Svetkovina Svete Marije Bogorodice: Zakonu podložan – homilija
Čitanja: Br 6,22-27; Ps 67,2-3.5-8; Gal 4,4-7; Lk 2,16-21
Razmišljanje uz drugo čitanje
Često se u posmrtnim govorima naglašava kako je pokojnik bio beskompromisan borac za neku vrijednu stvar. Neki će, naprotiv, ustvrditi da je slijepa vjernost načelima znak uskoće i primitivizma. A što reći za Isusa? Poslanica Galaćanima za Isusa veli da je bio „zakonu podložan, da podložnike Zakona otkupi“. I stvarno. Isus je obdržavao ondašnje vjerske i građanske propise. Obrezan je osmoga dana. Od svoje dvanaeste godine hodočastio je u Jeruzalem slaviti Pashu. Pohađao je hram. Dao se i krstiti od Ivana kao i ostali grešnici. Zacijelo se pridržavao židovskih propisa o čistim i nečistim jelima. Odlazio je subotom u sinagogu. Istina, Isus je uvijek stavljao ljubav prema čovjeku iznad slijepog obdržavanja zakona, ali u redovitom slučaju nije odbacivao zakone i propise. Zabilježeno je da je dao platiti porez. Zar je stvarno Isus – koji je kao Božji Sin bio iznad svega toga – trebao obdržavati sve te propise? Zašto se spuštao na razinu običnih i grešnih ljudi?
Prvo, Isus nije bio revolucionar boljševičkog tipa, koji bi sve rušio da bi nešto novoga sagradio. Isus nije htio ništa nasilno izmijeniti. Nije htio preuranjeno rušiti stare zasade. On je došao donijeti promjene u čovjekovoj duši, došao je proglasiti i dovesti Božje kraljevstvo u srca ljudi. Htio je da Kraljevstvo zaživi u čovjeku, a onda će izvanjske promjene same doći. Samo isuviše mladi ljudi (i opasni revolucionari) misle da će izvanjskim i nasilnim promjenama postići promjenu ljudskih duša. Isus je, naprotiv, mirno vršio starozavjetne uredbe unoseći u svoje propovijedanje ono što je bitno. Konačno, sam je rekao: „Nisam došao dokinuti Zakon, nego nadopuniti.“
Što da mi kažemo? Potrebno je imati poštovanja prema institucijama iako one – po definiciji – nikad ne mogu biti savršene. Opasno je i razarajući stavljati sebe iznad svih i iznad svega govoreći: „Drugo sam ja!“, ili još strašnije: „Znaš li ti tko sam ja?“ Tko želi mijenjati svijet, društvo ili, možda, Crkvu, treba uvijek početi od sebe. Veliki ljudi uvijek imaju poštovanja prema tradiciji, poštuju savjest i izbor svakoga čovjeka, znajući da će najviše pridonijeti i društvu i Crkvi time što će – koliko je to god to više moguće – biti sol zemlje i svjetlost svijeta. To je ona njihova „mala kap“. Takvi su bili i Leopold Mandić i Alojzije Stepinac, takvi su bili toliki veliki, a ipak samozatajni ljudi iz naše povijesti. Od takvih ljudi i danas živimo. Svatko od nas može isto tako dati svoj doprinos. Sigurno je da te snage imamo u sebi.
