»Jaram je moj sladak i breme moje lako.« (Mt 11,30)

Svetopisamsko tumačenje stvaranja svijeta i čovjeka


Uvod


Mi ispovijedamo svoju vjeru u Stvoritelja ovim riječima: “Vjerujem u Boga Oca, Stvoritelja neba i zemlje…” Pri tome vjernik cijeni znanstvena dostignuća koja pokušavaju objasniti na koji je način nastao cjelokupan Svemir i sve što postoji, ali temeljna je istina ispovijest vjere u postojanje Boga koji je uzrok i počelo svega što postoji. O tome nam posebno govori Sveto pismo na svojim prvim stranicama, u početnim poglavljima Knjige Postanka. Te stranice pokazuju kako Sveto pismo pitanju stvaranja prilazi iz sasvim drukčije perspektive od prirodoznanstvenih tumačenja, odnosno za vjeru su u svemu tome važnija ona pitanja na koja znanost nikada neće moći odgovoriti, a to su ona koja se vezuju uz srž Božjeg postojanja i njegove biti, iz koje čovjek crpi razumijevanje uzročnosti vlastitoga postojanja i postojanja cjelokupnoga svijeta. Zato je važno znati što o stvaranju govori Sveto pismo i što o njemu naučava Crkva.


Djelo Božjeg stvaranja svijeta u kontekstu prapovijesti


Sveto pismo odmah na početku, u Knjizi Postanka, govori o stvaranju svijeta i čovjeka. Pri tome postoje dva izvještaja, od kojih prvi stavlja naglasak na stvaranje svijeta i kao krunu svega govori o stvaranju čovjeka, dok drugi opet za polazište uzima stvaranje svijeta, a naglasak stavlja na stvaranje čovjeka. Ti tekstovi, zajedno s ostalim dijelovima prvih 11 poglavlja Knjige Postanka, čine biblijsku prapovijest, odnosno govore o onim temama koje ne treba čitati kao povijest, nego na način da se kroz takve mitove i simboličan govor žele osvijetliti najdublje tajne čovjekova postojanja i njegova odnosa prema Bogu. U okvir tih prvih 11 poglavlja Knjige Postanka ulaze opisi stvaranja svijeta kroz šest dana, stvaranje Adama i Eve i njihov grijeh, prvo bratoubojstvo prikazano u slici kako Kajin ubija Abela, slika općeg potopa kroz mit o Noi i arci, te događaj pobrkanih jezika u slici Babilonske kule. Riječ je o mitovima u kojima veliku ulogu igra simboličan i metaforičan govor, pa je stoga važno razumjeti kontekst u kojem su oni nastali.

Petoknjižje, tj. prvih pet knjiga u Svetom pismu, nije napisao jedan autor, nego su ga pisali mnogi, u različitim povijesnim vremenima i okolnostima. S obzirom na to, a da bi se lakše mogli vremenski odrediti i lakše protumačiti pojedini tekstovi unutar prapovijesti, valja razlikovati četiri tradicije ili predaje, odnosno četiri temeljna različita pristupa u pisanju. To su jahvistička, elohistička, deuteronomistička i svećenička predaja, već prema tome na što se stavlja naglasak. Jahvističku tako predaju karakteriziraju tekstovi u kojima se Bog naziva Jahve, a puni su antropomorfizama, tj. Boga prikazuju s nekim osobinama čovjeka, kako bi na takav način istaknuli Božju bliskost s ljudima. Riječ je o tekstovima koji su nastali oko 10. st. pr. Kr. Elohistička predaja Boga obično naziva imenom Elohim, a naglašava unutrašnje predanje Bogu. Nastala je u 8. st. pr. Kr., prije pada Samarije 721. god. pr. Kr. Deuteronomistička predaja prevladava u Ponovljenom zakonu, a naglašava važnost vjernosti Zakonu i Savezu, kao i jednakost svih ljudi. Nastala je nakon pada Samarije. Svećenička predaja je nastala otprilike u isto vrijeme kao i deuteronomistička, a riječ je o tekstovima koji se pripusuju svećenicima iz Levijeva plemena, a koji svojim pisanjem naglašavaju važnost bogoštovlja i ljepotu davanja hvale Bogu. 

