Četvrtak, 2 prosinca

Svi sveti na grobovima svećenika i redovnica


U ove dane kao da groblje oživi. Mrmorom, tihim dovikivanjem, zvonom mobitela, zagrljajima (istina, ove godine nešto manje!) i osmijesima. Neka jasnoća kratkoće života i povezanosti s milim i dragim ljudima obuzme ovih dana pred blagdan Svih svetih sve ljude. Vjernike i nevjernike. I svi pohrle na groblje. Naoružani cvijećem, svježim i plastičnim, svijećama, crvenim i bijelim. Svi bitni zbog malog bogatstva koje nose u naručju. Osvajaju groblje.

Volim ovih dana posjetiti i neka drugačija groblja. Grobove svećenika i časnih sestara. Ovih važnih dana kada razmišljamo o svetosti valja posjetiti i te grobove. To su ljudi, muškarci i žene, oko čijih grobova nećete zateći tužne supruge, muževe, djecu i unučad. Pored grobnog humka redovnice nema niti njezinih unuka, niti praunuka. To su ljudi koji su ostavili mogućnost osnovati svoju obitelj i posvetili život nama i našim obiteljima. Oni su krstili moga djeda, oca i majku, braću i sestre, ali i meni bili profesori i suradnici u pastoralu.

Svećenici. Župnici i kanonici. Profesori i kapelani. Nisu svi isti – ni na groblju. Ima onih koji su i za života bili poznati, sada se i njihov grob smješta na svečanije mjesto. Dok mi pogled šeta po njihovim imenima, prisjećam se nekih od njih. Tu je i onaj koji je bio ‘lijep ko slika’, tu je i moj profesor koji je više od svega želio biti seoski župnik, tu je i onaj čije se ime vezalo uz izvrsne pastoralne poduhvate, tu je i onaj za kojeg se tiho šaputalo kako više od svega voli novac i karijeru. Ima onih koji su bili svećenici ‘opće prakse’, župnici manjih ili većih mjesta, oni su uglavnom na nekom drugom mjestu. Ima onih koji su pokopani daleko od biskupskog središta, negdje u nekom selu, negdje gdje su osjećali da im je mjesto. Ipak – svi su oni, negdje, tu.

Na njihovim grobnim mjestima, više ili manje svijeća. Tek tu i tamo poneki cvijet. Odložen gotovo tajno i neprimjetno. Vjerujem, ipak, s puno ljubavi. Možda od nekog zahvalnog za dobar savjet, za toplu riječ, za pogled pun podrške. No ljudi, uglavnom, ne zastaju kraj svećeničkih grobova. Odlaze na grobove svoje rodbine, roditelja, poznanika i prijatelja…

Eto me i kod redovnica. Grobovi su im smješteni u red koji je sličan onom pored i onome drugom, pored njega. Redovnice su u tom smislu podjednakije. Kod njih je još manje cvijeća. I, kao i obično, samo po jedna svijeća. Svima jednaka. Kao da su mlade kandidatice dobile zadatak obići groblje i kod svakog križa ostaviti po jednu svijeću. Cvijeće je uglavnom odavno zasađeno, živo i sad cvate. Niti na tom groblju nema nikoga. Tražim grobni humak one drage redovnice koja je osvajala svojim osmijehom. Želim vidjeti mjesto gdje leži tijelo one koja je pomilovala mnogu dječju glavu. Tražim ime one koja je djecu naučila svirati, a čak ih je poučavala i orgulje. Na sličnim nadgrobnim pločama jedva pronalazim njeno ime. Na njenom grobu isto. Jedna svijeća i isti cvijet kao i na drugima. Osjećam kako me peku pogledi ljudi koji užurbano prolaze i gledaju me samu na velikom komadu groblja redovnica. Osim mene, nema nikoga. Niti postoji trag da je itko drugi osim njihovih redovničkih sestara ovih dana ondje nogom kročio, zapalio neku drugačiju svijeću ili ostavio drugačiji cvijet. 

Na odlasku s redovničkih i svećeničkih grobova začujem  razgovor gospođe srednje dobi i njezinu poruku svojoj kćeri: „Ma, bila sam danas u crkvi! Župnik je tumačio i govorio… Al’ nek’ on govori svoje, a ja ću po svome!“

I onda kako se ne upitati: Je li nepravda učinjena svim tim ljudima, ženama i muškarcima, svećenicima i redovnicama, koje većina vjernika zaboravlja još za života, a na čijim grobovima nema puno svijeća i cvijeća? Ili je potpuni promašaj sva ta idilična i šarena slika cvijeća i svijeća – parafina i plastike koja se topi i izgara?