Sveto pismo u životu kršćana

Uvod

Osim redovitoga sudjelovanja na euharistijskom slavlju, moglo bi se reći da još tri stupa čine kralježnicu kršćanskoga života: svakodnevna molitva, svakodnevno čitanje Svetoga pisma i svakodnevno nastojanje oko izvršavanja Božjih i crkvenih zapovijedi. Ili drukčije rečeno, ukoliko oni nekome ne čine bitan dio kršćanskoga života, teško se može očekivati napredovanje u vjeri i napredovanje u razumijevanju Božje volje. Istina je kako je poznata krilatica kako se može biti dobar vjernik ako se uopće ni ne ide u crkvu, međutim isto je tako jasno, a to će svatko u dubini svoje duše priznati, kako je to puko opravdavanje za nemar i nehaj. U tom slučaju netko može biti dobar čovjek, ali ne i dobar vjernik. Štoviše, osim redovitoga sudjelovanja na svetoj misi, od svakoga se vjernika očekuje, ako mu je stalo do napredovanja u kršćanskom životu, da svoj život što više pretvara u molitvenu zahvalu Bogu za djelo otkupljenja, te da se pri tome posebno nadahnjuje na Božjoj riječi i naučavanju Crkve.

Stoga bi Sveto pismo trebalo svakom vjerniku svakodnevno biti u rukama, jer čitajući ga prije svega stječemo poniznost, razumijevamo Božju ljubav i razvijamo zahvalnost, te na temelju tih uzvišenih spoznaja želimo i oblikovati svoj život u skladu s Božjom voljom. Nažalost, prosječan je katolik daleko od tih ideala, i iako većina kućanstava ima Sveto pismo, ili barem Novi zavjet, oni se, načelno gledano, slabo uzimaju u ruke i vrlo rijetko čitaju, a još rjeđe se nad njima meditira, proučava i pokušava razumjeti Božja poruka ljudima.

Sveto pismo i čovjekova životna traženja

Ljepota Svetoga pisma vidljiva je i kroz činjenicu da se u njemu mogu pronaći odgovori na sva životna ljudska pitanja i traženja, odnosno da onaj tko redovito čita Sveto pismo postupno bolje razumije sebe i svrhu svoga života, bolje razumije druge oko sebe i značenje potrebe brige za bližnjega, bolje razumije smisao postojanja obitelji kao zajednice u kojoj se konkretizira Božja ljubav, bolje razumije značenje Crkve kao Kristove zaručnice i sakramenta sveopćega spasenja, bolje razumije značenje društva kao mjesta uprisutnjenja kraljevstva Božjega na zemlji, itd.

Drugim riječima, Božja riječ nas mijenja i otvara poticajima Duha Svetoga, kako bismo sve više i više svoju volju podređivali Božjoj, a svoje talente, kao beskorisni sluge koji su učinili samo ono što su bili dužni učiniti, darovali drugima na korist, a Bogu na slavu.

Načini čitanja Svetoga pisma

Kao takvo, Sveto pismo se može čitati na nekoliko načina. Osim slušanja Božje riječi na svetoj misi, a što po sebi nije malo, dobro je svakodnevno odvojiti vremena i za osobno čitanje, u vremenu dana kada si možemo omogućiti sabranost i bolju otvorenost za osluškivanje Božje volje.

Dobar je tako i način čitanja koji bi krenuo redom, od prvog poglavlja Knjige Postanka do zadnjeg poglavlja Knjige Otkrivenja, na način da se npr. svaki dan pročita jedno ili više poglavlja, a jednako je tako dobar i način koji bi išao za otvaranjem nasumce svetopisamskim tekstova i razmatranja nad njima. Posebice bi u tom smislu moglo biti vrijedno čitanje liturgije dana. Ukoliko bi se jednom, drugom ili trećem načinu čitanja Svetoga pisma pridodalo i čitanje tumačenja (a njega pronalazimo već i u uvodima i bilješkama pojedinih izdanja Svetoga pisma i Novoga zavjeta), te razmatranja nad tim tekstovima, zasigurno bismo uskoro osjetili željeno napredovanje u vjeri i bolje razumijevanje Božje volje.

Lectio divina

Naročito još valja istaknuti dva u Crkvi uvriježena čitanja Svetoga pisma, a to su lectio divina, odnosno božansko čitanje, te molitva Časoslova. Oba oblika predstavljaju molitveno čitanje Svetoga pisma i vježbanje u slušanju Božje riječi. Da bi se čitalo Sveto pismo na način lectio divinae, potrebno je prije samoga čitanja oraspoložiti dušu, osigurati si prikladno mjesto i prikladno vrijeme, a samo takvo božansko čitanje ima nekoliko stupnjeva: od najprije što sabranijeg čitanja (lectio), preko razmatranja nad pročitanim odlomkom (meditatio), zatim molitve koja dolazi kao sponatana zahvala Bogu i pohvala njegovim divnim djelima (oratio), te još snažnijeg uranjanja u spoznata otajstva (contemplatio), a sve s ciljem da se na temelju pročitanoga probudi želja da i sami činimo dobro (actio).

Časoslov

Časoslov je posebna molitva Crkve podijeljena po dijelovima dana (na časove), koji imaju obvezu moliti svećenici i redovnici, ali preporučuje se i svim drugim vjernicima. Molitva Časoslova sabrana je u više crkvenih knjiga (ovisno o izdanju), a podijeljen je prema liturgijskoj godini. U njemu se nalaze himni, psalmi sa svojim antifonama (redcima koji se ponavljaju), raspoređeni svetopisamski tekstovi, tekstovi crkvenih otaca, sabora i drugih crkvenih dokumenata, posebni hvalospjevi, molbenica, molitva Očenaš, te zaključne molitve. Časoslov se može moliti zajednički i osobno, a podijeljen je u 7 časova, koji se načelno mole raspoređeni svaka tri sata: Služba čitanja u 3 sata, Jutarnja u 6 sati, Srednji čas je podijeljen na tri dijela pa se Treći čas moli u 9 sati, Šesti u 12, a Deveti u 15 sati, dok se Večernja moli u 18, a Povečerje u 21 sat. Ta je rasporedba načelna i neki se dijelovi mogu spojiti (npr. Služba čitanja s Jutarnjom ili se može moliti tijekom dana), a neki izostaviti (može se moliti jedan, a ne sva tri dijela Srednjeg časa). Vjernicima laicima se preporučuje barem molitve Jutarnje i Večernje, a s obzirom na tu preporuku postoji i poseban Časoslov naroda Božjega namijenjen njima.

Zaključak

Svaki oblik čitanja Svetoga pisma je hvalevrijedan i valja ga poticati, a dobro je imati u vidu i različite navedene oblike čitanja koje nam Crkva preporučuje, jer im je cilj da nam hrane dušu, pomažu u napredovanju u vjeri, boljem razumijevanju Božje volje i iskrenom zahvaljivanju na svemu. Zato bi Sveto pismo svakom vjerniku trebalo biti stalni pratilac i neizostavna svakodnevna duhovna hrana.

Uz temu “Sveto pismo u životu kršćana”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 1. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga: