Svi sveti – homilija
Uvod i pokajnički čin
Danas jednom svetkovinom slavimo sve ono silno mnoštvo Kristovih vjernika koji su po Božjoj milosti ovdje na zemlji za Krista svjedočili i koji su sada u istoj nebeskoj slavi s njime. Htjeli bismo ovu lijepu svetkovinu dostojno proslaviti. Zato ćemo zazvati milosrđe Božje.
- Gospodine, ti si jedini svet, ti si jedini svevišnji. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, pokazao si nam put svetosti, tako da si u svemu vršio volju svoga nebeskoga Oca. Kriste smiluj se!
- Gospodine, ti nas sve pozivaš da tako hodimo ovom zemljom da, tvojom milošću, zavrijedimo biti dionicima nebeske slave sviju svetih kojih se danas spominjemo. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Što su brojke u našem životu? Ne samo matematički pojmovi. Tako, na primjer, što znači kad netko kaže da je nešto rekao sto puta? Doslovno? Ili što znači ona matematička besmislica kad netko za nekog športaša veli da je spreman 120%? Brojke, očito, imaju i svoje simbolično značenje, a ne samo doslovno (kao što je to u govoru čest slučaj).
Sto četrdeset i četiri tisuće
Tako danas Ivan apostol u Otkrivenju govori o sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih, odnosno spašenih (Otk 7, 2-4.9-14). Što to znači? Za Židove broj dvanaest označava puninu. Tako, kao što znamo, govori se o dvanaest plemena Izraelovih, o dvanaest apostola, imamo i dvanaest mjeseci… Dvanaest puta dvanaest jest upravo sto četrdeset i četiri. Pa kada Židov govori o sto četrdeset i četiri tisuće ljudi, onda hoće reći da je to silno, nepregledno mnoštvo.
Dakle, veliko je mnoštvo spašenih. Ovo su bile i jesu velike riječi ohrabrenja. Koncem prvog stoljeća, nakon što se evanđelje širilo nekoliko desetljeća, Ivan govori da je silno mnoštvo opečaćenih, to jest Kristovih vjernika. Kršćani su u ono vrijeme bili manjina i lako se moglo dogoditi da su nekako mogli imati kompleks manje vrijednosti, jer su, eto, malobrojni i beznačajni. Nije točno, veli sveti Ivan. Veliko je mnoštvo vjernika iako su puno glasniji oni koji nisu Kristu povjerovali.
To je poruka i za nas. Znamo i sami da novine i ina sredstva priopćavanja žive uglavnom od loših vijesti. Tako se onda i nama, u trenucima malodušnosti, može činiti kako je posve malen broj onih koji žive po evanđelju i od evanđelja. A nije tako! Puno je običnih, malih ljudi koji u jednostavnosti srca nastoje biti vjerni Kristu, trude se vršiti Božje zapovijedi, praštajući, pomažući te ljubeći Boga i bližnjega. Nisu to samo stare bakice. Toliko je divnih mladih ljudi koji su oduševljeni Kristom i koji ne dopuštaju da ih zlo svlada i zavlada njihovim životom. Koliko je vrijednih bračnih parova koji žive u međusobnoj ljubavi skrbeći se i za stare roditelje i za vlastitu djecu. Koliko je mnoštvo onih vrijednih ljudi koji pošteno rade, ne uzimaju mito, koji – Boga radi – praštaju i čine dobro. Koliko je onih koji ne propuštaju svojih molitava, koji se u Boga uzdaju i u dobrim i u lošim vremenima, koji sudjeluju u bogoslužju Crkve, koji iskreno ljube Boga i bližnjega, Crkvu i domovinu…
Iz svakoga naroda, i plemena, i puka i jezika!
Kao što nam je poznato, u samim počecima kršćanstvo je načinilo značajan i bitan zaokret. Crkva se rodila u Izraelu, svi su apostoli bili Židovi, jednako kao i prva jezgra kršćana. Međutim, kako to svjedoče i Petar i Pavao, od samih početaka kršćanstvo se počelo okretati i prema nežidovima, to jest poganima. Nekim dobronamjernim kršćanima iz židovstva to u početku uopće nije bilo po sebi razumljivo. Međutim, apostoli su bili odlučni: još se u Starom zavjetu naglašava kako je Bog otac svih naroda, a ne samo Židova. Tako Petar krštava poganina Kornelija, a Pavao na svojim apostolskim putovanjima naviješta evanđelje ponajviše poganima. I danas nam Ivan u svojem viđenju poručuje isto. Govori prvo o “opečaćenima” iz svih izraelskih plemena, ali odmah zatim dodaje: Eno velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog naroda i plemena, i puka i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem, odjeveni u bijele haljine, palme im u rukama. Trebalo je, dakle, vremena da oni kršćani iz židovstva shvate i razumiju velebnost Božjeg izabranja, Božjeg poziva i Božjeg spasenja u Isusu Kristu.
I za nas je važna ova prva pouka: Bog je Otac svih onih koji ga traže iskrena srca. Bog je milosrdan svakom raskajanom grešniku. Bog ljubi svakoga čovjeka, i onog koji čini dobro, kao i onoga koji čini zlo. Bog nikoga unaprijed ne isključuje. Sjetimo se onog dobrog razbojnika surazapeta s Isusom! Zato – posebno danas! – Bog i nas poziva na širinu, na otvorenost, na susretljivost i ljubav prema svima koji se od nas razlikuju. Ta, Bog ne daje duha na mjeru. Puno je ljudi u Crkvi i izvan Crkve koji čine dobro i koji zaslužuju naše poštovanje i našu ljubav. Puno je ljudi koji su nesigurni i koji lutaju. Oni zavrjeđuju našu strpljivost, našu susretljivost i našu spremnost da im oprostimo i da im pomognemo. Mi trebamo pridonijeti da ono silno mnoštvo bude još veće!
Oni dođoše iz nevolje velike
Kaže dalje Božja riječ: Oni dođoše iz nevolje velike… Velike su bile nevolje onih godina za Kristove sljedbenike. Bilo je mnogo onih koji su živjeli razvratno i sablažnjivo. Kršćani nisu. Vladao je nehaj i prezir prema slabima, siromašnima, strancima… Kršćani su se, naprotiv, brinuli za siromahe, udovice, strance… Mnogi su robovima nijekali osnovno ljudsko dostojanstvo. Za kršćane su oni bili braća i sestre. Nadalje, kršćani su bili potvarani za nemoral i bezboštvo. Potvarali su ih da su neprijatelji države, društva i napretka. U vrijeme pisanja Knjige otkrivenja već je bilo kršćanskih mučenika, a živote su položili i Petar i Pavao u Rimu. Sve je to moglo izazivati tjeskobu, nesigurnost. Pa ipak, mnogo je bilo kršćana koji se nisu bili pokolebali. Bili su spremni i živote položiti za Krista. Ivan ovdje govori upravo o onima koji su živote položili za vjeru, a sada su u nebeskoj slavi. To su oni koji dođoše iz nevolje velike.
Tako se i nama može činiti da, baš zato što smo kršćani, prolazimo kroz velike nevolje. A što smo drugo mogli pomisliti? Da je to lako. Ta što je lako? Završiti studij? Održati brak u ljubavi i vjernosti? Odgojiti djecu? Pošteno poslovati? Praštati? Naravno da je teško. Tako i treba biti. Zato, ne trebamo biti tjeskobni, kada vidimo kako kršćanstvo i Isusovo evanđelje i danas prolazi kroz velike nevolje. I danas ima u svijetu puno zemalja gdje vjernici stradavaju samo zato što su kršćani. I danas u nekim arapskim zemljama ne smijete nositi čak ni križić na lančiću. A što je s našom dragom Europom i takozvanim zapadnim svijetom? Kada govorimo o poštovanju nedjelje, o bračnoj vjernosti, o poštovanju osnovnih normi pristojnosti, kada govorimo o poštovanju ljudskog života od samih početaka (koji se elegantno naziva “oplođena jajna stanica”), kada govorimo o tome da se mediji svrstavaju u korist svojih vlasnika i poslodavaca, tj. prema konzumizmu pod svaku cijenu…, zar ne da nas ti isti moćnici izravno i neizravno napadaju, govoreći da smo zastarjeli ili pak skreću pozornost s tih silnih problema tako da na velika zvona stavljaju pojedine sablažnjive slučajeve u Crkvi…
Velika je nevolja biti Kristov vjernik. Veli Isus: Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati (Iv 15,20). Prema uzoru i primjeru nebrojenoga mnoštva svetih koje danas slavimo, i mi želimo ustrajati i ustrajavati u dobru, da bi se Kristovo evanđelje širilo na ovome svijetu i da bismo se mogli i mi radovati u nebeskom kraljevstvu zajedno sa svima svetima.
