Svi sveti i Dušni dan
Tko bi između nas krštenih ovih dana propustio priliku da ne posjeti groblje, u kojem su pokopana tijela bliskih nam osoba? Baka će povesti unuka, majka sina, sestra sestru, da se pomole uz grob rodbinski ili dobročiniteljski najbližih. I pravo je tako. Ljudski i vjerski, kršćanski. Crkva je ova dva spomena preminulih: svetkovinu Svih Svetih i spomendan Svih vjernih mrtvih stavila jedan do drugoga, 1. i 2. studenoga.
Svetkovina Svih Svetih
Pojam svetosti. Riječ svet (hagios, sanctus) u svome pravom značenju kao da je pridržana samo Svetosti Božjoj, nepristupačnoj nama ljudima. Semitska riječ qodeš u svome korijenu ima značenje: odsjeći, odvojiti, te nas usmjeruje na misao odvajanja vjerskoga od svjetovnoga, crkvenoga od profanoga. Svete su stvari one koje se ni rukama ne dotičemo, a u službi su Božanstva. Biblija se ne zadovoljava time da iznese čovjekove reakcije pred božanskim, i da odredi svetost nijekanjem svjetovnoga. Ona sadrži objavu Boga samoga, opisuje svetost u njezinu izvoru, u Bogu, od kojega dolazi svaka svetost. Da bi je čovjek prepoznao svetost u Bogu, potrebno je da se Bog pokaže svetim očitujući svoju slavu. Stvaranje, bogojavljenje, kušnje, kazne, ali i čudesna zaštita i nenadana izbavljenja, otkrivaju u kojem je sve smislu Bog svet.
Novi Zavjet preuzima misao svetosti iz Staroga. Tako je Bog Sveti Otac, Sveto je Ime njegovo, kao i njegov Zakon i njegov Savez. Budući da je Bog svet, sveti moraju biti i oni koje je on izabrao u službu. Za razliku od starozavjetnih bogoštovnih žrtava, koje su ljude čistile više izvana, Kristova žrtva vjernike posvećuje istinom i ljubavlju dajući im istinsku svetost. Kršćani su dionici u životu Krista uskrsloga, po vjeri i krštenju kojim oni primaju pomazanje koje dolazi od Svetoga. Tako su oni sveti u Kristu po prisutnosti Duha Svetoga u sebi, jer su kršteni Duhom Božjim kako je to Ivan Krstitelj najavio, a Luka nam evanđelist u svom Evanđelju i Djelima apostolskim prenio.
Čašćenje svetih. Predslovlje sv. Mise na svetkovinu Svih Svetih ovako izriče smisao slavljenja svetaca: Oni nam u svome „životu daju primjer“, a „u zagovoru pomoć“. Ne samo primjer ili uzor, nego i pomoć ili snagu. Ne radi se o nekoj svetosti u zraku i oblaku, nego o konkretnim svecima, o svetim osobama koje su prošle kušnje i položile ih, sposobne za drugovanje s ostalim osobama, pa makar ti vjernici bili još uvijek putnici na ovoj zemlji. Crkva čašćenje svetaca ne samo dopušta nego ga smatra korisnim. Katolička teologija ne govori samo o nekoj čistoj mogućnosti da se postane svet. Izjava da je svetost zaista dana Crkvi ne vrijedi samo za njezine ustanove, Sveto Pismo, sakramente, sveto posuđe i odjeću. Ta se svetost mora pred svijetom pokazati i ima svoju povijest: proglašeni sveci jesu stvaralački uzori svetosti, koji su svojim načinom kršćanskoga života pokazali konkretnim uzorom drugima put za prihvaćanje kršćanstva na nov način i mora imati svoju sadašnjost, svetost života putujuće Crkve.
Kanonizirani sveci i Svi Sveti. Bibliotheca Sanctorum – Matica svetaca – sadrži popis svetaca, blaženika, slugu i službenica Božjih za koje je proveden apostolski postupak. U 12 svojih svezaka ima oko 30 tisuća svetačkih likova Opće Crkve: papa, kardinala, biskupa, svećenika, redovnika, redovnica, laika, kraljeva, vojnika, seljaka, profesora, sudaca… Jasno je, uza svu veličinu upisanih imena, kako bi bila porazna slika katoličkoga naroda kada bi se njegova svetost prosuđivala samo po popisu kanoniziranih ili beatificiranih svojih članova. Stoga, ova svetkovina Svih Svetih, kojom Crkva slavi sve one svete duše koje su u ovozemaljskom životu omiljele Bogu te su tako zaslužile ući u kraljevstvo Oca nebeskoga, a Crkva ih pojedinačno službeno nije proglasila svetima, daje nam radost i budi nadu kojima je istinski temelj ljubav toliko puta u povijesti i krvlju potvrđena. Zato, u onom nepreglednom mnoštvu blaženika, o kojem u Otkrivenju govori Ivan apostol (7,2-4.9-14), da su došli iz „velike nevolje“ i prali svoje haljine i obijelili ih u krvi Janjetovoj, danas u vjeri gledamo: svoju pokojnu braću, roditelje i djedove, svoje prijatelje, gledamo tolike vjerne duše Bogu mile, koje za slavu Božju i za spas duša ni vlastita života nisu žalile; vidimo tolike branitelje doma i domovine po raznim poljima razasute. I ne samo da ih gledamo, nego se njihovim požrtvovnim primjerom nadahnjujemo.
