Svrha, mjesto i vrijednost privatnih objava

William Joseph Levada (1936.–2019.), svećenik od 1961., biskup od 1983., kardinal od 2005.

Zbor za učenje vjere

Uvod u postupkovne odredbe o prosuđivanju navodnih ukazanja i objava

1. Zbor za učenje vjere bavi se stvarima koja se odnose na promicanje i zaštitu nauke vjere i ćudoređa, a nadležna je i za ispitivanje drugih poteškoća povezanih s vjerskom stegom, kao što su slučajevi pseudo-misticizma, tvrdnji o ukazanjima, viđenjima i porukama pripisanih nadnaravnomu podrijetlu. U skladu s tom zadnjom osjetljivom zadaćom povjerenoj Dikasteriju, prije više od trideset godina pripremljene su Normae de modo procedendi in diudicandis praesumptis apparitionibus ac revelationibus (Odredbe o načinu postupanja pri prosuđivanju navodnih ukazanja i objava). Ispravu, koju su odobrili otci Skupne sjednice Svetoga zbora, odobrio je sluga Božji papa Pavao VI. 24. veljače 1978., a potom ju je Dikasterij donio 25. veljače 1978. U to su vrijeme Odredbe poslane biskupima na znanje, bez službene objave, uzimajući u obzir da se poglavito tiču pastira Crkve.

2. Kao što je poznato, isprava je tijekom vremena objavljena u nekim djelima o toj temi, na više jezika i bez prethodnoga odobrenja ovoga dikasterija. Danas se mora priznati kako su glavni sadržaji ovih važnih usmjeravajućih odredaba javno dostupne. Ovaj Zbor za učenje vjere smatrao je stoga prikladnim objaviti te Odredbe, pobrinuvši se za prijevod na glavne jezike.

3. Na aktualnost problematike iskustava povezanih s nadnaravnim pojavama u životu i poslanju Crkve nedavno su u pastirskoj skrbi upozorili i biskupi okupljeni na XII. redovitoj skupštini Biskupske sinode o Božjoj riječi u listopadu 2008. Tu je zabrinutost prepoznao Sveti Otac Benedikt XVI., stavljajući je u sveobuhvatni obzor rasporedbe spasenja, u važnom odlomku poslijesinodne apostolske pobudnice Verbum Domini. Čini se prikladnim podsjetiti ovdje na to Prvosvećenikovo učenje, koje treba prihvatiti kao poziv da se odgovarajuća pozornost posvećuje tim nadnaravnim pojavama:

„14. Svim tim Crkva izražava svijest kako je s Isusom Kristom pred konačnom Božjom Riječi; On je ‘Prvi i Posljednji’ (Otkrivenje 1, 17). Dao je konačni smisao stvaranju i povijesti. Stoga smo u toj eshatološkoj omjeritosti (ritmu) Riječi pozvani živjeti vrijeme i nastanjivati Božje stvorenje. ‘Kršćanska rasporedba spasenja, dakle, kao novi i konačni savez nikada ne će minuti. I ne treba više očekivati nikakvu javnu objavu prije slavnoga pojavka Gospodina našega Isusa Krista (usp. Prva Timoteju 6, 14 i Titu 2, 13)’ (Drugi vatikanski sabor, Dei verbum, 4).

Kao što su otci podsjetili tijekom Sinode, ‘osobitost kršćanstva pokazuje se u Isusu Kristu, koji je u isto vrijeme događaj, vrhunac Objave, ispunjenje Božjih obećanja i posrednik čovjeka s Bogom koji mu dolazi u susret. On, koji nam obznani Boga (usp. Ivan 1, 18) jedina je i konačna Riječ predana čovječanstvu’ (Propositiones, 4).

Sveti Ivan od Križa lijepo je izrazio tu istinu: ‘Dajući nam, kao što nam je dao, svoga Sina koji je Njegova jedina i konačna Riječ, u toj nam je jedinoj Riječi i tom jedinom Riječju u jedan put sve rekao i objavio, i nema toga što bi nam još morao reći… Ono što je prije u dijelovima govorio po prorocima, to nam je već svekoliko rekao u Njemu, dajući nam Ga svega, to jest Sina svoga. I stoga onaj koji bi sada htio Boga nešto ispitivati ili iskati od Njega koje viđenje ili objavu, zapravo bi Bogu nanosio uvrjedu, jer svoje oči ne bi posve usmjerio na Krista tražeći izvan Njega još kakvu stvar ili novost’ (Uspon na goru Karmel, II. knjiga, 22. poglavlje, 3., 4. i 5. odlomak).

Imajući to na umu, Sveti Otac Benedikt XVI. u nastavku bilježi:

„Sinoda je preporučila da se ‘vjernicima pomaže prikladno razlikovati Božju riječ od privatnih objava’ (Propositiones, 47), čija zadaća ‘nije u tome da… ‘upotpune’ konačnu Kristovu objavu, nego da pomažu da se ona u određenom povijesnom razdoblju potpunije provodi u život’ (Katekizam Katoličke Crkve, 67). Vrijednost privatnih objava bitno se razlikuje od javne objave: ta zahtijeva našu vjeru; zapravo, u njoj nam, ljudskim riječima i posredovanjem žive zajednice Crkve, govori sâm Bog.

Mjerilo istinitosti privatne objave jest njezina usmjerenost na samoga Krista. Kada nas udaljava od Njega, onda sigurno ne dolazi od Duha Svetoga koji nas vodi nutrini Evanđelja, a ne izvan njega. Privatna je objava pomoć ovoj vjeri, a očituje se kao vjerodostojna upravo zato što vraća na jedinu javnu Objavu. Iz toga razloga crkveno odobrenje privatne objave u bitnom pokazuje da dotična poruka ne sadržava ništa što se kosi s vjerom i čestitim ćudoređem; dopušteno ju je širiti, a vjernicima se ostavlja da joj se mogu razborito priklanjati.

Privatna objava može uvesti nove naglaske, potaknuti nove oblike pobožnosti ili dublje potvrditi stare. Može imati određenu proročku značajku (vidi Prva Solunjanima 5, 19–21) i može biti valjana pomoć za bolje razumijevanje i življenje Evanđelja u sadašnjem trenutku; stoga je ne treba zanemariti. To je pomoć koja se nudi, ali koju se ne mora nužno koristiti. U svakom slučaju, treba se baviti hranjenjem vjere, nade i ljubavi, koje su trajni put spasenja za sve“ (vidi Zbor za učenje vjere, Fatimska poruka, 26. lipnja 2000.: Enchiridion Vaticanum, 19, br. 974–1021)“.[1]

4. Ovaj se Zbor živo nada kako će službeno objavljivanje Odredaba o načinu postupanja pri prosuđivanju navodnih ukazanja i objava moći pomoći predanosti pastirâ Katoličke Crkve u zahtjevnoj zadaći razlučivanja pretpostavljenih ukazanja, objava, poruka i (unutarnjih) govora ili, općenitije izvanrednih pojava ili pojava predmnijevanoga nadnaravnoga podrijetla. Ujedno se ufati da će tekst biti koristan i teolozima i stručnjacima u tom području živoga iskustva Crkve, koje danas ima određenu važnost i zahtijeva sve dublje promišljanje.


Vatikanski Grad, 14. prosinca 2011., bogoslužni spomen sv. Ivana od Križa


William kardinal Levada

Predstojnik


Prethodni hrvatski prijevod s engleskoga: Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske (Mostar), br. 2/2012., str. 122–123.

Službena objava u: Acta Apostolicae Sedis, CIV (2012.), br. 6, str. 497–500.

talijanski izvornik
engleski prijevod
francuski prijevod
kastilski prijevod
mađarski prijevod
nizozemski prijevod
njemački prijevod
poljski prijevod
portugalski prijevod


[1] Benedikt XVI., Poslijesinodna apostolska pobudnica Verbum Domini biskupima, svećenstvu, posvećenim osobama i Kristovim vjernicima laicima o Božjoj riječi u životu i u poslanju Crkve (30. rujna 2010.), br. 14: Acta Apostolicae Sedis, 102 (2010.), br. 11, str. 695–696. Vidi i odlomke Katekizma Katoličke Crkve posvećene toj temi (br. 66 i 67).