S obzirom na same izvještaje o stvaranju, također valja uočiti tko ih je napisao, kada ih je napisao, zašto ih je napisao itd., jer o tome ovisi i pravilno razumijevanje Božje riječi izrečene kroz te slike.


Prvi izvještaj o stvaranju (Post 1,1-2,4)


Prvi izvještaj o stvaranju zapisan je u Post 1,1-2,4, a nastao je u 5. st. pr. Kr., nakon iskustva babilonskog sužanjstva. Napisao ga je svećenik (levit), odnosno taj tekst pripada svećeničkoj predaji. Kao takav on naglašava važnost bogoštovlja. Uz to, s obzirom da su prije nastanka toga izvještaja Židovi bili u progonstvu i nisu imali svoga hrama niti su smjeli slaviti Boga kako su to činili u svojoj domovini, a to su zaslužili zbog svojih grijeha, pisac želi naglasiti koliko je važno uvijek izražavati Bogu zahvalu na svemu, pridržavati se Božjih zapovijedi, a posebno ispravno obdržavati subotu.

Prvi izvještaj o stvaranju nije znanstveni tekst, onaj koji bi imao za cilj dokazati kako je Bog stvorio sve što postoji, nego je himan Bogu Svoritelju, a koji mu pjeva svećenik i time poziva sve druge da istu zahvalu izražavaju Tvorcu svega. Drugim riječima, taj tekst želi naglasiti da je Bog stvorio sve što postoji, da ništa nije nastalo bez Boga i da Bog upravlja svime što se zbiva. Taj himan oblikuje Božje djelo stvaranja kroz šest dana, a istovremeno naglašava važnost sedmog dana kao dana odmora, odnosno dana koji je posvećen Bogu.

Tako prema toj slici Bog prva tri dana stvara, a druga tri dana ukrašava. Prvi dan je Bog stvorio svjetlo i tamu, odnosno dan i noć. Drugi dan je stvorio nebo, odnosno gornje i donje vode. Treći dan je stvorio zemlju, more i biljke. Potom ukrašava: četvrti dan za svjetlo i tamu stvara svjetlila: Sunce, Mjesec i zvijezde; peti dan za gornje i donje vode stvara stanovnike – ptice i ribe; šesti dan, kada postoje preduvjeti za razvijeni život jer postoji zemlja, voda i biljke, stvara složenije životinje i na kraju kao krunu svega stvara čovjeka.

Iako tu nije riječ, kako smo rekli, o znanstvenom manifestu, nego je naglasak na zahvalnosti Bogu Stvoritelju, ipak se taj tekst velikim dijelom može čitati i kao znanstvena potvrda. Naime, kod Židova je važna simbolika brojeva, a unutar nje broj 6 označava dugo razdoblje, dok broj 7 označava dovršenje nečega i savršenstvo. Ako to imamo u vidu, onda stvaranje od 6 dana znači da je svijet nastajao dugo, dugo vremena, kako to i znanost tvrdi, a ako pogledamo redoslijed onoga što je kada Bog stvorio, onda i to možemo usporediti s onim što govori znanost. Dakako da takva usporedba neće svima u svemu biti potpuno uvjerljiva, ali njihovo proučavanje treba biti stvar pravog i istinoljubivog znanstvenog istraživanja iz kojeg bi se vidjelo koliko su Sveto pismo, kao Božja riječ, i znanost i u toj stvari podudarni, a koliko različiti.

