»Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi.« (1 Kr 19,11)

Svi sveti


Nastanak


Blagdan Svih svetih mučenika počeo se slaviti na kršćanskom Istoku prve nedjelje poslije Duhova, kako nam to svjedoči Ivan Zlatousti. U Edesi se ovaj blagdan slavio 13. svibnja, a u istočnoj Siriji u petak vazmene osmine.

U VI. st. u Rimu susrećemo sva tri datuma ovog istočnog blagdana, ali je ipak prevladao dan 13. svibnja. Papa Bonifacije IV. izabrao je upravo taj dan 609. godine da posveti Pantheon (poganski hram u čast Jupitera osvetnika) u kršćansku baziliku u čast Marije Djevice i svih svetih mučenika. Obljetnica posvete ove bazilike se počela u Rimu vrlo svečano slaviti uz veliko sudjelovanje puka.

Novi zamah kulta mučenika dao je papa Grgur III. koji je 741. u bazilici sv. Petra dao podići kapelicu posvećenu ne samo mučenicima, nego i svima svetima. Tu se svakodnevno održavala molitvena bdjenja.

Stotinu godina kasnije (835.) papa Grgur IV. nalaže Ljudevitu Pobožnom da u svom carstvu odredi da se blagdan Svih svetih slavi 1. studenoga, kao i u Rimu. Nije nam točno poznat razlog pomicanja ovog blagdana s 13. svibnja na 1. studenoga. Prema jednom svjedočanstvu iz XII. st. Grgur IV. se na to odlučio zbog toga što je u proljetnom mjesecu svibnju vladala oskudica živežnim namirnicama (a pridolazili bi mnogi hodočasnici). Tako bi trebao biti izabran 1. studenoga, kada bi žetva i berba bili završeni.


Svetkovina Svih svetih u Misalu


Za nas će biti još zanimljivije promotriti razvoj teologije ovog blagdana sve do naših dana. U počecima je to bio spomen svih svetih mučenika, kasnije se dodaju i ostali sveti. Novi je misal iz staroga preuzeo samo zbornu molitvu, te još dalje razvija nauku o svetima. Darovna i popričesna molitva su uzete iz Pariškog misala iz XVIII. st. dok je predslovlje s osobitom pažnjom sastavljeno na osnovu Gal 4,26; Augustinovih Ispovijesti 10; saborskog dokumenta Lumen gentium 10 i Heb 12,22. Zborna i darovna molitva govore o zagovoru svih svetih, a popričesna ima eshatološki vid: kršćani su već ovdje na zemlji pozvani postići svetost u punini Božje ljubavi. Predslovlje donosi cjelovitu nauku. Evo njegovog središnjeg dijela:

Danas slavimo tvoj sveti Grad, svoju domovinu, nebeski Jeruzalem; ondje te zauvijek hvale preobraženi udovi Crkve, naša braća i sestre u slavi; onamo u vjeri i mi putujemo, ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom.

Sveci su svi oni koji su dospjeli do nebeskog Jeruzalema, a on je cilj svih naših kršćana koji su već “sveti i izabrani”, određeni za vječnu slavu s Isusom Kristom. Preobraženi udovi Crkve su tek njezini proslavljeni članovi koji su životno povezani s članovima Crkve na zemlji.

Svi sveti je svetkovina cjelokupne Crkve. Slavimo sve one koji su po Kristovoj Crkvi dospjeli do nebeske slave, a koji su s nama povezani. Svjesni smo također da smo mi, koji smo po krštenju već postali “kraljevsko svećenstvo i dio svetoga naroda”, također pozvani u istu slavu s njima. Sigurno je da ova svetkovina liturgijski gledano najbolje uprisutnjuje i ostvaruje nauku o općinstvu svetih i nauku o općem pozivu na svetost. Vjerujemo također da osim spomena naših pokojnika i molitve za njih, ova svetkovina može biti prigoda da u vjernicima (i u nama) ojačamo eklezijalni duh. Biti kršćanin znači biti ud živog Tijela Crkve koja je sveta i čija se svetost posvema ostvaruje tek u Nebeskom kraljevstvu.

Na svetkovinu Svih svetih vjernici osjećaju duboku povezanost sa svojim pokojnicima (praktički se taj dan poistovjećuje s Dušnim danom). Čini nam se uputnim (a teološki i liturgijski ispravnim) toga dana naglašavati životnu povezanost nebeske i zemaljske Crkve, naglašavati eklezijalnost našeg kršćanskog života uopće, te stavljati pred oči naš opći poziv na svetost. A liturgija je upravo zato: da u zgodan čas i na pravi način dade vjernicima mogućnost da shvate i proživljavaju otajstva spasenja u Isusu Kristu.