Ponedjeljak, 30 studenoga

Svetost i dostojanstvo ljudskog života


Iako se danas može često činiti kako je u sekulariziranom svijetu koji priznaje neke nove vrjednote gotovo besmisleno inzistirati na nauku Crkve o svetosti i dostojanstvu ljudskog života, ipak tu Crkva treba ustrajno i jasno iznositi svoje učenje i u tom smislu ne posustati u prenošenju Božje Istine. To se posebno odnosi na nastojanje oko razumijevanja da je svaki ljudski život svet i nepovrediv, jer je darovan od Boga i jer mu je jedini On Gospodar.

Tu svetost i nepovredivost ljudskog života načelno priznaju svi najvažniji dokumenti tijekom povijesti, ali u praksi to obično i ne biva tako. Nasuprot svetosti ljudskog života tako stoje pobačaj, kontracepcija, eutanazija, kloniranje, umjetna oplodnja, genetički inženjering, mučenje, genocid, ubojstvo, samoubojstvo, nepoštivanje zdravlja, sterilizacija itd., a životno iskustvo pokazuju ne samo da su te prakse sve raširenije, nego i da se uz njih često nudi moralno opravdanje, odnosno da se apsolutna zaštita života počinje označavati nehumanom.

Stoga je razumljivo da će Crkva u toj općoj zbunjenosti koja ne mimoilazi ni vjernike uzdizati svoj glas u korist života i njegove nepovredivosti. O tome govori niz crkvenih dokumenata, a neki od važnijih su ovi:

  • Evangelium vitae (Evanđelje života; Ivan Pavao II., 1995.),
  • Humanae vitae (Ljudski život; Pavao VI., 1968.)
  • Uzvišenost i radost života (Biskupi Jugoslavije, 1979.)
  • Dignitas personae (Dostojanstvo osobe; Kongregacija za nauk vjere, 2009.)
  • Persona humana (Ljudska osoba; Kongregacija za nauk vjere, 1975.)
  • Familiaris consortio (Obiteljska zajednica; Ivan Pavao II., 1981.)
  • Domun vitae (Dar života; Ivan Pavao II., 1987.)
  • Veritatis splendor (Sjaj istine; Ivan Pavao II., 1993.)
  • Katekizam Katoličke Crkve (hrv. izdanje: Hrvatska biskupska konferencija, 1994.), itd.

Ti se dokumenti cjelovito ili u nekim svojim brojevima bave bioetičkim pitanjima, odnosno pitanjima koji se vezuju uz moralnost postupanja s ljudskim životom i ljudskom osobom.

Bioetika je relativno nova znanost čiji naziv proizlazi od grč. bios – život i ethos – ćudoređe, moral. Doslovno bi se mogla prevesti kao etika života, odnosno kao nastojanje da se cijeli ljudski život prosuđuje i vrjednuje kroz moralnu prizmu. U tom svjetlu moglo bi se reći da je bioetika primijenjena etika, tj. znanstvena disciplina koja uključuje dostignuća drugih znanosti, poglavito medicine, tehničkih znanosti, biologije, filozofije, teologije i prava, te da ta dostignuća ne prihvaća zdravo za gotovo, nego da ih procjenjuje s obzirom na njihov odnos prema dostojanstvu ljudske osobe.

Ona je slična i usko povezana s medicinskom etikom, ali ju i nadilazi s obzirom da ima širi opseg svoga promatranja. Naime, dok medicinska etika ima u vidu poželjan i ispravan odnos između liječnika i zdravstvenih ustanova s jedne strane, a s druge bolesnika, bioetika ima u vidu i druge osobe i zdravstvene ustanove, one koje su na bilo koji način zahvaćene bioetičkom prosudbom, a uz to se ne zaustavlja samo na području medicine, nego se bitno oslanja i na doprinos drugih znanosti. Uz to, iako je primarno usmjerena na dostojanstvo ljudske osobe, bioetika uključuje i moralnu procjenu prema životinjskom i biljnom svijetu. Pojam bioetika prvi je upotrijebio njemački filozof i pastor Fritz Jahr, i to još 1926. god. u jednom svom članku, a njegovu je upotrebu 1970. god. proširio američki biokemičar i profesor onkologije Van Rensselaer Potter.

S obzirom da se bioetika vezuje uz različite znanstvene discipline i svjetonazore, razumljivo je da se stajališta bioetičara međusobno ponekad razilaze, no veliki problem leži u činjenici kako su njihovi stavovi vrlo često oprečni jedni drugima i podložni su utjecajima političkih opcija. U tom svjetlu katolički pogled na bioetička pitanja češće je sasvim drukčiji od stajališta bioetičara ateističkog usmjerenja. Stoga je važno dobro poznavati nauk Crkve o navedenim pitanjima i znati ih argumentirano iznijeti, pozivajući se pri tome i na pozitivnu medicinsku i pravnu praksu tijekom povijesti.

