ide za nama i trpi, a i mi trpimo jer je odbijamo. Bol dubokog nemira i čežnje njegov su zov u nama, znak da smo njegovi i za njega stvoreni.

S obzirom na ono što je Adam učinio u svom nepovjerenju prema Bogu, ne bi bilo čudo da se netko pobuni što je stvoren iz ljubavi i za ljubav Božju. Čovjek ima pravo biti protiv svega, pa i negirati ljubav. Htjeti živjeti bez nje. Drugo je pitanje što će ostati od čovjeka ako iz njega izbrišemo ljubav?

Stoga hvala Crkvi što imamo svetkovinu Presvetog Srca Isusova, dan kad konačno pred oči stavljamo Njegovu najveću ljubav. Kako je lijepo u nju uranjati. Nalaziti Njega i u Njegovoj ljubavi naći sebe.