Utorak, 27 srpnja

Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove (B) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Isus je jednom rekao: “Nitko nema veće ljubavi od ove – da tko život svoj dade za prijatelje svoje.” I Isus je to učinio. Predao je za nas cijeloga sebe, u žrtvi na križu. Za nas je umro i za nas uskrsnuo. To je njegovo predanje među nama i danas nazočno i djelatno u otajstvu euharistije – svete mise. Otajstvo Kristova predanja i njegova spasenja nazočno je i djelatno u otajstvu njegova Tijela i Krvi. Tu uzvišenu tajnu danas slavimo – svetkovinu njegova Presvetog Tijela i Krvi. Zazovimo na nas Božje milosrđe da budemo dostojni proslaviti ovu veliku tajnu naše vjere.

  • Gospodine, tvoju smrt u vjeri naviještamo. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, tvoje uskrsnuće u ovoj euharistiji slavimo. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, tvoj slavni dolazak iščekujemo. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Iz naših bolnica koji puta znademo čuti vapaj: ispraznile su se zalihe krvi krvne grupe te i te. Jedino što se može učiniti jest – dati dobrovoljno krv. Krv je nenadomjestiva. Za stare je Židove ona bila sveta – ona je značila život i zbog toga je za njih nezamislivo blagovati krv. Danas slavimo svetkovinu Tijelova, ali možda zaboravljamo da je puni naziv ove svetkovine: Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Današnje nam prvo čitanje osobito naglašava upravo krv (Izl 24, 3-8).


Krv Saveza


Najvažniji događaj u životu izabranog naroda svakako jest sklapanje saveza između Boga i naroda u podnožju brda Sinaj. Bog, naime, uzima židovski narod kao svoga saveznika. Bog obećava narodu zaštitu i sigurnost ukoliko taj narod bude njemu vjeran i bude vršio njegove zapovijedi. Taj je ugovor onda valjalo potvrditi i zapečatiti. Narod je obećao da će vršiti sve Božje odredbe. Vidjeli smo što je onda Mojsije učinio. Uzeo je krv žrtvovane životinje i polovicu izlio po žrtveniku, a drugom je polovicom poškropio narod uz riječi: “Ovo je krv Saveza koji je Gospodin s vama uspostavio na temelju svih ovih riječi.”

Kasnije će u životu židovskoga naroda glavna briga svih proroka i učitelja biti upravo vjernost Savezu. Narod je s vremenom shvatio da sve njihove nedaće dolaze upravo od toga što nisu bili vjerni tome savezu u krvi sklopljenom. Jer, kako je već rečeno, krv označava život, a vjerno obdržavanje saveza osigurava život i napredak Božjem narodu.


Krv Kristova – život Kristov


Krv se javlja kao bitna odrednica Kristova spasenja. Ali, ovoga puta nije to krv jaraca i junaca, nego krv Kristova prolivena jednom zauvijek za spasenje svijeta. Tankoćutni evanđelist Luka vidi Kristovu krv čak i prije njegove muke, i to u Maslinskom vrtu: “I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju.”

Na Posljednjoj večeri Isus uzima čašu i govori: “Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva” (Mk 14,12-16.22-26). U toj smo krvi spašeni. Isus govori o svojoj krvi na dvostruk način. Govori prvo o svojoj krvi koja se ima proliti na križu, ali kad za večerom govori o krvi koja se prolijeva, dakle, sada prolijeva, on misli i na gozbu novoga saveza gdje se ostvaruje i uprisutnjuje Kristova smrt i uskrsnuće. Spašeni smo i spašavamo se po Kristovoj prolivenoj krvi – snagom njegova uskrsnuća.


Krv i život naš


Kristova se Krv prolijeva među nama i Tijelo se njegovo predaje među nama dok slavimo ovu euharistiju. Kristovo spasenje po predanju njegova tijela i prolijevanju njegove Krvi djelatno je među nama snagom njegova uskrsnuća djelovanjem Duha Svetoga. I na tome Bog zahvaljujemo posebno danas.

Međutim, krv želi još nešto posebno reći. Krist je predao sebe i prolio svoju krv. I mi smo pozvani davati sebe, žrtvovati sebe. I to nije kao popiti čašu limunade. Jednom jedan političar nije mogao svome narodu ništa drugo obećati osim krvi i suza, jer je takva bila tada njihova stvarnost. Danas nama Bog u Kristu sve daje i sve otvara i sve obećava, ali to nije lišeno nevolja i trpljenja. Ne govori li Isus kako valja da svaki od nas nosi svoj križ? A po križu uvijek teče krv. Krv naše žrtve, našeg samoprijegora, našeg truda i napora.

Tu nam se valja čuvati dviju krajnosti. Ponekad smo možda u napasti da povjerujemo kako Bog u nama sve čini i kako se trebamo samo prepustiti njegovu vodstvu i snazi njegove milosti, kao što su neki u prošlosti prejednostavno shvaćali da je dovoljno samo vjerovati, a da nisu važna čovjekova djela. Gospodin tvrdi upravo suprotno: valja nam nositi svoj križ. Valja nam zajedno s njime ići putem nevolja, patnje i poniženja. Nije li on rekao: “Ako su mene progonili i vas će…”? Isus govori o tome da će njegovi sljedbenici biti proganjani, stavljani na muke… Međutim, u isto vrijeme nas tješi da nam ni vlas s glave neće pasti, nego da će nam se dati posebna snaga i sila Duha.

Druga bi krajnost bila da čovjek misli kako njegovo spasenje ovisi isključivo o njegovu trudu i naporu, o njegovim žrtvama i trapljenjima, o njegovu trudu i naporu. U tom slučaju našoj tjeskobi nikada ne bi bilo kraja.

Naš je put, put Isusa Krista. S njime trpimo, s njime nosimo križ, s njime umiremo, ali s njime bivamo proslavljeni i uzdignuti u božanske visine. Ako danas i jest govor o tijelu koje se predaje i krvi koja se prolijeva, onda je to ipak govor o Tijelu i Krvi Kristovoj. A Krist je proslavljen; on živi i kraljuje u vijeke vjekova.