Petak, 15 siječnja

Oznaka: Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002.

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (14. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (14. dio)

Zaključni osvrt Kompleksno je pitanje, zašto se određeni broj iskrenih i dobronamjernih vjernika priklanja misi slavljenoj prema prethodnom misalu. Neki teolozi nastoje pokazati i dokazati da je prethodni misal bolji i prikladniji od novoga te da novi misal naprasno i nasilno prekida rimsku liturgijsku predaju.[1] Naravno, treba poštovati takva mišljenja, kao što treba imati poštovanja za one vjernike koji se okupljaju oko „tradicionalne“ mise jer oni to čine, uvjeren sam, iz duboke pobožnosti, a ne iz potrebe za polemikom. Poštujući dakle one koji tako misle i osjećaju, evo sažetka onoga o čemu je do sada bilo govora. 1.  Crkva ima pravo i dužnost uređivati svoje bogoslužje Crkveni su oci tijekom prvih stoljeća naučavali da liturgijska predaja Crkve (budući da je nema u Novom zavjet...
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (13. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (13. dio)

Narodni jezik u bogoslužju Teško da bi danas netko rekao da postoji neki sveti, posebni jezik, koji bi po sebi bio jedini prikladan za uzvišenu liturgiju, za razliku od običnih, profanih jezika. Pa ipak, danas se osjeća određena nostalgija za prijesaborskom liturgijom i samim tim – kako izgleda – i za latinskim jezikom. Valja međutim odmah istaknuti da prijesaborska katolička liturgija nije nužno bila na latinskom jeziku. 1. Pretpovijest Židovsko je bogoslužje u počecima bilo na govornom, to jest hebrejskom jeziku, na kojem je nastala i hebrejska Biblija, to jest Stari zavjet osim deuterokanosnih knjiga koje su pisane grčkim jezikom. Kada su Židovi nakon babilonskog sužanjstva prihvatili aramejski jezik, neke su svoje obrede, kao npr. vjenčanje, slavili na tome jeziku.[1] Isus je, na...
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (12. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (12. dio)

Liturgijski kalendar Već je bilo govora o važećem liturgijskom kalendaru.[1] Sada ćemo podrobnije izložiti, u čemu se sastojala reforma Rimskog kalendara godine 1969.[2] U motu propriju Mysterii Paschalis od 14. veljače 1969., kojim se odobravaju Opća načela o liturgijskoj godini i novi Rimski kalendar, Pavao VI. jasno obrazlaže što se želi postići novim ustrojem Rimskoga kalendara.[3] Odmah na početku naglašava da „slavlje vazmenoga otajstva, kako nas jasno uči II. Vatikanski sabor,[4] zauzima središnje mjesto u kršćanskom bogoslužju“. Tijekom povijesti, podsjeća papa, uvelike se umnožio broj vigilija, blagdana i osmina te slavlja svetaca, što je zasjenilo središnja otajstva otkupljenja.[5] U tome smislu valja ponovno istaknuti značenje nedjelje, što je vidljivo i iz reformi Pija X. ...
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (11. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (11. dio)

Zaključni obredi 1. Povijest U prethodnom je misalu bilo neobično da svećenik prvo kaže Ite, missa est, da bi nakon toga slijedio završni blagoslov: Benedicat vos omnipotens Deus… Kako to da svećenik prvo otpušta puk, da bi ga nakon toga blagoslovio? Naravno, za sve postoji povijesno objašnjenje. U Rimu je bio običaj da se svaki javni skup – građanski ili vjerski – završi tako da predsjedatelj dade otpust.[1] Tako bi rimski poganski svećenik na koncu obreda rekao Ilicet (= Ire licet), Možete ići ili jednostavno Valete, Živjeli. I u kršćanskoj liturgiji prvih stoljeća je puk na koncu bogoslužja bio otpušten. Tako npr. veli Tertulijan veli: Post transacta solemnia, dimissa plebe.[2] Naravno da je u počecima bio prvo blagoslov, pa tek onda otpust. Kao što je prethodno bilo rečeno, emboli...
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (10. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (10. dio)

Obred pričesti Euharistijsko slavlje podrazumijeva pričest. Isusove su riječi jasne: „Uzmite i jedite… uzmite i pijte“.[1] U počecima – od apostolskih vremena – upravo je tako i bilo: svi koji bi sudjelovali u lomljenju kruha, odnosno Gospodnjoj večeri, jeli bi i pili od te žrtvene večere.[2] Sredinom 2. st. sv. Justin svjedoči kako se odmah nakon zaključene euharistijske molitve „od euharistijske hrane svakome dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima.“[3] U počecima dakle nije bilo posebnog obreda pričesti, nego se on kasnije razvio. Prikazat ćemo taj razvoj s naglaskom na prethodni i važeći misal. Evo kako to izgleda u ta dva misala.[4] Prethodni misal Važeći misal Oče naš Embolizam Mir Gospodnji bio vazda s vama… Lomljenje hostije ...
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (9. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (9. dio)

Euharistijska molitva Novozavjetni naziv za misu je Gospodnja večera i lomljenje kruha. Danas rado govorimo o euharistiji, odnosno o euharistijskom slavlju. Grčki pojam eucharistia znači molitvu hvale. Takvu je molitvu Isus izgovorio na Posljednjoj večeri nad kruhom i vinom, pa se zato ovaj naziv čini osobito primjerenim, iako se danas jednako govori i misa, odnosno misno slavlje. Središnju misnu molitvu, onu nakon priprave darova a prije Gospodnje molitve, nazivamo euharistijskom molitvom, dok se na Istoku veli anafora. Ovu veoma obimnu i liturgijsko-teološki bremenitu temu nastojat ćemo razložiti u osnovnim crtama.[1] 1. Počeci Iz novozavjetnih spisa ne možemo točno rekonstruirati Isusovu Posljednju večeru. Jednako tako ne znamo kako je izgledalo euharistijsko slavlje u apos...
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (8. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (8. dio)

Priprava darova 1. Duhovna žrtva – oblatio rationabilis Kršćani su od početaka donosili darove na euharistijsko slavlje, ali su se u isto vrijeme čuvali toga da se njihovo bogoslužje poistovjeti sa židovskim ili čak s poganskim.[1] U čemu je razlika? Kršćani su naglašavali da je njihovo bogoslužje duhovno. Oni nemaju svećenikâ, koji bi bili posrednici između Boga i naroda. Za kršćane je samo jedan pravi svećenik – Isus Krist koji je ujedno i jedna jedincata žrtva: on je sâm sebe jednom zauvijek prikazao svojom smrću na križu, on je trećega dana uskrsnuo da bi i nas pridružio svojoj proslavi. Euharistijska služba, dakle, ponazočuje i ostvaruje tu jedinu Kristovu žrtvu, točnije vazmeno otajstvo njegove smrti i uskrsnuća. Zato kršćani ne prinose žrtvene životinje ili neke druge mate...
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (7. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (7. dio)

Služba riječi 1. Povijesni pregled Još od apostolskih vremena euharistijsko je slavlje (lomljenje kruha ili Gospodnja večera) bilo povezano sa službom riječi, iako o tome nalazimo samo naznake u Novom zavjetu. Tako u Dj 20,7 čitamo: „U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše…“ Prvi podroban opis euharistijskog slavlja nalazimo u Prvoj Apologiji sv. Justina iz 150. godine: „A u dan zvan dan sunca drži se zajednički sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostolâ i knjige proročke. Nato, kad čitač prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere.“[1] Čitalo se, dakle, iz Starog i iz Novog zavjeta, ali očito nije bilo točno određeno koji se dijelovi imaju ...
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (6. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (6. dio)

Uvodni obredi Od samih početaka euharistija (Gospodnja večera) sastojala se od dva bitna dijela: službe riječi i euharistijske službe (lomljenja kruha). U počecima nije bilo nikakvih uvodnih obreda.[1] Tako u Djelima apostolskim stoji kako je Pavao dugo „govorio“ te, „pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio“ (Dj 20, 7-12). Slično Didahé (početak 2. st.) govori: „U nedjeljni dan Gospodnji saberite se da lomite kruh i da zahvaljujete (slavite euharistiju)“.[2] Oko 150. godine Justin svjedoči da je euharistijsko slavlje započinjalo čitanjima: „A u dan zvan dan sunca drži se zajednički sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostolâ i knjige proročke.“[3] Augustin svjedoči da misa započinje biskupovim pozdravom nakon k...