»Jaram je moj sladak i breme moje lako.« (Mt 11,30)

Svetkovina Svetog Petra i Pavla – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Danas jednom svetkovinom slavimo dvojicu prvaka apostolskih Petra i Pavla koji su na poseban način uzidani u temelje Rimske Crkve. Slijedili su Krista svaki na svoj način. Iako su im se životni putovi razlikovali, ipak su na slavan način – mučeničkom smrću zapečatili svoju apostolsku službu, prema onoj Isusovoj da nema veće ljubavi od one da tko položi život svoj za svoje prijatelje. I mi bismo htjeli svojim životom svjedočiti svoje kršćansko opredjeljenje. Zato ćemo zazvati na nas Božje milosrđe da bismo bili dostojni ovih svetih otajstava.

  • Gospodine, ti si svetoga Petra pozvao da te slijedi i postavio ga na čelo Dvanaestorice apostola. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si Pavla, progonitelja Crkve pozvao da bude posuda izabrana za naviještanje evanđelja među poganima. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti svakog pojedinog od nas pozivaš da te vjerno poput svetih apostola slijedimo u svom životnom pozivu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Od samih se početaka svetkovina svetoga Petra i svetoga Pavla slavila istoga dana. Tako nam nekako izgleda razumljivo i normalno tu dvojicu gledati zajedno, da nam se može učiniti da su oni zapravo veoma slični. Međutim, upravo na njihovu primjeru Gospodin nam pokazuje kako se ljudi, među sobom veoma različiti, mogu pozvati u istu službu te, svaki na svoj način, pronositi slavu Božjega kraljevstva. Upravo se na njima, na Petru i Pavlu, očituje ona Pavlova tvrdnja da su različiti dari, ali isti Duh.


Petar


Petar je bio ribar. Uz dužno poštovanje, u ono vrijeme za to nije bilo potrebno nikakvo školovanje. Dakle, Petar je bio siromašan čovjek bez nekog posebnog obrazovanja. Petar je, nadalje, bio Galilejac, domaći Židov, ali iz zanemarene i prezrene pokrajine – Galileje. Kao čovjek, Petar je bio Isusu odan. Volio ga je iznad svega. Bio je u onom uskom krugu trojice učenika koje je Isus odvajao u nekim važnim trenucima. Bili su to on, Šimun Petar, zatim Ivan i Jakov. Prisjetimo se. Kada se trebao na gori preobraziti, uzeo je njih trojicu kao svjedoke. Isto tako je njih trojicu izdvojio u trenucima svoje tjeskobne samrtne borbe u Maslinskom vrtu. Međutim, u isto je vrijeme Petar bio i nestalne naravi, sklon hvalisanju. Znamo, uoči Kristove muke junačio se kako će on ostati uz njega, makar ga svi drugi napustili. Isto je tako “junački” trgnuo mač na slugu velikog svećenika, ali je uskoro pobjegao kao i svi ostali, da bi u dvorištu velikoga svećenika svoga Učitelja tri puta zatajio. Nakon silaska Duha Svetoga Petar se pokazao hrabrim i odlučnim, pokazao se prvakom apostolskim, ali je ipak i nakon tih događaja zabilježena jedna njegova slabost i propust. Jedanput se tako, izvješćuje Poslanica Galaćanima, pred kršćanima iz židovstva pretvarao da poštuje židovske propise o čistim i nečistim jelima, dok je neposredno prije toga s kršćanima nežidovima blagovao hranu koja je Židovima bila zabranjena. Upravo je bio Pavao koji ga je javno pred svima zbog toga ukorio. Međutim, ipak, vođen Duhom Svetim, Petar je u Rimu hrabro naviještao evanđelje, on, koji zasigurno i nije baš bio vješt u grčkom jeziku, ali koji je svojom jednostavnošću hrabro svjedočio Božju snagu unatoč vlastitoj slabosti. Tumači Svetoga pisma primjećuju kako je u Markovu evanđelju – koje je velikim dijelom nastalo na osnovu Petrova propovijedanja – puno toga zapisano upravo o Petrovim slabostima. Dakle, ako je bio slab, nije se stidio to priznati, jer je znao da je Krist njegova snaga.


