Oznaka: 5. vazmena nedjelja (C)

Odlomak današnjeg Evanđelja po Ivanu (Iv 13, 31-33a.34-35) jedan je djelić svega što je sveti Ivan zapisao opisujući događaje na Isusovoj Posljednjoj večeri. Zanimljivo je i znakovito kako je Ivan opazio da se dogodila određena promjena u Isusovu pristupu nakon što je Juda izišao iz dvorane u kojoj su blagovali pashu, te stoga ovaj odlomak i započinje riječima: Pošto Juda iziđe. A nakon što je Juda izišao Isus je svojim učenicima počeo tumačiti najvažnija otajstva svoga života, to jest počeo im je objašnjavati kako će uskoro uslijediti njegova proslava. Pri tome je jasno mislio na muku, smrt i uskrsnuće. Osim toga, otvoreno je i njima otkrivao otajstva vjerničkoga života, to jest njihova međusobnog zajedništva kojim dokazuju da su njegovi istinski učenici. Doista je korisno produbiti ov...

Uvod i pokajnički čin U današnjem evanđelju (Iv 13, 31-33a.34-35) Isus govori o svojoj proslavi. Isus je umro i uskrsnuo. I jedno je i drugo njegova proslava, jer je uvijek činio volju svoga nebeskoga Oca. Dok u ovom svetom uskrsnom vremenu slavimo Kristovu pobjedu nad smrću, zahvaljujemo mu što i nas po svojim svetinjama čini dionicima iste proslave. I mi po svojim mukama i nevoljama, ustrajavajući u vjeri postajemo vrijedni iste Božje proslave. Da bismo ovu Božju riječ dostojno primili i ova sveta otajstva proslavili, zamolit ćemo Gospodina da udalji od nas svako zlo i svaki grijeh. Gospodine, ti si nam poslao svojega Sina kao Spasitelja i Otkupitelja. Gospodine, smiluj se! Kriste, po tvojoj smrti i uskrsnuću Bog se u tebi proslavio. Kriste, smiluj se! Gospodine, po svetim otajstvim...

Uvod i pokajnički čin Često misu nazivamo euharistijskim slavljem, odnosno kaže se da se slavi misa, odnosno euharistija. Otkud riječ "slavlje"? U svetim otajstvima – dakle, u svetoj misi – slavimo Kristovu muku, smrt, uskrsnuće i proslavu. Ako slavimo Kristovo uskrsnuće, može izgledati neobično da slavimo i Kristovu muku i smrt. To, međutim, znači da mi slavimo Kristovu poslušnost svome Ocu, sve do muke i smrti. Dakle, slavimo Kristovu vjernost Bogu, a to je po sebi velika stvar jer čovjeka ispunja mirom i sigurnošću da je u skladu sa svojim Stvoriteljem. Naravno, ta vjernost Bogu onda dovodi i do konačne proslave. Danas nam Gospodin Isus govori upravo o tome da je vjerno služenje Bogu uvijek proslava, ma što se čovjeku dogodilo. Zamolit ćemo ga da nam oprosti sve naše nevjernosti, da...

Iv 13,31-33a.34-35 Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Nakon što je Judina odluka postala jasna, Isus reagira, ali nema kritike, nema osude, nema protumjera: on počinje govoriti o proslavi! O njoj govori kao o nečemu što se zapravo već dogodilo! Poslan u Očevoj ljubavi, on je – perući im noge – svojim učenicima očitovao totalno predanje za njih. Očitovao je neizmjernu ljubav koja ni pred čim ne uzmiče, ni pred izdajom, silama sljepila i mržnje tj. tame. Zato može reći da je proslavljen Sin Čovječji i da je već proslavio Boga u sebi. U njegovim postupcima postalo je očito da tama nije uspjela nadvladati svjetlo – ono svijetli ljubavlju koja ni pred čim ne staje, pa ni pred fizičkom eliminacijom. Ljubav je to koju ništa ne može ugušiti tj. zaustaviti. ...

U ljudskoj naravi je da ljudi imaju potrebu dokazivati se i pokazivati se pred drugima. U tu svrhu nose izvanjske znakove pripadnosti, koji služe za isticanje vlastitih uvjerenja i pripadnosti određenim skupinama i kategorijama u društvu. To vrijedi od onih skupina koji po ulicama dokazuju svoj identitet posebnim načinom odijevanja, frizura, naušnica i ukosnica, pa sve do ljudi u visokim slojevima društva. To vrijedi od navijača pa do političkih skupina. Naravno, ni kršćani nisu iznimka, te se i sami ponašaju na na sličan način, svjesni da i vanjštinom treba ostaviti znakove i poruke svoje pripadnosti. Ovo nije nikakva novost, nego je to zahtjev sukladan ljudskoj naravi koja je sastavljena i od tjelesne sastavnice, koja također treba biti prožeta osobnim identitetom, te biti njego...

Sada je proslavljen Sin Čovječji Prisjetimo se: na nekom televizijskom prijenosu kamera „prošeta“ po gledalištu, a neki od njih mašu i smiju se u objektiv. Sutra će kazati: „Bio sam na televiziji!“ Čovjek je, eto, na neki način ostao zapažen, slavan. Doista, što nam danas znači slava? Prepuno gledalište i puk koji kliče? Veliko mnoštvo poklonika koji vrište i grizu nokte? Mnoštvo ispruženih ruku koje traže autograme? Što li je ljudska slava? Crveni sag i četa vojnika u bijelim rukavicama, a ti prolaziš uzdignuta čela? Slava je, rekli bismo, moć, talent, sposobnost, bogatstvo, utjecaj, slika na prvim stranicama časopisa... Zbog svjetske slave vojskovođe su gonili svoje vojnike tisućama kilometara daleko u krajeve koje nikad nisu vidjeli i iz kojih se potom mnogi nisu vratili....