Tako Sveto pismo kaže da su najprije bili svjetlo i tama, a znanost kaže da je sve počelo od velikoga praska. Kod eksplozije se upravo vidi bljesak, tj. jaka svjetlost, a koja toliko zablješti i zasmeta očima da se na trenutak oslijepi. Također, mnogi znanstvenici smatraju da je Zemlja u početku bila vatrena kugla. Zatim Sveto pismo govori o gornjim i donjim vodama, a znanost kaže da je Zemlja nakon hlađenja bila prekrivena vodom, postala vodena kugla i da su u tom smislu donje vode one vode koje su na Zemlji, dok se još nisu povukle i oblikovale mora, rijeke, jezera…, a gornje vode one koje vidimo u nebu, tj. oblaci iz kojih daždi kiša. S obzirom da je Zemlja bila vodena kugla, kondenzacija je morala biti vrlo jaka tako da se velika količina vode nakupljala u oblacima i u tom se svjetlu može opravdano govoriti o gornjim vodama. Potom Sveto pismo kaže da je Bog stvorio zemlju, more i biljke, a isto i istim redoslijedom tvrdi i znanost. Tako, kada su se povukle vode, onda su se oblikovali kopneni i vodeni dijelovi zemlje, te se razvio biljni život. Iz usporedbe prva tri dana vidimo da se biblijski i znanstveni govor ne razlikuju, nego opisuju stvaranje svijeta na isti način, samo svaka svojim jezikom.

Malo je teže protumačiti i znanstveno usporediti četvrti dan, kada Sveto pismo kaže da je Bog stvorio Sunce, Mjesec i zvijezde. Ipak, i tu se može pronaći rješenje, kako ga neki predlažu, u tome što se sve što se zbiva promatra sa Zemlje. Tako, dok je postojala vodena izmaglica nisu se mogla vidjeti ta svjetlila na nebu, a jasno se vide onda kada se ona povukla. S druge strane, pitanje prilične blizine s obzirom na starost tih nebeskih tijela (Sunce je nastalo prije 4,6 milijardi godina, Zemlja prije 4,54 milijarde godina, a mjesec prije 4,53 milijarde godina), pitanje možda nije do kraja riješeno, odnosno postoji određena vjerojatnost da se doista najprije oblikovala Zemlja. Sveto pismo kaže da je Bog peti dan stvorio ptice i ribe, a znanost kaže da je život nastao u vodi, razvijajući se od jednostavnijih do složenijih organizama, a također da su se iznad vode javljale mušice, insekti, a potom i složeniji oblici. Konačno, Sveto pismo kaže da je Bog šesti dan stvorio kopnene životinje, potom i čovjeka, a znanost kaže također da se život iz vode proširio na kopno i putem prirodne selekcije razvijao se od jednostavnijih organizama do čovjeka. U oba slučaja čovjek je vrhunac stvaranja.

Ono što Sveto pismo želi posebno naglasiti, to je da je Bog sve stvorio dobro (često se ponavlja: “I vidje Bog da je dobro…”), te da sve stvara svojom riječju, tj. svojom stvaralačkom snagom udahnjuje život svemu (“I reče Bog: Neka bude…”), odnosno stvara iz ljubavi. Taj Božji dah posebno počiva na čovjeku, jer je on jedini od svih živih bića slika Božja. On je pozvan tu Božju stvaralačku snagu posredovati drugima, brinući se za sva druga bića i za sve stvoreno. O tome posebno svjedoči sedmi dan, na kojem leži poseban naglasak. Sedmi dan je prema Svetom pismu dan kada je Bog otpočinuo, što je slika upravo toga da je Bog sve učinio što je trebalo učiniti da čovjek bude sretan i zadovoljan, da živi u zajedništvu sa svojim Stvoriteljem, da mudro upravlja zemljom te da će mu uvijek biti dobro ako bude poslušan Bogu. Zato je pozvan biti svjestan toga silnog dara stvaranja i zahvaljivati Bogu na njemu, a to posebno čini obdržavanjem subote, dana posvećenog Bogu. Na isti smo i mi način pozvani zahvaljivati Bogu obdržavanjem nedjelje, koja je još dodatno posvećena Kristovim uskrsnućem, a na najljepši se način izražava slavljem svete Mise (euharistija = zahvaljivanje). Sedmi je dan tako spomen na Božje stvaralačko i otkupiteljsko djelo, on je dan koji trebamo posebno posvetiti Bogu, drugima i sebi.  


