»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Svijet je lijep, a život je dar s neba


Konačno imam vremena prebirati po zapisima koje sam pisao prije Bog zna koliko godina. Sad sam “na prinudnom odmoru”, potaknut velikim katastrofama koje su pogodile naš planet. Budim se. Jutro nad mojom Domovinom. Žamor. Vrapci najavljuju dan. Razmišljam kako ovaj svijet pripada čovjeku, meni i tebi. Svijet je lijep. Razmišljam što smo mi ljudi od njega učinili.

Viju se gusti pramenovi dima nad tvornicama. Rijeke primaju onečišćene vode. Svijet je lijep, ali ne za ptice koje stradavaju od smoga nad ravnicom. Svijet je lijep, ali ne za ribe u onečišćenim vodama. Čitao sam izjavu nekoga indijanskog poglavice: “Ako strada priroda, stradat će i čovjek.“ Bog je stvorio ljepotu šuma, voda, pašnjaka, ljepotu cvijeta. Želio je da to bude okoliš u kojem će stanovati čovjek i život.

Svijet je lijep, a prepun smrti. Umiru krajolici pretrpani deponijima smeća. Umire šuma od kiselih kiša. Cvijet se ne otvara jutrom bez sunca kojemu oblaci dima priječe da obasja polja. Život je dar neba. Gledam svoje tijelo, gledam ljude oko sebe. Pitam se: koliko smo zahvalni Stvoritelju za dar života?

Mladi misle da je dovoljno da je nešto prirodno, da smo živi, da je normalno rađanje i rast. Negdje sam čuo da su roditelji željeli dijete, a Bog je htio da se baš ja rodim, a ne moj brat. Život nam je darovan. Priroda nam je darovana. Za dar bismo trebali biti zahvalni, zar ne?

Tko se to od nas zahvaljuje na novom jutru, suncu, cvrkutu ptica, cvijetu?

Mnogi prolaze, a da ne vide ljepotu. Ona nam je nadomak očiju i ruku. Možemo je čuvati da i oni iza nas imaju raj na zemlji. Možemo je nebrigom uništavati, pustošiti.

Mnogi se pitaju gdje je ljepota. „Imaš oči pa gledaj“, rekla bi moja baba. Gledaj oko sebe, zapažaj promjene na cvijeću, let leptira, oblake, vodu što spokojno miluje obale. Gledaj i divi se. Svijet je lijep a život je dar.