Petak, 14 svibnja

Oznaka: akolitat

Motuproprij “Spiritus Domini” – značenje i perspektiva
Crkveno Učiteljstvo, Liturgika

Motuproprij “Spiritus Domini” – značenje i perspektiva

Papa Franjo objavio je 10. siječnja 2021. Apostolsko pismo u obliku motuproprija „Spiritus Domini“ u kojim se omogućuje i ženama da budu postavljene u službu lektora ili akolita.[1] Za bolje razumijevanje ove odluke, dobro je prethodno pogledati povijest ovih službi. 1. Povijest Lektorat. Od samih početaka u Crkvi se ustrojila služba čitača, kako o tome svjedoči još Justinova Apologija iz 150. godine, a kasnije još Tertulijan i Ciprijan, dok Hipolit Rimski u Apostolskoj predaji (početak 3. st.) izrijekom spominje da lektora biskup postavlja u službu, ali bez polaganja ruku.[2] Međutim, već od 6. st., subđakoni preuzimaju čitanja, tako da služba lektora praktički nestaje, a mladići koji su prije bili lektori, prelaze u schola cantorum. Od tog vremena lektorat je uvršten u niže redove, ...
Priprema čitača za navještaj Božje riječi
Liturgika

Priprema čitača za navještaj Božje riječi

Uvod Božja riječ naviještena u bogoslužju živi je Božji govor svome narodu, ona je Božji glas koji se uprisutnjuje u tu određenu zajednicu koja hodi prema spasenju. Zato je – prije svakog govora o načinu i tehnici čitanja, kao i o načinu priprave za čitanje – silno važno naglasiti upravo tu životnost i životvornost Božje riječi, gdje Bog ovdje i sada progovara svome puku. Zato ću u prvom dijelu prikazati smisao i važnost naviještanja Božje riječi u bogoslužju kao i o službi čitača kroz povijest. Nakon toga bit će riječi o daljnjoj i bližoj pripravi za navještaj Božje riječi. Na koncu je dodatak gdje se tretiraju neka otvorena pitanja glede službe liturgijskih čitača. A. Božja riječ u bogoslužju Nije isto pred publikom kazivati stihove Antuna Gustava Matoša i navijestiti Božju...
Službe i redovi: akolitat
Liturgika

Službe i redovi: akolitat

1. Povijest Akolit (grčki akolouthos, latinski sequens – pratitelj) je liturgijski službenik koji se postavlja za pomoć prezbiteru i đakonu.[1] U počecima je samo đakon mogao u bogoslužju pomagati biskupu ili svećeniku. S vremenom, kako je euharistijsko slavlje postajalo sve svečanije, pokazala se potreba za službenicima nižim od đakona, a to su bili subđakoni i akoliti (s time da je subđakonat ubrojen u više, akolitat u niže redove). Tako su ova dva reda preuzela neke službe u misi koje je prije imao samo đakon. Već koncem 2. st. u Liber pontificalis spominju se sequentes. Sredinom 3. st. papa Kornelije nabraja da u Rimu ima 7 đakona, 7 subđakona i 42 akolita, što znači da je za svaku od sedam titularnih crkava (crkvenih područja) u Rimu bilo po 6 akolita. Služba je akolita...