Drugi izvještaj o stvaranju (Post 2,4b-25)


Drugi izvještaj o stvaranju zapisan je u Post 2,4b-25, pripada jahvističkoj predaji, a nastao je u 10. st. pr. Kr. Govori o stvaranju Adama iz praha zemaljskog, a Eve iz Adamova rebra. Bog Jahve im je vrlo blizak, ali kada su sagriješili izgubili su prvotnu svetost i udaljili se od svoga Stvoritelja. 

I u slici stvaranja Adama i Eve pronalazimo simboliku. Tako ime Adam na hebr. znači “čovjek”, “čovječanstvo”, a znači i “zemljan”, “onaj koji je uzet od zemlje”. Eva znači “majka svega živog”. Ta slikovita imena pokazuju da sveti pisac nema namjeru raspravljati o načinu kako je stvarno čovjek nastao, nego ističe činjenicu da ga je svorio Bog. Bog je stvorio svakog čovjeka i cijelo čovječanstvo. Slike da je Bog stvorio Adama iz praha zemaljskog, a Evu iz Adamova rebra također nešto kazuju. Bog se tako prikazuje slikom lončara koji oblikuje Adama i u nosnice mu udahnjuje dah života. Time se želi reći da je čovjek s jedne strane glinen, tj. krhak, njegov život nije u njegovoj nego u Božjoj ruci, ali i da mu je Bog udahnuo svoj dah i tako mu dao dio svoga života, besmrtnost koja se proteže preko ovoga života. Dakle, čovjek je tek “malo manji od anđela”, on je ljubljeni Božji stvor kojemu je namijenio raj na zemlji, beskrajnu sreću i duboku radost ako želi živjeti u zajedništvu sa svojim Stvoriteljem. Zato se raj u tom izvještaju i smješta u Eden, rajski vrt koji obiluje vodom i stablima oku zamamljivima a za nepce poželjnima. Izvan Edena je pustinja, jer je riječ o području u kojemu nema dovoljno vode, a onda ni hrane. To je Židovima itekako bila izvrsna slika Božje ljubavi i istinske sreće.   

Međutim, čovjek je istina gospodar svega na zemlji, onaj koji upravlja svijetom u Božje ime i s punom odgovornošću, ali ipak osjeća osamljenost, jer ne pronalazi zajedništvo sa životinjama, nego želi biće kakvo je i on. Stoga Sveto pismo opisuje da je Bog na čovjeka pustio tvrd san i izvadio jedno rebro, a od rebra stvorio Evu. Slika je to ispunjenja unutrašnje čovjekove težnje za ljubavlju i razumijevanjem koje pronalazi u drugoj osobi. Eva je načinjena od rebra, koje se nalazi u blizini čovjekova srca i tako predstavlja kost od Adamove kosti, meso od Adamova mesa. Njih dvoje su toliko bliski, toliko se međusobno razumiju i potpomažu da tek zajedno čine čovjeka, odnosno riječ je o prirodnoj težnji po kojoj se čovjek osjeća ostvaren u svojoj ljubljenoj ženi, a žena u mužu.

Pri tome treba imati u vidu da je Bog izravno stvorio Adama, a Evu od Adamova rebra. Slika je to i određenog prvenstva stvaranja, prema kojem Eva svoje postojanje pronalazi u Adamu, a Adam u Bogu. Nije to samo patrijarhalna slika po kojoj bi Eva bila podređena Adamu i zato ju treba odbaciti kao onu koja je bila značajna samo za vrijeme u kojem je tekst nastao, nego je to slika koja pokazuje koje poštovanje treba žena pokazivati prema svome mužu, gledajući u njemu Božji odraz i onoga tko se brine za sve, kao glava obitelji. To potvrđuje i slika po kojoj Bog predvodi Evu pred Adama, a on joj daje ime, na sličan način kako je ime dao prije toga i životinjama. S druge strane, slika načinjenosti žene od rebra slika je njihovog međusobnog uvažavanja i dostojanstva, jer je žena ona s kojom čovjek postaje jedno tijelo. Ta će slika dobiti još snažnije tumačenje u Novom zavjetu, kada sveti Pavao uspoređuje odnos žene i muža kao odnos Krista i Crkve, naglašavajući da žena treba biti podložna mužu kao što je Crkva podložna Kristu, ali isto tako da je Krist dao svoj život za Crkvu pa tako i čovjek istom ljubavlju voli svoju ženu.

Taj svetopisamski izvještaj se ne zaustavlja samo na stvaranju čovjeka, nego progovara i o čovjekovom grijehu, po kojem čovjek prezire svu onu ljepotu što mu je Bog namijenio i odlučuje neposluhom okrenuti Bogu leđa. Naime, Bog je čovjeka i ženu smjestio u Eden i rekao im da mogu uživati plodove sa svih stabala, samo s jednog nasred vrta da ne diraju. No, čovjek je zajedno sa ženom i na njezin poticaj, a žena na nagovor zmije, podlegao tom iskušenju i posegnuo za zabranjenim plodom. Tada su im se otvorile oči i spoznali su da su goli. Slika je to ljudske oholosti i mišljenja da im može biti dobro bez Boga. Međutim, Bog je otpočetka čovjeku osigurao sreću i punu životnu radost samo ako ostane u zajedništvu sa svojim Stvoriteljem, a ako tu ponudu Božje ljubavi prezre i odbaci, onda ostaje gol i prepušten grižnji savjesti.

To su tek neki od naglasaka koje možemo iščitavati iz Drugog izvještaja o stvaranju i u tom smislu u njima ne treba nužno tražiti znanstvenu potvrdu o nastanku čovjeka. Naime, danas je općeprihvaćena teorija da je život nastao u vodi, a onda se od praamebe razvio sav životinjski svijet i evoluirao do čovjeka, a u tom se svjetlu ovaj biblijski izvještaj ne može uspoređivati s dosezima znanosti. Zato učenje Crkve oba izvještaja gleda kao mitove u kojima se otkrivaju najdublja pitanja o čovjekovu postojanju. Ipak, treba spomenuti kako ima sve više znanstvenika koji zagovaraju kreacionizam, tj. tvrde da je Bog doista svojim izravnim interventom stvorio na početku dvoje ljudi, od kojih se onda razvila cijela ljudska obitelj. 


Zaključak


Takve znanstvene rasprave treba pustiti znanstvenicima, dok u svetopisamskim tekstovima radije treba tražiti poticaj u vjerskom smislu, imajući u vidu što meni Bog progovara kroz njih i kako kroz njih mogu više naučiti o pravoj zahvalnosti Bogu na daru stvorenosti i na daru otkupljenja po Kristovoj žrtvi. Kao što je smrt ušla u svijet po grijehu prvih ljudi, pa je tako izgubljena ona prvotna milost kojom nas je Bog uzljubio i htio da živimo u zajedništvu s njim, tako nam je sada darovao novu milost – u Kristovu vazmenom otajstvu, a po kojem nas uzdiže na dostojanstvo djece Božje i otvara nam vrata vječnog života. Pri tome je Krist novi Adam, onaj koji svojim posluhom obnavlja ono što je prvi Adam uništio svojim neposluhom, a Blažena Djevica Marija je nova Eva, ona koja svojom poslušnoću Božjoj volji da bude majka Spasiteljeva obnavlja ono što je prva Eva uništila.


Uz temu “Svetopisamsko tumačenje stvaranja svijeta i čovjeka”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 1. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:

Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 1. razredu srednje škole:

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta: