Svetopisamski govor o Bogu

Uvod

Za Sveto Pismo kažemo da je knjiga za sva vremena, da nam Bog kroz nju progovara i osvjetljava nam svaku životnu situaciju. Ono je za nas zato prije svega Božja riječ, ali je istovremeno i ljudska, jer se Bog poslužio konkretnim ljudima koji su je, nadahnuti Duhom Svetim, napisali i oblikovali. Stoga nije lako razumjeti i tumačiti Sveto Pismo, jer je važno puno toga znati, od semitskog načina razmišljanja do povremenog slikovitog i simboličnog govora. Potrebno je dobro poznavati i povijest, biblijsku arheologiju, geografiju, književnost, a o dobrom poznavanju teološke znanosti ne treba ni govoriti. Posebno treba razlikovati pristup Starom Zavjetu, a posebno Novom.

Stari Zavjet kao „priprava i slika“ Novoga Zavjeta

Kažemo da je Stari Zavjet praeparatio et figura Novoga Zavjeta, odnosno da je njegova priprava i slika. Drugim riječima, sve što je napisano u Starom Zavjetu napisano je zato da osvjetljava Novi zavjet i otajstvo Kristova utjelovljenja, po kojemu nam otkriva Oca. U tom svjetlu možemo govoriti i o višestrukom smislu Svetoga Pisma.

Višestruki smisao Svetoga Pisma

Temeljno razlikujemo dva smisla Svetoga Pisma: doslovni i duhovni. Doslovni smisao se odnosi na znanstveno tumačenje biblijskih tekstova, a time se bave učenjaci koji se zovu egzegete, te duhovni smisao, koji se odnosi na preneseno značenje, odnosno na onu duhovnu poruku po kojoj nam Bog progovara i danas. Pojam egzegeza dolazi od grč. eksḗgēsis, što znači vođenje, razlaganje. Riječ je općenito o kritičkom tumačenju različitih tekstova, a posebno svetopisamskih.

Duhovni se smisao dijeli na tri dijela, a to su:

  • alegorijski smisao, odnosno onaj koji nas uči što trebamo vjerovati; prema njemu, svi se događaji u Starom Zavjetu tumače u odnosu na Isusa Krista;
  • moralni smisao, koji nas uči što trebamo činiti, odnosno svi su događaji napisani s ciljem da nas potaknu da popravimo život i da se učvrstimo u ispravnom moralnom djelovanju; te
  • anagogički smisao, koji nas uči kamo trebamo težiti; sve što piše u Svetom pismu nije pouka samo za ovozemaljski život, nego nas uvijek usmjerava da se nadamo vječnom.

Duhovni smisao na primjeru Noe i potopa

S obzirom da alegorijski smisao podrazumijeva tumačenje događaja u odnosu na Isusa Krista, starozavjetni tekst o Noi i potopu shematski se može prikazati ovako:

Iz pokazane sheme uočljivo je da se Noa gleda kao prototip Isusa Krista, a sve što se zbivalo oko potopa slika je i nagovještaj onih milosti koje su nam darovane u Očevom Jedinorođencu.

Moralni nam smisao stavlja Nou za uzor koji valja slijediti. Tako, kao što je Noa povjerovao Bogu da će biti potop iako se to zdravom razumu nije činilo mudrim, tako smo i mi pozvani vjerovati Bogu u svemu.

Anagogički nas pak smisao usmjerava da se nadamo vječnom životu, a po uzoru na strpljivog Nou koji je nakon dugog vremena pod vodom ipak dočekao povlačenje voda i nastanak novoga života.

Na temelju sve tri podjele unutar duhovnoga smisla zaključujemo da nije dovoljno samo znanstveno istraživati svetopisamske tekstove, nego je važno i istraživati njegov duhovni smisao, kako bi nam bio snažniji oslonac i putokaz u životu.

Središnje teme Svetoga Pisma

Osim navedenoga, za razumijevanje Svetoga Pisma potrebno je poznavati i njegove središnje teme. Tako se kao glavne teme Staroga Zavjeta mogu izdvojiti izabranje židovskoga naroda, sklapanje Saveza s Noom, Abrahamom i posebno Mojsijem, dobivanje Zakona kao ugovorne obveze između Židova i Boga, iščekivanje Mesije, itd. U Novom Zavjetu središnje su teme Isusovo utjelovljenje, njegov navještaj kraljevstva Božjega, Kristova muka, smrt i uskrsnuće, širenje Evanđelja, itd. Poznavanje i izdvajanje tih glavnih tema pomaže nam razumjeti i širi kontekst Svetoga Pisma.

Božje ime kao znak Božje svetosti

Među važne svetopisamske teme spada i razumijevanje Božjega imena. Bog se, naime, objavio Mojsiju kao Jahve, Onaj koji jest, onaj koji se brine za svoj narod i proviđa njihove putove. Stoga je i razumljivo da će se u Starom Zavjetu Bog najčešće nazivati upravo imenom Jahve (hebr. JHVH).

Međutim, koliko su Židovi držali do Božje svetosti i strahopoštovanja, vidi se iz činjenice da su uvijek izbjegavali izgovarati ime Jahve, nego su umjesto njega čitali Adonaj, što bi u prijevodu značilo Gospodin. Također, poneki ga tekstovi nazivaju Elohim (hebr. eloah – Bog, božanstvo), Bog Sabaot, Svevišnji i drugim nazivima.

Osim što je hebrejsko pismo posebno u odnosu na mnoge druge po tome što se piše s desna na lijevo, posebno je bilo i po tome što su se pisali samo suglasnici, dok su se samoglasnici pamtili. Tako se Božje ime pisalo tetragramom (znakom od četiri slova) – JHVH. Tek se u 7. st. počinju javljati posebni židovski učenjaci poznati pod nazivom masoreti, koji su izmislili sustav pisanja samoglasnika u obliku točkica i crtica.

U Katoličkoj Crkvi 3. siječnja slavi se blagdan Presvetoga Imena Isusova. Isusovo ime se obično prikazuje monogramom IHS, koji čini prva tri slova imena Isus onako kako se pišu grčkim velikim slovima – IHΣ(OYΣ) – čit. Jes(us), a neki će to tumačiti i kao prijevod latinske sintagme: Jesus Hominum Salvator, što bi značilo: Isus Spasitelj ljudi.

Isus otkriva milosrdnog Oca

Koliko god Židovi bili izabrani narod, koliko god im se Bog objavljivao po ocima i prorocima, ipak nisu u biti upoznali Boga. Njega nam je objavio Krist, koji kaže da su Otac i On jedno. Njega je Krist oslovljavao s Abba, što bi se moglo prevesti kao dječje tepanje ocu: Tatice! I nas je pozvao da se s istom prisnošću obraćamo Bogu, jer je on naš milosrdan Otac koji nas toliko ljubi da je čak predao i svoga ljubljenoga Sina za otpuštenje naših grijeha.

Isusove prispodobe o milosrdnom Ocu

Posebno nam je Isus pokazao Boga kao milosrdnoga Oca u prispodobama, a u tom svjetlu napose kroz tri:

  • prispodoba o izgubljenoj i nađenoj ovci (Lk 15, 1-7)
  • prispodoba o izgubljenoj drahmi (Lk 15, 8-10)
  • prispodoba o dobrom Ocu i izgubljenom sinu (Lk 15, 11-32).

Svim trima prispodobama zajednička je radost koju pokazuje Otac kad se vrati grešnik s krivog puta. Milosrđe koje se u njima očituje pokazuje nam da je Bog nježan i milostiv, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv, a upravo nas Krist poziva otkriti takvu i toliku Božju ljubav i poradi toga uvijek se truditi živjeti u Božjoj milosti.

Uz temu “Biblijski govor o Bogu”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 1. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:

Iz iste rubrike

Nastavni materijali za Vjeronauk – 1. razred SŠ

Nastavni materijali za Vjeronauk – 1. razred SŠ

Nastavni materijali za Vjeronauk – 2. razred SŠ

Nastavni materijali za Vjeronauk – 2. razred SŠ

Nastavni materijali za Vjeronauk – 3. razred SŠ

Nastavni materijali za Vjeronauk – 3. razred SŠ