Svetost i dostojanstvo ljudskog života

Iako se danas može često činiti kako je u sekulariziranom svijetu koji priznaje neke nove vrjednote gotovo besmisleno inzistirati na nauku Crkve o svetosti i dostojanstvu ljudskog života, ipak tu Crkva treba ustrajno i jasno iznositi svoje učenje i u tom smislu ne posustati u prenošenju Božje Istine. To se posebno odnosi na nastojanje oko razumijevanja da je svaki ljudski život svet i nepovrediv, jer je darovan od Boga i jer mu je jedini On Gospodar.

Tu svetost i nepovredivost ljudskog života načelno priznaju svi najvažniji dokumenti tijekom povijesti, ali u praksi to obično i ne biva tako. Nasuprot svetosti ljudskog života tako stoje pobačaj, kontracepcija, eutanazija, kloniranje, umjetna oplodnja, genetički inženjering, mučenje, genocid, ubojstvo, samoubojstvo, nepoštivanje zdravlja, sterilizacija itd., a životno iskustvo pokazuju ne samo da su te prakse sve raširenije, nego i da se uz njih često nudi moralno opravdanje, odnosno da se apsolutna zaštita života počinje označavati nehumanom.

Stoga je razumljivo da će Crkva u toj općoj zbunjenosti koja ne mimoilazi ni vjernike uzdizati svoj glas u korist života i njegove nepovredivosti. O tome govori niz crkvenih dokumenata, a neki od važnijih su ovi:

Evangelium vitae (Evanđelje života; Ivan Pavao II., 1995.),
Humanae vitae (Ljudski život; Pavao VI., 1968.)
Uzvišenost i radost života (Biskupi Jugoslavije, 1979.)
Dignitas personae (Dostojanstvo osobe; Kongregacija za nauk vjere, 2009.)
Persona humana (Ljudska osoba; Kongregacija za nauk vjere, 1975.)
Familiaris consortio (Obiteljska zajednica; Ivan Pavao II., 1981.)
Domun vitae (Dar života; Ivan Pavao II., 1987.)
Veritatis splendor (Sjaj istine; Ivan Pavao II., 1993.)
Katekizam Katoličke Crkve (hrv. izdanje: Hrvatska biskupska konferencija, 1994.), itd.

Ti se dokumenti cjelovito ili u nekim svojim brojevima bave bioetičkim pitanjima, odnosno pitanjima koji se vezuju uz moralnost postupanja s ljudskim životom i ljudskom osobom.

Bioetika je relativno nova znanost čiji naziv proizlazi od grč. bios – život i ethos – ćudoređe, moral. Doslovno bi se mogla prevesti kao etika života, odnosno kao nastojanje da se cijeli ljudski život prosuđuje i vrjednuje kroz moralnu prizmu. U tom svjetlu moglo bi se reći da je bioetika primijenjena etika, tj. znanstvena disciplina koja uključuje dostignuća drugih znanosti, poglavito medicine, tehničkih znanosti, biologije, filozofije, teologije i prava, te da ta dostignuća ne prihvaća zdravo za gotovo, nego da ih procjenjuje s obzirom na njihov odnos prema dostojanstvu ljudske osobe.

Ona je slična i usko povezana s medicinskom etikom, ali ju i nadilazi s obzirom da ima širi opseg svoga promatranja. Naime, dok medicinska etika ima u vidu poželjan i ispravan odnos između liječnika i zdravstvenih ustanova s jedne strane, a s druge bolesnika, bioetika ima u vidu i druge osobe i zdravstvene ustanove, one koje su na bilo koji način zahvaćene bioetičkom prosudbom, a uz to se ne zaustavlja samo na području medicine, nego se bitno oslanja i na doprinos drugih znanosti. Uz to, iako je primarno usmjerena na dostojanstvo ljudske osobe, bioetika uključuje i moralnu procjenu prema životinjskom i biljnom svijetu. Pojam bioetika prvi je upotrijebio njemački filozof i pastor Fritz Jahr, i to još 1926. god. u jednom svom članku, a njegovu je upotrebu 1970. god. proširio američki biokemičar i profesor onkologije Van Rensselaer Potter.

S obzirom da se bioetika vezuje uz različite znanstvene discipline i svjetonazore, razumljivo je da se stajališta bioetičara međusobno ponekad razilaze, no veliki problem leži u činjenici kako su njihovi stavovi vrlo često oprečni jedni drugima i podložni su utjecajima političkih opcija. U tom svjetlu katolički pogled na bioetička pitanja češće je sasvim drukčiji od stajališta bioetičara ateističkog usmjerenja. Stoga je važno dobro poznavati nauk Crkve o navedenim pitanjima i znati ih argumentirano iznijeti, pozivajući se pri tome i na pozitivnu medicinsku i pravnu praksu tijekom povijesti.

Temeljni zahtjev za poštivanje svakog ljudskog života Crkva vidi u Božjoj zapovijedi “Ne ubij” (Izl 20,13), te u Isusovim riječima zapisanima u Evanđelju po Mateju 5,21-22: »Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu.« Počevši od njih, kao i od mnogih drugih svetopisamskih zapisa, tijekom povijesti je razvila i definirala svoje učenje o svetosti i dostojanstvu ljudskog života, a koje je velikim dijelom sažeto u gore navedenim crkvenim dokumentima.

Osim njih, dobro je istaknuti i pozitivne i općeprihvaćene primjere izvan crkvenoga područja. U tom se svjetlu može spomenuti kako se još u Hipokratovoj zakletvi, odnosno zakletvi koja se vezuje uz antičkog liječnika Hipokrata, koji je živio u 5./4. st. pr. Kr., ističe da je liječnik dužan štititi ljudski život od začeća. I danas liječnici pri primanju svoje diplome polažu zakletvu koja je inspirirana Hipokratovom, a usvojena je 1948. god. i poznata je pod nazivom Ženevska liječnička deklaracija. Od tada je nekoliko puta revidirana, ali i ona ističe da je važno poštovati ljudski život (u izvornoj inačici piše “od samog začeća”). Opća deklaracija o pravima čovjeka (1948.) u svom 1. članku kaže da se „sva ljudska bića … rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima“, a naš Ustav još više naglašava to pravo, određujući da svako ljudsko biće ima pravo na život (čl. 21).

Mnogi danas ističu važnost postojanja temeljnih bioetičkih načela, a u njih tako uvrštavaju načelo nepovredivosti i poštovanja tjelesnog života, načelo slobode i odgovornosti, načelo cjeline, načelo o redovitim i izvanrednim sredstvima, načelo o činu s dvostrukim učinkom, načelo solidarnosti itd.

Načelo nepovredivosti i poštovanja ljudskog života traži da se svakome treba priznati pravo na život i potpuno dostojanstvo u svakoj životnoj fazi. To konkretno u okviru učenja Katoličke Crkve znači da svako začeto dijete ima pravo na život i nipošto se taj život ne smije prekinuti izravnim i namjernim zahvatom koji bi imao za cilj njegovo uništenje. Također, svakom čovjeku se u svim njegovim životnim fazama, od začeća do prirodne smrti, mora omogućiti dostojanstvo, a to onda isključuje takva genetička istraživanja i druge zahvate koji bi dovodili do uništavanja embrija i fetusa, kloniranje, nehumano postupanje, eutanaziju, distanaziju itd.

Načelo slobode i odgovornosti ide za tim da se život i zdravlje razumijevaju kao dragocjeni Božji darovi pa se prema njima treba odnositi odgovorno, vodeći računa o potrebama drugih i o općem dobru.

Načelo cjeline temelji se na uvjerenju da dio postoji u cjelini i radi cjeline. Prema tom načelu zato nije moralno opravdano osakaćivanje ili uklanjanje organa bez vrlo opravdanog razloga.

Načelo o redovitim i izvanrednim sredstvima zahtijeva da se svaki život treba štititi u okvirima redovitih sredstava, odnosno onih koji ne zahtijevaju nikakve dodatne napore ili uvjete, tj. ne opterećuju preko nekih normalnih granica ni pacijenta, ni obitelj, ni društvo.

Načelo o činu s dvostrukim učinkom kaže da nikada nije dopušteno činiti zlo da bi se postiglo neko dobro, odnosno vodi se ovim trima kriterijima:

djelo koje se poduzima mora biti moralno dobro ili barem neutralno
željeni učinak se ne smije postići zlim putem
nakana mora biti dobar učinak, dok se zao samo tolerira.

Načelo solidarnosti potiče na pomaganje drugima, posebno npr. u slučaju transplantacije, ali zahtijeva da se to izvrši na način da se ne smije štetiti sebi.

S obzirom na sve rečeno, možemo zaključiti da je ljudski život svet jer je Božji dar i zato valja s dubokom poniznošću priznati da je jedini Bog Gospodar života i smrti, kako vlastitog, tako i tuđega. Zato mora biti zaštićen od trenutka začeća do prirodne smrti pa dosljedno čine koji se protive svetosti i dostojanstvu ljudskog života (ubojstvo, pobačaj, genocid, eutanazija, kloniranje, genetički inženjering koji ide za usmrćivanjem embrija, umjetna oplodnja, mučenje, sakaćenja, ropstvo, trgovina ljudima itd.) treba držati duboko pogrešnima i nemoralnima.