Petak, 17 rujna

Svi sveti – homilija


Uvod i pokajnički čin


Danas slavimo svetkovinu Svih svetih. Crkva nam danas pred oči stavlja osobito radosnu i ohrabrujuću činjenicu: silan je broj onih koji su nakon svog ovozemnog života dospjeli u vječno Božje kraljevstvo. To je nepregledan broj muževa i žena, mladića i djevojaka, staraca i starica, toliki broj djece, koji su unatoč ovezemnim poteškoćama i unatoč svojim ljudskim slabostima nastojali Bogu služiti, ljubiti Boga i bližnjega, koji su nastojali surađivati sa silno velikom Božjom milošću. Kristovo spasenje i velika Božja milost nisu s njima bili uzaludni. Svi su oni bili ljudi poput nas. Ako je, dakle, silno i nebrojeno mnoštvo spašenih – a to su svi sveti koje danas slavimo! – onda je sasvim moguće da – istom Božjom milošću – i mi dospijemo do iste nebeske slave trudeći se koliko je više i bolje moguće vršiti Božje zapovijedi i živjeti po evanđeoskim zakonima.

Dok zahvaljujemo Bogu za ovu našu braću i sestre koji se za nas sada u nebeskom kraljevstvu zauzimaju, zamolit ćemo Gospodina da nas očisti od svih naših grijeha, pa da možemo plodonosno i radosno slaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine, prije svih vjekova ti si nas odredio za vječnu slavu s tobom u nebeskom kraljevstvu. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si nam pokazao put svetosti u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš u istu nebesku slavu zajedno sa svima svetima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Koliko god se u našem društvu naglašavala osobna sloboda i neovisnost, ipak je duboko u ljudskoj naravi prisutna potreba za pripadnošću. Mladi ljudi koji puta odbacuju obitelj, jer smatraju da ih ograničava i uvjetuje, ali onda u isto vrijeme traže neke druge zajednice i svjetonazore kamo žele pripadati. Čovjek nužno traži okruženje i ljude s kojima se može poistovjetiti, pa makar to bila nazovinavijačka skupina koja izaziva nerede na stadionima i ulicama. Čovjek želi nekome ili nečemu pripadati. To nam je u naravi.


Dok ne opečatimo sluge…


Pripadnici nekih plemena to i na izvan pokazuju tetovažama i oznakama na tijelu. Na područjima bivšega Turskoga carstva naše su kršćanske djevojke dale tetovirati križ na zapešćima svojih ruku, da bi se trajno pokazale kao kršćanke i tako zaštitile od moguće otmice. U starini su užarenim željezom pečatili robove na njihovim čelima, da bi se znalo kojem gospodaru pripadaju. Govoreći o našoj pripadnosti Kristu apostoli su rado uzimali tu sliku pečata na tijelu, jer je takav pečat po sebi neizbrisiv i trajan. Tako smo danas u Knjizi otkrivenja čuli kako nebeski glas progovara (Otk 7,2-4.9-14): Ne udite ni zemlji ni moru ni drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima! Kakav to pečat dobivaju vjernici?

Za Židove je neizbrisiv pečat Saveza bilo obrezanje (usp. Rim 4,11), a za kršćane je to krštenje kao novo i trajno obrezanje. Štoviše, svi su sakramenti od Krista i po Kristu, oni izražavaju i ostvaruju u nama Kristovo djelo spasenja. Konačno, u potvrdi – svetoj krizmi primamo pečat dara Duha Svetoga. Prema tome, naša je pripadnost Kristu i njegovu kraljevstvu zapečaćena krštenjem, potvrdom i euharistijom, kao i drugim sakramentima koje primamo. Mi ne pripadamo samima sebi, mi smo Kristovi. Bog nas je u Kristu opet prepoznao kao svoju djecu, opečatio nas darom Duha Svetoga – da budemo sveti i bez mane pred njim, odredio nas za posinaštvo sada i u svoj vječnosti. (usp. Ef 1,4-5). Zato smo puni pouzdanja i nade. Bogu pripadamo. On nas vodi i jača. On nas čuva kao svoju predragu svojinu.


Eno velikog mnoštva


Danas slavimo svetkovinu Svih svetih. To su oni koji su za života nastojali ljubiti Boga i bližnjega te sada uživaju s Bogom u nebeskoj slavi. To je mnoštvo onih o kojima nemamo nikakvih povijesnih zabilježbi, ali su u Božjim očima sačuvali onaj pečat njegova izabranja. I sada slušamo prekrasnu i utješnu rečenicu: Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika. Silno, nepregledno mnoštvo.

Upravo to. Silan je i neizmjeran broj nebesnika i spašenika. Bili su to ljudi kao i mi. Vrlo vjerojatno ne uvijek besprijekorni, ne bez ljudskih slabosti. Pa ipak, opečaćeni Božjom snagom surađivali su s Božjom milošću, odricali se grijeha i nastojali, što su im više sile dopuštale, ljubiti Boga i bližnjega. I Božja milost u njima nije bila uzaludna. To je veliko ohrabrenje i za nas. Ne dajemo se obeshrabriti svojim slabostima i svojom nedosljednošću. Mi se uvijek više uzdamo u Božju silu u nama, nego što bismo položili oružje pred strastima i grijehom. Ako smo i bili nedosljedni, ako smo i griješili, ako smo i sada podvrgnuti slabostima i pogreškama, ne trebamo nipošto malaksati. Jasan je pečat Krista Gospodina u našim dušama, jasno je prosvjetljenje Duha Svetoga koje nam pokazuje put, snažna je Božja milost koja nas jača u dobru. Toliki su sveti uspjeli – Božjom milošću! – dospjeti do trajne nebeske proslave. Bog je jednako milostiv nama, kao što je bio i njima. Zato ne malakšemo, zato smo puni pouzdanja. Nismo sami. Božji smo. Od Boga dolazimo i Bogu idemo.


Pokloniše se Bogu


Ivan apostol u svom viđenju navodi pjesmu pohvalnicu koju sveti u nebesima pjevaju Bogu i Jaganjcu: Amen! Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova! Mi se radujemo što smo određeni da budemo dionici iste slave i proslave sa svima svetima. Zato se želimo samo njemu klanjati i samo njemu služiti. Koliko god ovaj svijet izgledao zamaman, mi ne želimo služiti ispraznoj svjetskoj slavi niti ovozemnom bogaćenju; ne želimo robovati ni oholosti ni mržnji niti strastima ovoga svijeta. Sve nas to vodi do praznine, prolaznosti, nezadovoljstva, besmisla, do neumitne smrti. Bogu želimo služiti blagoslivljajući ga za sve ovozemne darove kojima nas obasiplje: za kruh i piće, za dom i obitelj, za radosti i nade ovoga života, za nadu koju nam pruža u nevoljama. Zahvaljujemo mu najviše na tome što smo njegovi, što je Krist naš Spasitelj i naš brat, što smo određeni za vječnu slavu sa svima svetima. Za time težimo. Ako i imamo svoje patnje i svoje križeve, znamo Gospodin je s nama, on nas jača i on nam poručuje: Srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće (Iv 16,22).