Temeljni zahtjev za poštivanje svakog ljudskog života Crkva vidi u Božjoj zapovijedi “Ne ubij” (Izl 20,13), te u Isusovim riječima zapisanima u Evanđelju po Mateju 5,21-22: »Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu.« Počevši od njih, kao i od mnogih drugih svetopisamskih zapisa, tijekom povijesti je razvila i definirala svoje učenje o svetosti i dostojanstvu ljudskog života, a koje je velikim dijelom sažeto u gore navedenim crkvenim dokumentima.

Osim njih, dobro je istaknuti i pozitivne i općeprihvaćene primjere izvan crkvenoga područja. U tom se svjetlu može spomenuti kako se još u Hipokratovoj zakletvi, odnosno zakletvi koja se vezuje uz antičkog liječnika Hipokrata, koji je živio u 5./4. st. pr. Kr., ističe da je liječnik dužan štititi ljudski život od začeća. I danas liječnici pri primanju svoje diplome polažu zakletvu koja je inspirirana Hipokratovom, a usvojena je 1948. god. i poznata je pod nazivom Ženevska liječnička deklaracija. Od tada je nekoliko puta revidirana, ali i ona ističe da je važno poštovati ljudski život (u izvornoj inačici piše “od samog začeća”). Opća deklaracija o pravima čovjeka (1948.) u svom 1. članku kaže da se „sva ljudska bića … rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima“, a naš Ustav još više naglašava to pravo, određujući da svako ljudsko biće ima pravo na život (čl. 21).

Mnogi danas ističu važnost postojanja temeljnih bioetičkih načela, a u njih tako uvrštavaju načelo nepovredivosti i poštovanja tjelesnog života, načelo slobode i odgovornosti, načelo cjeline, načelo o redovitim i izvanrednim sredstvima, načelo o činu s dvostrukim učinkom, načelo solidarnosti itd.

Načelo nepovredivosti i poštovanja ljudskog života traži da se svakome treba priznati pravo na život i potpuno dostojanstvo u svakoj životnoj fazi. To konkretno u okviru učenja Katoličke Crkve znači da svako začeto dijete ima pravo na život i nipošto se taj život ne smije prekinuti izravnim i namjernim zahvatom koji bi imao za cilj njegovo uništenje. Također, svakom čovjeku se u svim njegovim životnim fazama, od začeća do prirodne smrti, mora omogućiti dostojanstvo, a to onda isključuje takva genetička istraživanja i druge zahvate koji bi dovodili do uništavanja embrija i fetusa, kloniranje, nehumano postupanje, eutanaziju, distanaziju itd.

Načelo slobode i odgovornosti ide za tim da se život i zdravlje razumijevaju kao dragocjeni Božji darovi pa se prema njima treba odnositi odgovorno, vodeći računa o potrebama drugih i o općem dobru.

Načelo cjeline temelji se na uvjerenju da dio postoji u cjelini i radi cjeline. Prema tom načelu zato nije moralno opravdano osakaćivanje ili uklanjanje organa bez vrlo opravdanog razloga.

Načelo o redovitim i izvanrednim sredstvima zahtijeva da se svaki život treba štititi u okvirima redovitih sredstava, odnosno onih koji ne zahtijevaju nikakve dodatne napore ili uvjete, tj. ne opterećuju preko nekih normalnih granica ni pacijenta, ni obitelj, ni društvo.

Načelo o činu s dvostrukim učinkom kaže da nikada nije dopušteno činiti zlo da bi se postiglo neko dobro, odnosno vodi se ovim trima kriterijima:

  • djelo koje se poduzima mora biti moralno dobro ili barem neutralno
  • željeni učinak se ne smije postići zlim putem
  • nakana mora biti dobar učinak, dok se zao samo tolerira.

Načelo solidarnosti potiče na pomaganje drugima, posebno npr. u slučaju transplantacije, ali zahtijeva da se to izvrši na način da se ne smije štetiti sebi.

S obzirom na sve rečeno, možemo zaključiti da je ljudski život svet jer je Božji dar i zato valja s dubokom poniznošću priznati da je jedini Bog Gospodar života i smrti, kako vlastitog, tako i tuđega. Zato mora biti zaštićen od trenutka začeća do prirodne smrti pa dosljedno čine koji se protive svetosti i dostojanstvu ljudskog života (ubojstvo, pobačaj, genocid, eutanazija, kloniranje, genetički inženjering koji ide za usmrćivanjem embrija, umjetna oplodnja, mučenje, sakaćenja, ropstvo, trgovina ljudima itd.) treba držati duboko pogrešnima i nemoralnima.


Uz temu “Svetost i dostojanstvo ljudskog života”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 3. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:

Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 2. razredu srednje škole:

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta: