Nedjelja, 3 srpnja

Oznaka: časoslov

Sveto pismo u životu kršćana
Vjeronauk - srednja škola

Sveto pismo u životu kršćana

Uvod Osim redovitoga sudjelovanja na euharistijskom slavlju, moglo bi se reći da još tri stupa čine kralježnicu kršćanskoga života: svakodnevna molitva, svakodnevno čitanje Svetoga pisma i svakodnevno nastojanje oko izvršavanja Božjih i crkvenih zapovijedi. Ili drukčije rečeno, ukoliko oni nekome ne čine bitan dio kršćanskoga života, teško se može očekivati napredovanje u vjeri i napredovanje u razumijevanju Božje volje. Istina je kako je poznata krilatica kako se može biti dobar vjernik ako se uopće ni ne ide u crkvu, međutim isto je tako jasno, a to će svatko u dubini svoje duše priznati, kako je to puko opravdavanje za nemar i nehaj. U tom slučaju netko može biti dobar čovjek, ali ne i dobar vjernik. Štoviše, osim redovitoga sudjelovanja na svetoj misi, od svakoga se vjernika oče...
Liturgijska slavlja pod misom: Služba časova
Liturgika

Liturgijska slavlja pod misom: Služba časova

1. Počeci Službe časova u Crkvi Isusovu preporuku kako „valja svagda moliti i nikada ne sustati“ (Lk 18,1)[1] Crkva na poseban način ispunjava službom časova. U apostolskoj konstituciji Laudis canticum od 1. studenoga 1970. kojom proglašava Božanski časoslov, Pavao VI. ovako ističe smisao i važnost ovog bogoslužja: "Pjesmu hvale koja se na nebesima pjeva kroz svu vječnost i koju je Vrhovni svećenik Isus Krist prenio u ovo zemaljsko progonstvo, Crkva ustrajno i vjerno nastavlja kroz tolika stoljeća, u divnoj raznolikosti oblika. Liturgija časova se pomalo tako razvijala da je postala molitvom Crkve: obavljala se u određeno vrijeme i na određenim mjestima pod predsjedanjem svećenika kao neka nužna nadopuna, kojom se vrhunac bogoslužja, sadržan u euharistijskoj Žrtvi, proteže na sve ...
Onus breviarii (Svećenički časoslov poslije Koncila)
Za Crkvu; za Papu

Onus breviarii (Svećenički časoslov poslije Koncila)

Nekada Nekada se, u crkvenom jeziku, govorilo o svećeničkom časoslovu kao o teretu: "onus breviarii". Osjećali su, svećenici, i tada, da im je s ređenjem legao još jedan teret na leđa. Moralni, dakako. Ali ipak teret. Svaka je moralna obveza čovjeku teret: već zato, što mu veže slobodu, što ga na nešto sili. A pogotovu, kada ta obveza dolazi od Božje strane; kad je čovjeku nameće Crkva, kao auktoritativni tumač volje Božje: u Božje ime. A Crkva ju je, u ovom slučaju, barem na zapadu, uvijek svećenicima nametala. I kao formalni, crkveni, zakon. I pod tešku dužnost; pod smrtni grijeh. Svi smo mi svećenici, — i oni najbolji među nama, — instiktivno to osjećali. Visio nam je, časoslov, na rukama kao lanac, od jutra do mraka. Nikada i nikamo nijesmo mogli od njega pobjeći. I na ...