Pavao


Pavao je dolazio iz iseljeništva, i bio je, za razliku od Petra, veoma obrazovan čovjek. Govorio je grčki, hebrejski i aramejski. Školovao se u Jeruzalemu u poznatoj i priznatoj školi učitelja Gamaliela. Kao svaki pravi farizej, Pavao je izučio jedan obrt – bio je šatoraš, dakle, samostalan obrtnik koji se onda mogao posvetiti i proučavanju i naučavanju Zakona. Pavao je bio veoma čvrsta i odlučna značaja. Kad je bio u nešto uvjeren, slijedio je to svim svojim srcem i svom odlučnošću, nepokolebljivo. Bio je i naprasite naravi. Nije trpio drugačija mišljenja. Tako je “prerevno odan otačkim predajama” progonio kršćane i okovane ih bacao u tamnice. On je sudjelovao i u ubojstvu prvoga mučenika Stjepana. Bio je uvjeren da su kršćani opasnost za židovstvo i zato ih je htio svim sredstvima iskorijeniti. I gle, dogodilo se čudo. Pred Damaskom je Pavao imao nebesko viđenje: Krist ga je pozvao da prestane progoniti kršćane i da se obrati. Nakon trodnevnog posta Pavao se krstio i odmah sa svim žarom počeo propovijedati da je Isus Krist. Da ne bi odmah izgubio glavu, kršćani su ga sklonili i otpravili u njegov rodni grad, da bi ga tek nakon nekih osam godina pozvali da im se pridruži u naučavanju u mladoj kršćanskoj zajednici u Antiohiji. Tamo su na njega nešto kasnije položili ruke i on je krenuo kao apostol – putujući misionar među pogane po Maloj Aziji, kasnije po Grčkoj, sve do Rima. I tada je Pavao pokazivao svoju “tešku” narav, kada se razišao sa svojim suradnicima. No, očito je da je Pavao imao dvije divne osobine. Bio je učen i on je – slobodno se može reći – položio temelje kršćanske nauke i teologije. No iznad svega, Pavao je bio sav za Krista i u Kristu, tako da je mirno mogao zapisati: “Ne živim više ja – nego u meni živi Krist”.


Petar i Pavao – uzori naše vjere


Petar i Pavao su bili tako različiti, a ipak u bitnome jedinstveni. Svaki je naime nosio za sobom svoj odgoj i svoju narav, ali im je bila jedinstvena velika ljubav prema Kristu. Konačno, obojica su položili život za njega: Petar na križu, a Pavao pod mačem.

Zanimljivo je također primijetiti kako je Gospodin baš Petra izabrao za prvaka, čovjeka koji nije u odlučujućim trenucima pokazivao hrabrost i odlučnost. Očito je Gospodin htio pokazati i dokazati da Petrova snaga i njegovo dostojanstvo ne dolazi od njega, Petra, nego od Boga koji po svome Duhu daje kome i koliko hoće. Štoviše, upravo je Petar – svjestan svojih ljudskih slabosti – kao poglavar mogao imati razumijevanja i ljubavi za druge koji su također imali svojih slabosti.


A mi? Kako se mi u svemu tome možemo vidjeti?


Jednostavno. Nema među nama nikoga koji ne bi mogao Gospodina slijediti upravo takav kakav jest, sa svojim podrijetlom, sa svojom naobrazbom, sa svojom naravi, sa svojim životnim nasljeđem. Nema niti jedne životne okolnosti ili stvarnosti koja bi po sebi bila pogodnija da čovjek nasljeduje Gospodina. Nekad se možda mislilo da je u posebnoj prednosti svećenstvo ili redovnici, oni koji su vjerski bolje poučeni, oni koji su mučenici, oni koji su proganjani…

Upravo na primjeru Petra i Pavla vidimo kako Duh Božji djeluje u najrazličitijim prilikama i opet dovodi do jednoga cilja – ljubavi prema Bogu u predanju samoga sebe. Tako nas i Drugi vatikanski sabor govoreći o laicima poučava: Sva njihova (laička) djela, molitve i apostolski pothvati, bračni i obiteljski život, svagdanji rad, odmor duha i tijela, ako se vrše u Duhu, dapače i tegobe života, ako se strpljivo podnose, postaju duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu koje se u služenju Euharistije pobožno prinose Ocu s prinosom Gospodinova Tijela (LG 34).

Zato doista nema potrebe žuditi za nekim velikim stvarima. Ljubav je dosjetljiva. U svom svagdašnjem poslu, u svom zvanju i u svom staležu čovjek može radosno služiti Bogu i ljubiti bližnjega, slijedeći svoj vlastiti put koji je Bog zacrtao u srcu svakoga od nas. Neka nas Bog podrži u toj vjernosti i jednostavnosti.