Put evanđeoskih Blaženstava (Mt 5,1-11) preko križa, istinske pravde i mira kao da nikomu, ni na kojoj razini, nije zanimljiv. Moderni čovjek kao da svoju sreću više gradi na tuđoj nesreći negoli na sreći, radost na tuđoj žalosti, pravdu na interesu, mir na ratu, slobodu na ugnjetavanju. Svjedoci smo kako se događa posvemašnje obesvećenje ovoga svijeta. Je li moguće da je ono što smo u početku kao odrednicu svetosti rekli, odvajanje od svjetovnoga, pošlo u obrnutu smjeru? Sve crkveno posvjetovnjačiti, sveto profanizirati, veliko umanjiti, apsolutno relativizirati, svaku nadnaravno-božansku dimenziju ovomu svijetu oduzeti? Bog nas je stvorio za sebe, on nas je oblikovao, na svetost nas pozvao. Nemiran je ovaj svijet, i ostat će takav, ako ne postane pravedniji, humaniji, svetiji.
Vrijeme kao Božji dar. Pravi će vjernik iskoristiti ovo vrijeme i učiniti i sebe i svijet u kojem živi svetijima. Jedino tako imamo i imat ćemo pravo, danas i sutra, na grobljima i u crkvama okupljati se, svijeće paliti, cvijeće polagati, o pokojnima i poginulima s ponosom govoriti i za njihov vječni pokoj moliti.
Spomendan Dušnoga dana
U Starome Zavjetu izraelski izabrani narod vodio je više ratova, a jedan je od najznačajnijih onaj osloboditeljski, od 168. do 165. prije Krista, poznat pod imenom braće Makabejaca. I knjiga je o tome napisana, štoviše, dvije. Za razmišljanje uzmimo odlomak Druge Makabejaca (12,43-45).
Juda, knez izraelski, sabra oko dvije tisuće srebrnih drahmi i posla u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh.
– Juda Makabejac, knez izraelski, sa svojom braćom, drži na umu dvije misli: prva, Bog je izvojevao i darovao tolike pobjede onima koji s njime surađuju, i, druga, čovjek je ipak i u suradnji nekorektan, slab, grješan, malodušan, ponekad i bezdušan, i zato je dužan tražiti od Boga oproštenje od krivnje i oprost od kazne.
Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće.
– Sve što čini, ne radi samo za uspomenu na prošlost, nego to čini radi budućnosti i vječnoga života na koji će svi ljudi uskrsnuti: dobri na vječnu nagradu, a zli na vječnu osudu.
Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve.
– Ovdje se izričito spominje molitva za mrtve. A molitva može proisteći samo iz vjere. A vjera je usmjerena na uskrsnuće. Ako nema vjere u uskrsnuće, veli Sveto Pismo, onda je suvišno i besmisleno moliti za mrtve. Mi u sv. Misi točno označujemo za koje mrtve molimo:
za one koji otiđoše pred nama obilježeni znakom vjere (I. kanon);
za one koji preminuše u Božjem smilovanju (II. kanon);
za one koji preminuše u miru Krista tvoga (III. kanon);
za one kojih je vjera, Bože, samo tebi znana (IV. kanon). Molimo za vjerne mrtve.
K tome imao je pred očima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao.
– Najljepša nagrada koju čovjek uopće može primiti jest ona koju podjeljuje milosrdni Bog: uskrsnuće na život vječni, i to nakon svih muka podnesenih strpljivo i pobožno na ovome svijetu. Pa mi pravo i znamo što je zemaljska nagrada tek nakon dobra truda i znojna rada. Znamo što bi moglo biti uskrsnuće, tek nakon našega zemaljskoga nestanka i smrti.
Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi.
– Da se dođe u stanje uskrsnuća, treba ući na vrata oproštenja, koje uvrijeđeni čovjek podjeljuje svomu uvrjeditelju, neprijatelju. A evo Bog je ostavio još jedna pokrajnja vrata, tj. da i drugi mogu prikazivati žrtve i moliti Boga da se dotičnomu pokojniku mogu oprostiti grijesi.
Mi danas molimo za sve naše preminule: roditelje, dobročinitelje, prijatelje, branitelje, da ih Bog nagradi životom vječnim.
