Štovanje mučenika općenito
U svom izvanjskom obliku štovanje je mučenika u prva kršćanska vremena bilo jedan oblik štovanja pokojnika. U starom se Rimu rodbina pokojnika okupljala oko groba na njegov rođendan. Tom prigodom bi prinosili žrtve ljevanice i upriličili bi spomen-blagovanje. Na sličan su se način i kršćani okupljali oko grobova svojih pokojnika, gdje bi, umjesto poganskih žrtava, često znali slaviti euharistiju.
U osobitoj su časti bili mučenici. Martyros (mučenik) znači zapravo svjedok. Prvi je svjedok bio Krist, “svjedok vjerni” (Otk 1,5), a kršćanin koji svjedoči svoju vjeru u Krista sve do žrtvovanja vlastitog života, svjedoči vrhovno gospodstvo Kristovo. Mučenik je jedno s raspetim i uskrslim Kristom, on u sebi utjelovljuje Kristovo vazmeno otajstvo (poslušan sve do smrti te zato i proslavljen!), Krist se ponovno proslavlja u njemu. Zato su prve kršćanske zajednice u osobitoj časti držale svoje mučenike, a njihove su spomendane slavili ne na njihove rođendane, nego na dan njihova mučeništva, koji je njihov pravi rođendan (dies natalis), ulazak u slavu uskrslog Krista.
Svetkovina Sv. Petra i Pavla
Petar i Pavao su bili ne samo rimski mučenici, nego i apostolski prvaci, uzidani u temelje rimske Crkve, te su stoga bili osobito čašćeni. Rimska ih je Crkva oduvijek slavila istoga dana, 29. lipnja, o čemu imamo prvo svjedočanstvo već iz sredine III. st. Uskoro se ova svetkovina u Rimu slavila na tri postaje: u vatikanskoj bazilici Sv. Petra, u katakombama na Via Appia (Memoria Apostolorum, danas bazilika Sv. Sebastijana), te u bazilici Sv. Pavla na Ostijskoj cesti.
Prva je postaja, dakle, bila u konstantinovoj bazilici sagrađenoj 326. na Vatikanskom brdu nad grobom sv. Petra, a u blizini mjesta njegova mučeništva. Ova je bazilika bila osobito ugledna: tu su bile Petrove kosti, tu su se slavila sva ređenja, tu su pape bili sahranjivani. Prema jednom dokumentu iz XII. st. papa bi se 28. lipnja poslije podne uputio iz Laterana u baziliku Sv. Petra gdje bi s klerom molio večernju. U ponoć bi započinjalo bdijenje: čitalo bi se tri psalma i devet čitanja, a papa bi držao homiliju. U zoru bi se pjevale pohvale, a zatim bi slijedila svečana papinska misa.
Druga je postaja bila na Via Appia, uz katakombe u Basilica Apostolorum (kasnije prozvana bazilika Sv. Sebastijana). Zašto baš tamo? Po svojoj su prilici u te katakombe 258. privremeno prenesene kosti Petra i Pavla, da bi se sačuvale od obečašćenja u vrijem Valerijanova progonstva. Prijenos kostiju se zbio upravo 29. lipnja te godine, pa je tako taj dan postao dan slavlja za čitav kršćanski Rim. Drugi vjeruju da je tu bio domus Petri, pa su se vjernici tu okupljali kada im je to bilo onemogućeno na njegovu grobu. Sigurno je, međutim, da je uz te katakombe vezana vrlo živa pobožnost prema Petru i Pavlu. Godine 1915. pronađen je tamo jedan zid s grafitima koji su zazivali Petra i Pavla, npr. „Petre et Paule, petite pro Victore; Paule et Petre, in mente habete Sozomenum“. Ova se druga postaja obdržavala samo do V. st.
Treća je postaja bila u bazilici Sv. Pavla na Ostijskoj cesti, mjestu njegova mučeništva. Odmah nakon bogoslužja u bazilici Sv. Petra papa bi požurio u baziliku Sv. Pavla, gdje je ponovno slavio misu. Petar i Pavao su bili u jednakoj časti kao osnivači rimske Crkve, bili su poput “dva oka u jednom tijelu”, “dva ključa spasenja” (Petrova hijerarhijska i Pavlova učiteljska uloga). Njihov je blagdan bio dies bifestus. Međutim, takav način slavlja je očigledno bio za papu prenaporan, pa je od XII. st. papa tek navečer 29. lipnja odlazio u baziliku Sv. Pavla gdje bi praktički ponovio bogoslužje koje je imao u bazilici Sv. Petra: bdijenje, jutarnju i zatim svečanu misu. Tako se ovaj blagdan u papinskoj liturgiji slavio dva dana.
Ova se svetkovina već od IV. st. slavila u Italiji i Africi. U dosadašnjem (tridentskom) misalu bila je misa bdijenja, danja misa, zavjetna misa sv. Petra, te 30. lipnja misa In commemoratione S. Pauli. Novi misal također donosi misu bdijenja i danju misu. Za zavjetnu se misu uzima misa bdijenja, a dokinuta je misa In commemoratione S. Pauli. Tako je vraćena jedinstvenost ove svetkovine. Čitanja su preuzeta iz dosadašnjeg misala, samo što su dodana dva čitanja iz poslanica Galaćanima i Prve Timoteju. Evanđelja su posvema “petrovska”: u misi bdijenja donosi izjavu Petrovu da ljubi Isusa više nego ostali, a u danjoj misi ispovijesti Petrovu o Kristovu božanstvu i izjavu Kristovu o Petrovu prvenstvu.
Zaključimo na koncu: slaveći svetkovinu apostolskih prvaka, od kojih je “primila početke vjere i bogoslužja” (zborna molitva), Crkva slavi svoju životnu povezanost s Isusom Kristom, zaglavnim kamenom čitave građevine-Crkve.