Oznaka: 15. nedjelja kroz godinu (C)

Temelj kršćanstva jest vjera da je Bog jedan ali i trojstven, Otac Sin i Duh Sveti, te da se Sin Božji u određenom povijesnom trenutku utjelovio, to jest postao čovjekom kao Isus Krist, koji je kao takav pravi Bog i pravi čovjek. Zato Pavao u svom oduševljenju piše: „Krist Isus slika je Boga nevidljivoga… u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji.“ Biblija dakle veli da je Isus, modernim rječnikom rečeno, „prototip“, to jest da je Bog, stvarajući svijet, svemir i čovjeka – kao vrhunac svoga stvorenja – imao pred očima savršenog čovjeka, Isusa Krista, koji je i Bog i čovjek. Prisjetimo se: Knjiga Postanka opisuje prve ljude u „zemaljskom raju“ kao Božje prijatelje, stvorene na Božju sliku. Međutim, kako čitamo u Novom zavjetu, po Isusu Kristu čovjek postaje posinjeno dijete Božje...

Čitanja: Pnz 30,10-14; Ps 69,14.17.30-31.33-34.36ab.37; Kol 1,15-20; Lk 10,25-37 Prispodoba o milosrdnom Samarijancu koju je Gospodin ispričao nakon rasprave s jednim zakonoznancem dobro je poznata svim vjernicima koji je slušaju i o njoj razmatraju u nedjeljnim okupljanjima zajednice vjernika. Ali ona je, čini se, vrlo prihvatljiva i drugima, a ponajviše onima koji baš ne pohađaju često crkvu i nemaju odnos zajedništva i ljubavi s Gospodinom. Njima ova prispodoba služi kao izgovor, jer u njoj pronalaze potvrdu za svoje stavove i uvjerenja da je moguće doći do spasenja po vlastitoj dobroti i humanosti, bez pobožnosti i štovanja Boga. Štoviše, gotovo da bi se iz prispodobe dalo iščitati da oni koji se vrte oko hrama i žrtava, koji čitaju Božju riječ i tumače je, koji svakodnevno reci...

U svakome od nas postoji golemi potencijal života, to jest izuzetna mogućnost djelovati na takav način da zahvaljujući svojim činima dođemo do vječnosti. Najčešće nam se, međutim, dogodi da taj potencijal ne iskoristimo u praksi, već nam ostane kao dobra teorija, ali nikad primijenjena. Eventualno te naše sile koje posjedujemo ulažemo u neke druge dimenzije života, ali počesto ne u ono najbitnije. Na ovaj ili na onaj način taj potencijal u nama se zatomljuje i guši ili se razvija na nepravilan način. Jer i kad imamo dovoljno oštroumnog rasuđivanja, ne znači da imamo i spremnosti primijeniti to što znamo. A to se često događa zbog toga što djelovanje pretpostavlja i veće osobno uključivanje u život ljudi oko nas, kao i veću odgovornost za njih, dok nam je počesto lakše baviti se svojim p...

Uvod i pokajnički čin Za stare Židove nije bilo rasprave o Božjim zapovijedima. Njih je trebalo vršiti, a ne o njima mudro raspravljati. Puno kasnije ljudi su postavljali sve u pitanje, pa su rušili svu vlast i sve autoritete. To su bile revolucije. I danas je to prisutno. Rado se otimamo svim propisima, zapovijedima i zakonima, a žudimo za nesputanom slobodom. Današnja nam Božja riječ govori o smislu Božjega zakona. Da bismo tu riječ mogli plodonosno čuti i ova sveta otajstva dostojno proslaviti, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste. Gospodine, ti si svoj izabrani narod poučavao po prorocima. Gospodine, smiluj se! Kriste, ti si svome Ocu bio poslušan sve do smrti, smrti na križu. Kriste, smiluj se! Gospodine, ti i nas blago pozivaš da slijedimo tvoju riječ, sebi na spasenj...

Uvod i pokajnički čin „Nije dobro da čovjek bude sam“ jedna je od prvih rečenica koje je Bog u Svetom pismu izgovorio. Stvorio je čovjeka kao muško i žensko, dao da se ženidba bogati djecom, odredio da ljudi žive u zajedništvu kao obitelj i kao narod. Po svojoj naravi čovjek želi s drugima podijeliti i svoje sretne trenutke, kao i trenutke nesreće. Bog nas poziva da živimo u slozi i ljubavi kao braća i sestre, kao njegovi ljubljeni sinovi i kćeri. Da bismo dostojno proslavili ova otajstva zamolit ćemo Gospodina da od nas udalji svaku neslogu, razdor te da nas ispuni svojom ljubavlju. Gospodine, ti si stvorio čovjeka na svoju sliku, sebi slična. Gospodine, smiluj se! Kriste, došao si na svijet otkupiti krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda. Kriste, smi...

Pnz 30, 10-14 Knjiga Ponovljenog zakona u isto vrijeme označava i završetak i početak. Pruža kriterije za valjano promatranje onoga što se događalo prije ulaska u Obećanu zemlju a i onoga nakon toga. Cijela knjiga jest pokušaj primjene tadašnjih teoloških spoznaja na konkretan život kako bi djelovale na srce i um slušatelja. Jer situacija je ozbiljna. Nakon što je prethodno izložio srž prošlih događaja, smisao izbavljenja iz Egipta, Mojsije je Izraelcima sumirao njihovoj položaj: što god odlučili i kako god se ponašali, oni zapravo biraju između blagoslova i prokletstva, života i smrti. Njegov poziv jest: život biraj! Naš današnji odlomak nalazi se u središnjem dijelu posljednje sekcije i poziva na življenje Saveza, kao svojevrsni dodatak Sinajskom savezu. Volja Gospodnja, k...

Isusova prispodoba o milosrdnom Samarijancu odgovor je na jednu konkretnu dvojbu koju je imao jedan njegov sugovornik zakonoznanac (Lk 10, 25-37). Riječ je bila o vršenju zakona, a razgovor je započeo zakonoznančevim upitom o tome što bi trebao činiti da baštini život vječni. Vrlo lako je došlo do izražaja da nije dostatno poznavati Zakon i Božje odredbe na razini teorije ili ljudskog znanja, jer je zakonoznanac to sve vrlo dobro znao, ali u sebi nije pronalazio dovoljno snage i motiva za ponašanje dosljedno spoznatoj istini. Ostavio je sebi prostora da i ne čini sve ono što je izlazilo kao posljedica znanja, te je time pokazao da njegovo znanje nije bilo ono pravo znanje koje ujedno iznutra tjera na aktivnost, nego je bila jedna vrsta intelektualne apstrakcije ili besplodnog umova...

Vidje ga i zaobiđe Kako li samo siromašno dijete zna imati velike oči, a u isto vrijeme sramežljiv pogled. Eno ga kako zadivljeno gleda neku novu igračku ili veću djecu kako su zaneseni nekom igrom. Ne usudi se priključiti. A gori od želje da se i ono poigra. I onda mu netko pristupi i kaže: „Bi li se i ti htio igrati?“ Vidjeli ste sigurno ozareno lice u takvom trenutku. Možda smo i mi jedanput bili takvo dijete. Kako li je divno kad netko zamijeti moju neizrečenu potrebu. Upravo me ta riječ zahvatila (Lk 10, 25-37). Isus pripovijeda kako u pustinji, na vrelom suncu pokraj puta leži polumrtav čovjek. Prisjetimo se, u Isusovoj prispodobi bio je to put između Jeruzalema i Jerihona, put koji vodi kroz Judejsku pustinju. Na onom žarkom suncu i nepovrijeđen bi čovjek stradao o...